Piše: Igor Jakovenko
Rusija danas vodi dva agresivna rata, jedan protiv Ukrajine koji je započela 2014. i drugi u Siriji u koji se braneći diktatora Asada umiješala u jesen 2015. godine. Što se Ukrajine tiče, do danas je tamo poginulo više od 10 hiljada njenih građana, a što se ruskog agresora tiče, budući da zvanično „nas tamo nema“ – ne znamo. Ali ako izbrojimo sva naša vojna lica koja svoje „godišnje odmore“ koriste u turističkom raju na jugoistoku Ukrajine i sve „dobrovoljce“ koji tamo s radošću borave, broj naših žrtava je po svoj prilici blizak onim ukrajinskim. U Siriji je nešto drugačija situacija. U zavisnosti od procjene raznih eksperata, tamo se ukupan broj ljudskih žrtava proteže unutar teško shvatljivog dijapazona od 400 hiljada do cijelih milion poginulih ljudi. Procijeniti ruski „doprinos“ ovom broju je zaista teško, ali ako uračunamo razmjere i učestalost naših bombardovanja i tome dodamo činjenicu da bez naše svesrdne podrške Asad ne bi mogao tako dugo i uspješno da istrebljuje svoj narod, u većoj ili manjoj mjeri sva krv prolivena u Siriji pada na savjest ruskog agresora.
Od samog početka ruske agresije na Ukrajinu, u našu javnost je od strane domaće opozicije doprlo par revoltiranih glasova i nekoliko akcija protesta. Najprimjetnija su bila dva Marša mira u Moskvi, jedan u martu, a drugi u septembru 2014. U ove dve protestne akcije, po procjenama ministarstva unutrašnjih poslova učestvovalo je po 5 hiljada, a po ocjenama organizatora (to jest realno) po 50 hiljada ljudi. I na tome se sva masovna antiratna kampanja u Rusiji faktički završila. S vremena na vrijeme u nedržavnim medijima se pojavljuju antiratne publikacije od kojih je najupečatljivije bilo novinarsko istraživanje Leva Šlosberga iz 2014. On je u lokalnom listu Pskovska gubernija objavio seriju članaka o tajnim sahranama pskovskih „desantnika“, to jest profesionalnih vojnika koji su poginuli u Ukrajini. Posljednje antiratno „talasanje“ stiglo je od strane opozicione partije Jabloko. Tokom njihove akcije pod nazivom „Vrijeme je da se vratimo kući“, apel za prekid rata u Siriji potpisalo je oko 50 hiljada ljudi. I to bi bio sav antiratni potencijal savremene Rusije.
Rat u Vijetnamu je zaustavilo američko društvo, odnosno zapadno javno mnijenje koje je zajedno s američkim društvom činilo jedan jedinstveni kulturno-socijalni front, takoreći zajednički „pokret otpora“ tada vladajućem establišmentu. Već na samom početku rata, Bertrand Rasel je inicirao osnivanje tribunala s ciljem kontinuirane istrage ratnih zločina počinjenih u Vijetnamu. U sastav tog tribunala su ušle mnoge poznate i važne javne ličnosti evropskog i američkog kontinenta, kao što su Jean-Paul Sartre i bivši predsjednik Meksika Lazaro Cardenas. U ljeto 1971, New York Times je počeo da objavljuje takozvane Pentagonske papire, seriju članaka o tajnim dokumentima pripremljenim iza čvrsto zamandaljenih prozora i vrata američke vojne uprave, namijenjenih isključivo za unutrašnju upotrebu. U sporu New York Timesa i Pentagona, Vrhovni sud SAD staje na stranu ove renomirane novinske kuće. Na talasu antiratnog raspoloženja, rađa se moćan pokret mladih – hipi pokret – koji u oktobru 1967. aktivno učestvuje u masovnom „Pohodu na Pentagon“.
Vijetnamsko selo Son Mi (masakr u Mi Laju) postalo je simbol sramote Sjedinjenih Država, a poručnik Keli simbol sramote američke vojske. Osuda rata u Vijetnamu je dosegla takve razmjere da je tada aktuelni predsjednik Lyndon Johnson, koji je u prethodnoj predsjedničkoj kampanji pobijedio sa do tada neviđenim rezultatom od 61,1 odsto glasova, odustao od kandidature, a republikanac Richard Nixon, u značajnoj mjeri zahvaljujući obećanju da će prekinuti rat, lako postao novi predsjednik SAD. Bez tako raspoloženog javnog mnijenja i bez moćne antiratne kampanje u SAD i Evropi, američki generali bi možda i danas napalmom palili vijetnamska sela i pesticidima trovali vijetnamske džungle.
Nesporno je da su Amerika s kraja 60-ih godina 20. vijeka i Rusija danas dvije teško uporedive, neko će reći čak sasvim neuporedive zemlje. Ali ta neuporedivost nije bogom dana. Ona nije rezultat nekakve bezimene „historije“ ili bezimene „geografije“, već iza nje stoje sasvim konkretni ljudi i njihovi konkretni postupci, nekada vrlo riskantni. Ljudi koji su tada pokušavali da zaustave rat u Vijetnamu sudarali su se sa raznim problemima. Kada je 1967. Muhammad Ali u znak protesta zbog rata u Vijetnamu odbio da služi redovni vojni rok u američkoj vojsci, Komitet za sport države New York je ne časeći časa velikom bokserskom šampionu na tri godine oduzeo licencu za profesionalno bavljenje boksom i lišio ga titule prvaka svijeta. Budući da su američke vlasti na razne perfidne načine sprečavale finansiranje antiratnih filmova, Francis Ford Coppola je za snimanje svog filma „Apokalipsa danas“ morao sam da pronađe novac, a svu neophodnu ratnu tehniku za ovaj fim iznajmila mu je armija Filipina. S američkom vojskom iz nekog „nepoznatog“ razloga nije uspio da se dogovori. Nixonova administracija je medijima zabranila objavljivanje bilo kakvih kompromitujućih materijala o ratu. Ali ljudi vjerni principima svog novinarskog zanata to nisu poslušali. Rizikovali su i na kraju dobili presudu Vrhovnog suda.
Antiratno raspoloženje u Rusiji postoji, ali ne postoji antiratni pokret. Rusija već četiri godine ubija ljude u Ukrajini i dvije godine to isto radi u Siriji, a danas se čitav građanski potencijal liberalno nastrojenih ruskih intelektualaca troši na odbranu Matilde. Da se razumijemo, meni bi također bilo mrsko ako bi toj nazadnoj grupi sitnih duša i mračnjaka pošlo za rukom da izdejstvuju zabranu ne samo ovog filma, već i bilo kog umjetničkog djela. Ali osim umjetnika koji reaguju isključivo na događaje stare najmanje jedan vijek, naša kultura bi i na savremene izazove mogla da pokuša da pruži makar neke odgovore. Pored Mihalkova i Šahnazarova kojima naravno tako nešto ni na pamet ne pada, u Rusiji ima još reditelja. Gdje su oni?
Ja se već četiri godine glasno obraćam toj isušenoj močvari ruskog (i ne samo ruskog) javnog mnijenja s apelom za stvaranje međunarodnog tribunala za istraživanje ratnih zločina Putinovog režima. Pisao sam članke, govorio na radiju, razgovarao s ljudima koji bi po visokom stepenu svog uticaja na društvo, po snazi svog autoriteta i po mom ličnom ubjeđenju mogli da uzmu učešća u radu jednog takvog, najširoj javnosti okrenutog tijela. A odgovor je tišina ili ravnodušnost, ili bezvezne primjedbe u vezi sa organizacionim teškoćama, ili potpuno idiotski prijedlozi da se sačeka, jer režim navodno samo što nije pao.
U savremenoj Rusiji nije preporučljivo govoriti ne samo istinu, već i neke sasvim obične, normalne stvari. Na primjer, za tvrdnju da se prema svim važećim međunarodnim ugovorima i zakonima Krim nalazi na teritoriji Ukrajine, u Rusiji vam slijedi krivična prijava. Ili recimo, ako mislite da se ubijanje ljudi ne može smatrati dobrim djelom, vama za sada još niko neće prijetiti sudom, ali vam zato slijedi društveni prezir i etiketa izdajnika, u boljem slučaju maloumnika. I zato se čak i opozicioni političari trude da o ratu uopšte ne govore ili ako već moraju, da svoj antiratni diskurs okite isključivo brigom o novcu. Voditi rat protiv Ukrajine je danas za nas veoma skupa rabota – baš tako je u svom nedavnom duelu s Girkinom izložio svoj antiratni stav Aleksej Navaljni. Mi treba da prestanemo da ubijamo Ukrajince jer nas (eto) trenutno muče finansijski problemi, pa tu rabotu treba da odložimo za neka bolja vremena.
Jedna jedina opoziciona antiratna stranka u savremenoj Rusiji – partija Jabloko – svoju protestnu akciju „Vrijeme je da se vratimo kući“ obrazlaže gotovo istim, čisto knjigovodstvenim argumentima kao i Aleksej Navaljni. Njihov antiratni poduhvat prikupljanja potpisa je praćen veoma ubjedljivim poređenjima i kalkulacijama. Recimo, jedno ispaljivanje rakete Kalibar jednako je 2.500 učiteljskih ili 2.000 ljekarskih mjesečnih plata. Ili, koliko se dječijih obdaništa i još nekih građanima važnih stvari može izgraditi i uraditi ako bi samo nedjelju dana prestali da ubijamo Sirijce. A o tome da Sirijce i Ukrajince, kao i sve ostale žitelje planete ne treba ubijati ne zato što je to skupo, već zato što je to u najmanju ruku odvratno i nemoralno, o tome se ruski opozicionari ne izjašnjavaju. Boje se valjda da ih naši sugrađani neće najbolje razumjeti.
Političar nije onaj koji podilazi stanovništvu, već onaj koji vidi problem i vodi građane ka njegovom rješenju. Danas je glavni problem Rusije Putin, ili tačnije to što je za Rusiju Putin jednako rat. I zato Putina (u tom širem smislu) može pobijediti samo čovjek koji će u Rusiji umjeti da osnuje masovni antiratni pokret i stati na njegovo čelo. A dok takav jedan pokret ne bude osnovan, jedini pošten odgovor bilo kog ruskog građanina na pitanje ko je ubio deset hiljada Ukrajinaca i stotine hiljada građana Sirije bit će – „ubili smo ih mi…“
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR