Piše: Andrej Nikolaidis
Prije koju godinu u Crnoj je Gori odlučeno da će učenici IV razreda gimnazije istoriju učiti iz dva udžbenika koji različito govore o istoj stvari.
Do toga je došlo zato što je vladajuća politička elita imala primjedbe na udžbenik koji je bio u primjeni, pa su u škole pustili drugi, po svojoj mjeri. Elita nije bila zadovoljna kako je u udženiku opisano njihovo djelovanje tokom ratova za raspad Jugoslavije. Udžbenikom nije bila zadovoljna ni opozicija, koja sa vlašću ima zajedničku ratnu prošlost a, zašto ne, i budućnost.
Lijepo je bilo vidjeti da su politički predstavnici zemlje sa izraženim političkim, etničkim, vjerskim i finansijskim podjelama u stanju da se slože, makar i oko cenzure i krečenja prošlosti.
Rješenje po kojem se u istom razredu, u istoj školi, mogu učiti dvije istorijske istine o jednoj stvari, otvara niz inspirativnih mogućnosti. Zašto se istorija ne bi učila iz četiri, ili čak i više udženika?
Od mnoštva izvora ne može biti štete. Napokon, zašto se svakom učeniku, a kad smo već kod toga i građaninu, ne bi dozvolilo da shodno svom političkom, nacionalnom i vjerskom opredjeljenju kreira sopstvenu naučnu istinu o prošlosti? Zašto naučna istina mora biti objektivna, nije li u duhu našeg vremena da bude – personalizovana?
U vrijeme kada su crnogorski učenici o zločinu nad Bošnjacima u Bukovici učili dvije različite istorijske istine, pitao sam se: zašto u upotrebu ne uvesti po barem dva udžbenika i za ostale nauke? Dvije fizike, dvije matematike. I svakako, dvije biologije.
Ako je štampan drugi udžbenik istorije zato što su oni koji imaju i mogu bili uvrijeđeni pominjanjem zločina u Bukovici, zašto ne bi bili uvaženi i osjećaji onih koji su uvrijeđeni Darvinovom Teorijom evolucije? I gle: u međuvremenu su, što bi se reklo, regionalno uvaženi.
Onomad sam se pitao i ovo: ako su potomci četnika i ustaša uvrijeđeni istorijskom istinom o Drugom svjetskom ratu, zašto im ne omogućiti da istoriju uče iz udžbenika u kojima će pisati da su četnici i ustaše pobjednici u Drugom svjetskom ratu – ako ništa, ono barem moralni pobjednici? I doista: današnja istorijska istina i društvena stvarnost kaže da četnici i ustaše doista jesu moralni i generalni pobjednici rata i poraća, zbog čega se pristojnu čovjeku, je li – povraća.
Ako vam se sve ovo pobrojano čini nelogičnim, podsjetiću vas da pristup nauci koji je kod nas na djelu podrazumijeva i barem dva različita udžbenika logike.
Hoću vam reći: tačno je da Bosna i Hercegovina prednjači u liberalizaciji školskog procesa i pluralizmu naučnih istina, ali i mi konja za trku imamo: i Crna Gora je silovito krenula u proces demokratizacije nauke. Predlažem da se naučne istine i zakonski definišu kao političko i pitanje naučnih sloboda, i tako obezbijedi da u Crnoj Gori niko nikome nema pravo nametati naučne istine, ukoliko su one, iz bilo kog razloga, uvredljive za njega.
***
U Crnoj Gori su postojale dvije istine o tome šta se ono desilo na dan parlamentarnih izbora, na jesen prošle godine. Jedna je govorila da je opoziciona grupacija Demokratski front, uz pomoć Rusa, planirala državni udar. Druga: da ni primisli o državnom udaru nije bilo, nego je sve to izmislio Milo Đukanović.
Na djelu je, dakle, bilo ono što je bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović nazivao – „korisna nejasnoća“.
Ko od te nejasnoće u Crnoj Gori ima koristi?
Mnogi.
Najprije, lideri Demokratskog fronta. Kod Putina (koga tako strastveno ljube i po čijim pravno-političkim standardima bi da urede Crnu Goru) i pobratima mu Erdogana, odavno bi bili u zatvoru, odakle bi, uz malo junačke sreće, izašli kad pored Zemlje sljedeći put prođe Halejeva kometa - u julu 2061. godine.
U Crnoj Gori su oni na slobodi, i slobodni da organizuju fizičko praćenje, medijski odstrel, a po nekim medijskim navodima i bukvalno odstrel državnog tužioca koji vodi njihov slučaj.
Potom, vlast. Kojoj Demokratski front para valja. Jer dokle god je Demokratski front tu, oni imaju od koga braniti Crnu Goru i u ime odbrane države od glasača tražiti da patriotski zažmire na oba oka i džepa.
I konačno, ostatak opozicije, koji je u nekoliko opština u koaliciji sa Demokratskim frontom. Ako Demokratski front jeste pokušao državni udar, bestidno je biti u bilo kakvom političkom savezu sa tom grupacijom. Ako je, pak, nejasno je li, onda i TO može, jer TO je more bit' bestidno, a more bit' i nije.
Suđenje optuženima za državni udar prenosiće televizija. Tako da svaki gledalac može imati svoju ličnu istinu o tome jel’ bilo il’ nije bilo. Mislim da se do sada toga niko nije sjetio, ali valjalo bi razmisliti o tome da presudu ne donese sudsko vijeće, koji bi, po uzoru na šou-programe tipa Pinkove zvezdice ili The Voice, trebalo svesti na (ne nužno) stručni (a nužno) i zabavni žiri. A da odluku o istini o državnom udaru donesu gledaoci, koji bi mogli glasati telefonom, mailom, putem facebooka ili goluba pismonoše.
More bit’ da bi tako bilo, a more bit' i da ne bi... Ali je u međuvremenu u Crnu Goru sletio potpredsjednik (i nakon vjerovatnog Trumpovog impičmenta novi predsjednik) Amerike, Majk Pens.
Koji je opoziciju pozvao da se mane Demokratskog fronta i vrati se u Skupštinu.
I rekao kako je Rusija u Crnoj Gori pokušala svrgnuti vlast i ubiti premijera.
Papa dixit.
Time stvar bi riješena.
***
Kiša je padala nedjeljama. Rijeka Bojana se izlila iz korita. Voda je probila nasipe i pokrila ravnicu. Ljudi su bili prisiljeni napustiti svoje kuće, kojima je zagospodarila tamna voda. Velika se poplava, kao tiha i neumoljiva vojska, primakla gradu Ulcinju.
Mještani su se prisjećali: da, i ranije je bilo velikih voda. Oni stariji sjećali su se vremena kada je na mjestu današnjih turističkih kompleksa bila močvara. Tamo su odlazili barkama, da love ptice. Oni mudriji nastojali su silu koja nadire protumačiti kao znak većeg plana, razumjeti onoga koji je na mutnoj vodi ispisao priču koja nam, samo ako umijemo gledati, govori sve što smo ikada željeli da znamo, a nismo imali koga da pitamo.
Ljudi su pokušali zaustaviti vodu.
Radnici su probuđeni, mašine su upaljene. Valjalo je ojačati nasipe. No mašine nisu stigle do nasipa. Strojevi koji su se uputili spašavati grad skrenuli su do vila i imanja nekoliko imućnih mještana . Da im naprave parkinge i prošire vlasništvo. Jer moćni znaju da će sve proći, pa i voda.
Oni uvijek računaju na zaborav i prolaznost, tek ponekad zaborave da su i oni prolazni. Oni znaju da će se voda povući, a sa njom i ljudska solidarnost. Ostaće samo svijet pod blatom i bogatstvo, koje one koji ga nemaju u blato gura, a one koji ga imaju iz blata izdiže.
Odveć je očita istina da su ljudi koji su, onda kada je trebalo spašavati grad i imanja siromašnih, situaciju iskoristili da o državnom trošku oposle zemljane radove na svojim viletinama – obična govna. A kako je pisao veliki Pekić: ono što je očigledno, nije istina.
Stoga, u duhu crnogorske sveopšte dvojnosti, pa i dvojnosti istine, predlažem alternativnu.
Koja veli: pogrešno bi bilo osuđivati one koji su pomoć poslanu ljudima čije je imanja plavila voda upotrijebili da prošire svoja. Odveć je lako to osuditi kao pohlepu. Neka se suzdrže moralizatori, jer ova poučna priča otkriva nam veličinu Čovjeka.
Kada brod tone ili poplava nailazi, pacovi bježe. Ljudi, međutim, odolijevaju opasnosti, pa čak i kada im je voda do brada, a njihovi bližnji se dave, oni i dalje razmišljaju kako da zarade. Na toj jedinstvenoj sposobnosti počiva ljudska civilizacija.
Peko Popović
I, što misli Nikolaidis, jel DF buržoazija iz poplave ili ti jadnici kojima su imanja poplavljena? Nijesam načisto jel ovo papa dixit ironija ili Nikolaidisovo bespogovorno prihvatanje Pensovog autoriteta, pošto je on ipak naučnik, zar ne.
Miodrag Radonjić
Patetično