20 °

max 20 ° / min 12 °

Petak

01.11.

20° / 12°

Subota

02.11.

21° / 13°

Nedjelja

03.11.

20° / 11°

Ponedjeljak

04.11.

19° / 10°

Utorak

05.11.

18° / 9°

Srijeda

06.11.

17° / 11°

Četvrtak

07.11.

17° / 11°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Šta povezuje Blajburg, Ravnu Goru i Zaostro kod Berana?

Stav

Comments 0

Šta povezuje Blajburg, Ravnu Goru i Zaostro kod Berana?

Autor: Antena M

  • Viber

Mještani sela Gornje Zaostro u Beranama za danas su najavili pokretanje incijative za podizanje spomenika četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću.

Juče im je iz Ministarstva kulture jasno saopšteno da, po zakonu o spomen obilježjima, nije dozvoljeno podizanje spomenika Đurišiću.

Pitanje je hoće li to pokolebati tvorce ideje i je li pred nama još jedan slučaj poput nedavnog dizanja, pa uklanjanja spomenika Puniši Račiću u selu Slatina.

Pravi je trenutak da se podsjetimo teksta Milenka Perovića, koji je napisan prije 15 godina, kada je ova tema bila aktuelna.

*****

Šta povezuje Blajburg, Ravnu Gora i Zaostro kod Berana? Pitanje nije iz kvizova pravljenih da nekako zabave vječito dokonu televizijsku publiku, uvijek iznova željnu da mazohistički provjerava koliko su joj velike rupe u opštem obrazovanju.

Pitanje je iz života, ovoga našega i današnjega, ovoga života što se mučno kobelja razdrt željom da se nekako iščupa iz živoga blata mutne prošlosti i protivne želje da zauvijek ostane u njemu. Pitanje i pita o toj želji da se izvitopere istorijske, civilizacijske i humanističke perspektive, o želji da se prepere i retušira istorijsko pamćenje, o želji da se zlikovci prikažu kao div-junaci i nevine žrtve, o želji da se jedan istorijski »pramen tame« učini našom svijetlom budućnosnom perspektivom.

Najprije, Blajburg. Do devedesetih godina prošloga vijeka poznat samo neposrednim učesnicima s različitih ratnih strana i pasioniranim čitaocima partizanske istoriografije, memoaristike i knjiga śećanja. Poznat kao mjesto istorijske istine jednoga fašističkog pokreta, koji je na prostoru Hrvatske, po uzorima fašističke Italije i nacističke Njemačke, a prema monstruoznom shvatanju načina forme i realizacije »tisućljetnog sna« hrvatskog naroda za svojom državom, htio da načini državu u kojoj nema mjesta za Srbe, Jevreje, Rome, ali ni Hrvate s drugačijim uvjerenjima.

Blajburg i blajburški »Križni put« predstavljaju veliki trenutak istine i presude onoj htoničkoj sili hrvatskog naroda koja je razlogom i načinom fašističkog državnog terorizma šćela da čini protiv opšteg toka modernog svijeta, protiv beskrajne vrijednosti svake ljudske individualnosti i protiv univerzalnog prava onoga što je različito.

U sretnim i uređenim zemljama ovakav sud bio bi neprikosnoven u svojoj vrijednosti.

U Hrvatskoj nije tako. Najprije, od osamdesetih godina prošlog vijeka iz dubine rasklimatanog političkog bića te negdašnje jugoslovenske republike počela je sticati pravo građanstva teza o »pomirenju« partizana s jedne i ustaša i domobrana s druge strane, tj. antifašista i fašista.

S propadanjem komunističkog sistema počela je propadati ili se svjesno zaobilaziti vrijednost antifašističke borbe hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj.

Bijaše to uvod u instalaciju ultra-desničarskog režima, koji radikalno revidira prošlost i naknadno legitimira ustaštvo kao ideološku paradigmu, politički pokret i model uređenja državnog života.

Što se povjesna i politička baza toga neo-ustaštva uspostavila na brzu ruku pred smrtonosnom opasnošću velikosrpske agresije, ponajmanje je mogla biti validnom osnovom njegovog savremenog legitimiteta.

Hrvatska »nova demokracija« očigledno se ne snalazi u »bespućima povijesne zbilje« koje joj je u nasljedstvo ostavio Tuđmanov režim. Ona televizijski prenosi, ovih majskih dana, komemoraciju iz Blajburga. Ona tamo šalje vladinog emisara da izrazi sućut starim i novokomponovanim ustašama na njihovom bolu što je jedan strašni zločin istorijski pravedno kažnjen. Ona se pridružuje molitvenom falsifikovanju prošlosti, koje ritualno izvode katolički svještenici, sa slinavom patetikom koja treba da uvjeri pučanstvo da su u Blajburgu stradali Hrvati zato što su bili Hrvati, a ne zato što su bili fašisti.

