Neka se pripremi Emir Kusturica: Bolesno srce Sarajeva

Pišu: Edina Bećirević i Senad Pećanin

Mora da se Emir Kusturica još uvijek zadovoljno smije, grohotom, nakon što je čuo da je Oliver Stone primajući nagradu za životno djelo na Sarajevo Film Festivalu ponudio Vladimira Putina kao osobu “koja ima dosta utjecaja danas i čiji govori i akcije mogu dosta da naprave”. I nije da slavni režiser, Stone, nije u pravu!

Zaista, Vladimir Putin je napravio puno: ruskom vojskom je masakrirao narod u Čečeniji, omogućio je Basharu al-Assadu da nekažnjeno hemijskim oružjem satire sirijske civile, stvorio je ambijent za nekažnjena ubistva najhrabrijih ruskih novinara i opozicionih političara, progone umjetnika, intelektualaca i pripadnika gej populacije… Doduše, nije da Stoneov junak nije zadužio i Sarajevo: već duže od decenije je zaštitnik najvećih ratnih zločinaca sa područja nekadašnje Jugoslavije, nalogodavac je, pokrovitelj i finansijer najistaknutijih razbijača Bosne i Hercegovine… pa sve do nedavne akcije kada je ruskim vetom u Savjetu sigurnosti Ujedinjenih nacija onemogućio odavanje pijeteta žrtvama genocida u Srebrenici.

Činjenica da se čak i Sarajevo klanja autoru novinarski ljigavog intervjua sa Vladimirom Putinom još jedan je dokaz vrlo funkcionalnog zaokreta ka korištenju soft power metoda ruske vanjske politike. Treba samo naći dovoljno stevena seagala, gerarda depardieua, olivera stonea… i uvijek i svugdje će se naći dovoljno srca, poput sarajevskih, da uz mrvicu toliko željenog holivudskog glamura sa crvenim tepihom, proguta i duplu dozu ruske propagande.

A intervju od četiri sata, izmontiran od dvadesetosatnog snimljenog Stoneovog divljenja Putinu i impresioniranosti činjenicom da ga je tzar pripustio i u privatne odaje, školski je primjer poraza ne samo morala, nego i novinarstva. Nažalost, lekcije iz novinarstva Stone je dobio tek nakon što je njegova oda Putinu emitirana. Ono što on nije radio Putinu, američki novinari jesu njemu kada je u seriji intervjua nakon promocije video-pamfleta pokušao opravdati svoju snishodljivost i opčinjenost Putinom. “Vi se nekako ponašate kao da vjerujete da je neupitna istina sve što Putin kaže tokom intervjua?”, pitala ga je novinarka CBS-a. “Pa, ja ga intervjuiram, zašto bi lagao”- odgovorio je Stone, prilično neuvjerljivo glumeći naivka. Lista Putinovih izrečenih laži tokom četverosatnog slikanja sa Stoneom je duga, ali moguće je da će se najviše pamtiti cinični osmjeh Vladimira Putina dok je izgovarao: “Za razliku od nekih naših partnera, mi se nikada ne bismo miješali u unutrašnje poslove drugih zemalja”.

U intervjuu sa Putinom Stone služi kao konobar zadužen da drži pladanj na koji šef kuhinje servira vlastite interpretacije historije i istine – od raspada SSSR-a, njegovog uspona na vlast, sadašnje geopolitičke slike svijeta, ruske “časne” politike “dobrih namjera”, pa sve do neviđene slobode medija koja vlada u Rusiji i njegove nevinosti u aneksiji Krima i razbijanju Ukrajine. Sada je već definitivno jasno da je ruska “meka moć” dostigla svoj vrhunac u filmu Olivera Stonea. Doduše, ovdje demonstrirana “meka moć” jeste fancy oznaka i tepanje tvrdokornoj propagandi KGB-ovskog stila. Steven Colbert, zvijezda američke satire, ugostio je Stonea nakon promocije njegovog uratka. I nakon što je strpljivo saslušao hvalospjeve o Putinu, upitao je Stonea: “Da li ste otkrili bilo šta negativno o Putinu? Bilo šta? Ili možda drži vašeg psa kao taoca u nekom kavezu?”

U tekstu “Ljevičarski revizionisti” objavljenom 2003. britanski historičar Marko Hoare je maestralno dekonstruirao podršku koju je srpski lider Slobodan Milošević imao od međunarodnih ljevičara koji su se, treba li na to podsjećati, protivili NATO intervenciji u Bosni i Hercegovini i koji su poricali, a čine to i danas, čak i genocid u Srebrenici. Anti-imperijalizam je osnovna, polazišna tačka ljevičarskog revizionizma, kojem se nimalo ne gade čak ni masovni zločini i teška kršenja ljudskih prava ukoliko su za njih odgovorni “anti-imperijalisti”. Jednako kao što politički Zapad ima dvostruke standarde i žmiri pred zločinima svojih “kučkinih sinova”, tako ni Oliver Stone nema problema u divljenju prema svojim sugovornicima, od Fidela Kastra i Huga Chaveza do Vladimira Putina. Poklanjati “Srce Sarajeva” autoru sjajnih filmova (“Vod smrti”, (1986.), “Rođen 4. jula”(1989.), “JFK” (1991.), “Nebo i zemlja” (1993.), “Rođeni ubojice”(1994.)…) baš tokom njegove svjetske turneje kojom promovira pamflet s Putinom jednako je bizarno kao slaviti krajem posljednje decenije prošlog stoljeća austrijskog književnika Petera Handkea, “Miloševićevog Stonea”.

Elem, nije teško pretpostaviti kako se osjeća Emir Kusturica, jedan od narednih dobitnika “Srca Sarajeva”.

No, kako li se osjeća Gari Kasparov, dokazani prijatelj Bosne i Hercegovine iz najtežih dana, dok gleda kako Sarajevo svoje srce poklanja Oliveru Stoneu, novinarskom pajacu Vladimira Putina? Iz istih poriva iz kojih je bivao u Sarajevu i na strani Sarajeva dok je ovdje pucalo, Kasparovu je pucalo po leđima dok je hrabro demonstrirao protiv Putinove diktature na ulicama Moskve.

Dodjelom “Srca Sarajeva” Oliveru Stoneu Sarajevo Film Festival i njegov vlasnik Mirsad Purivatra su demonstrirali (po)etiku Emira Kusturice i njegovog festivala na Mokroj Gori. Tužno.