Piše: Andrej Nikolaidis
Slijedeći pravilo koje je na snazi u našim postjugoslovenskim državama, a koje se u desetercu može izraziti ovako: "što je klalo, spomenik mu dalo / bez ubice nema spomenice", građani organizovani u skupinu koja svoju progresivnu i emancipatorsku agendu uspješno krije pod diluvijalno-pećinskim nazivom "Bratstvo Račića", a uz saglasnost seoskih starješina Slatine, u toj su pitoresknoj naseobini, smještenoj tamo odakle se naziru blještava svjetla slobodarske Andrijevice, podigli spomenik Puniši Račiću.
Jeste, to je onaj Račić koji je u skupštini Aleksandrove Jugoslavije ubio Đuru Basaričeka, Pavla Radića i, pokazaće se, smrtno ranio tadašnjeg političkog vođu Hrvata, Stjepana Radića. Račiću to nije bio prvi atentat.
Puniša je Račić - rođen kao Puniša Radojević Jelić – kako u autorskom tekstu navodi Draško Đuranović, "osuđeni poslanik-ubica, osuđenik u Bombaškoj aferi 1903. godine protiv knjaza Nikole, učesnik Kolašinske afere 1909. protiv Crne Gore, čovjek koji je 1911. godine vrbovan da radi za srpsku obavještajnu službu, član Apisove 'Crne ruke' i vođa četničkog udruženja Ujedinjenje ili smrt". Da, sve to, u ovom vremenu i na ovim prostorima, Račića čini savršenim kandidatom za spomenik.
Jer, podsjetimo, mi danas imamo rehabilitovanog Čiču, ustašku ploču sred Jasenovca, ulicu Mile Budaka, studentski dom "Doktor Radovan Karadžić", ali i posvete manje grešnima, no ipak, recimo, pripadnicima SS divizija – na primjer O.Š. "Husein ef. Đozo"...
Ne gazimo po 'velikanima', kao Amerikanci
Duž naših zemalja proteže se nešto nalik na holivudski "Bulevar slavnih". U Los Anđelesu su imena filmskih i muzičkih zvijezda poredali po pločniku. Naša je džada mnogo duža i supstancijalnija: nismo mi površni kao Amerikanci, da obožavamo nekakve pjevače i glumice. Naša se džada slavnih sastoji od spomen-obilježja zločincima i njihovim intelektualnim saradnicima. Jer zločinci su naše zvijezde-vodilje. Mi po našim velikanima ne gazimo, kao Amerikanci: mi mirno stojimo pred njihovim spomenicima i pod table sa njihovim imenima šaljemo djecu i cvijeće.
Spomenik Puniši Račiću podignut je na imanju njegove rodne kuće. Svečano je otvoren u četvrtak 12. jula, dan pred 13. juli, datum kada se u Crnoj Gori proslavlja ono protiv čega se Puniša Račić borio. Prisutno je, javili su medji, bilo nekoliko stotina zvanica. Među njima i akademik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) Miomir Dašić, general Luka Kastratović, te predsjednik Skupštine opštine Berane Goran Kiković.
Ipak, niko od nadležnih, vele, "nije bio obaviješten" o spomeniku.
Hrvatska je zbog Punišijade kraj Andrijevice Crnoj Gori uputila protestnu notu.
Crna Gora je bila hitra, takoreći preduhitrila zapadnog susjeda: spomenik ćemo ukloniti, saopštila je zvanična Podgorica.
Hajde da vidimo.
Slaba je ovo država, iako je vladajuća Demokratska partija socijalista nekoć na izbore izlazila pod parolom "Snaga države". Ova država, ako je neko zaboravio, nije bila u stanju uhapsiti ni prvooptužene za pokušaj državnog udara.
Ako se nekoliko žitelja Slatine ispriječi pred bager (ili, kao u pjesmi grupe Nervozni poštar, Salka dinamitaša) koji bi država mogla poslati da ispuni obećanje dato Hrvatskoj, koja će se to sila izboriti sa njima? Još ako se pred bager, ili Salka, poperi akademik Dašić, koji bi sa sobom u četu za odbranu "istorijske istine" o Puniši Račiću mogao povesti još pokojeg crnogorskog akademika, koja će se to inspekcija usuditi suprotstaviti intelektualnim i moralnim veličinama Crne Gore, njenim besmrtnicima, takoreći?
A šta je Hrvatska učinila?
Nego, šta je ono članica EU i NATO, Hrvatska, poduzela povodom bestidnog spomenika koji je u Dragama kod Pakoštana podignut Miru Barešiću, ustaškom terorosti koji je ubio jugoslovenskog ambasadora u Švedskoj, Crnogorca Vladimira Rolovića?
Pitanje je retoričko. Nije poduzela ništa. Nije čak ni obećala da će spomenik ukloniti.
Kada je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Hrvatske oštro osudilo otkrivanje spomen-ploče Puniši Račiću u Andrijevici i zbog toga ambasadoru Crne Gore u Zagrebu Boru Vučiniću uručilo najoštriji protest i poručilo "uklonite spomenik"– bilo je u pravu.
Zaboravili su samo na jedan detalj, sitnicu takoreći - da spomenik Barešiću još stoji tamo gdje je podignut.
A baš tamo – u detalju – leži đavo takozvane nacionalističke "etike".
Jer prvo pravilo nacionalističkog brloga i njegove "patriotske etike" – a današnja je Hrvatska, ako ćemo pravo (a drugačije, je li, nećemo), upadljivije bazdeći nacionalistički brlog od Crne Gore – jeste opštepoznato i glasi: kada naš ubije njihove, on je heroj, a kada njihov ubije naše, on je zločinac.
Ta nelogična logika i bestidna etika nacionalizma u našim je zemljama, nažalost, vladajuća i institucionalna, a sprovode je i vlade, i akademije, i vjerske zajednice.
Stoga je to problem koji niti jedan bager ni dinamitaš ne mogu riješiti.
Kika
Odlican tekst. Svaka cast.
Ariela
@Novo, Mene je vijest o "islamskom vrtiću", pa još i povod za to, blago rečeno - naježila. Osim komentara čitalaca, reakcija medija i zvaničnika nema. Kuda mi to idemo? I u ime čega?
Dragan
Ovaj cetnik i ubica je sramota za cijeli crnogorski narod treba ga zaboraviti jer on je izdajnik crnogorskog naroda