Ravna Gora. Geografski toponim poznat kao mjesto na kojemu se skrivao zbunjeni pukovnik staro-jugoslovenske vojske Draža Mihajlović, jedna beznadežno operetna figura srbijanskog ratnog igrokaza, propali favorit srpske građanske klase u njezinom kolebanju između bjegstva i kolaboracije s okupatorom, propali »prvi gerilac Evrope« bez ozbiljne ratne i gerilske akcije protiv okupatora, propali favorit zapadnih i britanskih akcija na Balkanu, jednim slovom, opskurna politička figura srpskog fašisoidnog četništva.

Danas nam hoće predstaviti toga zlikovca kao nevinu žrtvu komunizma, iako je cijeli svijet mogao radijski pratiti njegovo suđenje poslije rata. Cijeli se svijet mogao uvjeriti da je zaslužio smrtnu kaznu ne zbog toga što je bio antikominista, nego zbog toga što je njegov pokret počinio more zločina, stavljajući se u službu okupatorskom fašizmu i vlastitom ultra-nacionalizmu.

Četništvo je bilo i ostalo krešendo antimodernosti i antiistoričnosti, narodnjaštva i radikalstva, nazadnjaštva i antizapadnjaštva u biću srpskog naroda. Kad god mu je moglo biti, poprimalo je ono najtipičnija fašistička obilježja. I opet, od osamdesetih godina prošlog vijeka počela je u Srbiji dobivati pravo građanstva teza o pomirenju partizana i četnika, tj. antifašista i fašista.

Slomom komunističkog sistema potpuno je obezvrijeđena vrijednost antifašističkog pokreta u Srbiji. Na istorijsku pozornicu stupilo je neo-četništvo i stari san o »velikoj Srbiji«.

Stupio je neo-fašistički igrokaz, u čijem je krvavom piru umrla Jugoslavija. Danas se tom igrokazu sudi u Hagu, ali ne i u Srbiji. Nova beogradska demokratija za to nema ni snage, niti volje. Ne smeta joj što je Beograd preplavljen slikama starih i novih četnika.

Ne smetaju joj »ravnogorske čitanke« što s ekrana državne televizije bezočno lažu o stvarnom istorijskom karakteru pokreta Draže Mihajlovića i četničkog pokreta uopšte. Ne smeta joj što se ovih majskih dana (oh, gadne li sličnosti s Blajburgom) četnikuje na Ravnoj Gori, mnogo žešće, pijanije i gibaničarski nažderanije nego što se to ikada prije činilo. Čudo božje je da Đinđić nije poslao vladinog emisara da pozdravi okupljene ravnogorske mase i da im uputi oficijelno izvinjenje za Zidani most.

A, nije ga poslao samo zato što mu je Vuk Maniti ugrabio da bude organizator i vođa ravnogorskih balova masnih i glibavih fašističkih vampijera. Ali, ne treba brinuti.

Zna on s »biračkim tijelom«. Preko svoga ministra nepravde upućuje obećanje starim i novim Rvnogorcima da će biti oficijelno rehabilitovani svi koljači i ubice iz perioda 1941-1945., pod firmom »žrtava komunističkog terora«. Nazdravlje ti bilo, demokratijo! Nešto si strašno pobrkala.

Zaostro. Čulo se za njega kada je crnogorska filijala neočetništva razglasila da namjerava u tom selu, vele važnom toponimu četničke povjesnice u Crnoj Gori, da podigne spomenik Pavlu Đurišiću, važnom akteru fašizma u Crnoj Gori u Drugom svjetskom ratu. Crnogorsko četništvo bilo je i ostalo kvintesencija osporavanja crnogorskog nacionalnog, državnog, vjerskog, kulturnog i jezičkog bića. Bilo je ono i ostalo u Crnoj Gori htijenje da Crnom Gorom vječito gospodari strašna 1918.godina.

Bilo je ono i ostalo htijenje da se tuđa nacija proglasi osnovom svih crnogorskih političkih programa ili bar da se jedan dio političkog bića Crne Gore potpuno zarobi u antimodernosti. Smije li onda demokratska crnogorska vlast dopustiti da se spomenikom u Crnoj Gori slavi ono što je anti-crnogorsko, anti-demokratsko i anti-moderno? Ima li mjesta fašizmu u demokratiji?

Znamo li, dakle, šta povezuje Blajburg, Ravnu Goru i Zaostro? Ili možda čekamo da neko umjesto nas nastavi istoriju anti-fašističke borbe?

(CKL, br. 36., 1.06.2002.)

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR