BURE BARUTA: Indigo Slovenci

Piše Ahmed Burić

U Podgorici, dan prije košarkaškog polufinala u kojem će Slovenija razbiti Španiju i konačno je skinuti s evropskog trona, zazvonio mi je telefon. Pisalo je Jan Cvitković. Filmadžija. Kruh in mleko. I takav čovjek. Dobar, blag, i talentiran. Digao sam, šta ću drugo? S one strane glas:

- Čitam ovo tvoje o košarki. Dobro je to, uživam, ali si nešto zaboravio. Najveći posao prave ‘indigo’ Slovenci.

- Misliš, Dragić, Dončić, Murič, Čančar, Nikolić. Više “č -ova” i “ć-ova”, nego u ćevabdžinici. Cvitko, to je nekorektno. Ali, mi baš to volimo.

- To, to. Ti to, itak, dobro veš, Bure. Mi Slovenci samo od sebe smo mali i beznačajni, ali kad se ukrštamo onda je to velika rasa. Pit-bulovi. Nadao sam se da neću imati premijeru filma, kad je utakmica, ali u četvrtak su mi zakazali.

- Ne smiješ dozvoliti da ti je film važniji od raje. Sve je to samo igra, Janko.

- Ha, ha, više od igre. Nego, sad sam u Italiji, na Otrantu i znaš koju knjigu čitam, stvarno je spektakl. Mimesis, Andreja Nikolaidisa, jesi čitao?

- He, he, dobar si Cvitko, sačekaj, evo ti Andrej da te pozdravi.

- Nemoj zajebavat’.

Dajem Andreju, koji sjedi preko puta, telefon. On je iskusan, zna da se čovjeku ne događaju stvari različite od onoga kakav je on sam. Ide onih nekoliko kurtoaznih riječi kad na telefon čujete nekoga koga niste upoznali, a jako ga cijenite. Andreju je, k’o i svakom pristojnom čovjeku neprijatno kad ga se hvali. Vraća telefon. Opet Cvitko:

- Bure, znaš da te ne zovem često. Možda sam te još samo jednom zvao u životu. Ali, izgleda da su se stvari poklopile.

- Znaš, Cvitko, ima super turska poslovica: čista krv je dobra samo za pseća takmičenja.

- To!

A stvari se jesu poklopile. Ali, valjalo je raditi dvadesetak godina. Selektor Slovenije Igor Kokoškov doveo je na ovogodišnji Eurobasket ekipu koja je na kraju završila sa skorom 9-0. Zasluženo. Više nego. Džaba sad priče stručnih komentatora da je imao samo dva vrhunska igrača oko kojih je posložio solidne: i da jeste tako, zadnje minute je odigrao bez te dvojice, Dragića i Dončića. Vrata je zatvorio Klemen Prepelič, a pored njega su stali Jaka Blažič, Gašper Vidmar i Žiga Dimec. “Ta pravi Slovenci”, što bi se reklo. Sad recimo, kad bi nekog filozofa, poput, na primjer, Žižeka i Horvata zanimala košarka, mogli bi ispisati cijelu simboličku povijest.

Goran Dragić, porijeklom sa Drine, bez ijednog svog zuba u prednjoj vilici - a izbijeni su u teškim NBA okršajima laktovima i ramenima afroameričkih gorostasa – prvo drži time-out na engleskom i urla na svoje saigrače. Potom, nakon što je složio 35 poena, sjeda na klupu i bodri svoje suigrače. Ostaje sjediti do kraja. Osvaja zlato, poziva s tribina mlađeg brata, koji zbog povrede nije mogao nastupiti, dobija nagradu MVP turnira i raduje se dječački iskreno, dok mu oko vrata visi pravoslavni krstić. Nosi na leđima povrijeđenog suigrača, „malog“ Luku Dončića i podiže pehar. E, sad, treba li reći sve? Treba, jer košarka je urbani sport: basket nije samo igra, ima tu i životne filozofije, a teren ispod koša često dozvoljava da se uradi i kaže više nego obično. A sve, barem i najsjajnije stvari, imaju i svoju sjenku. Uz rizik da me se proglasi da uvijek nešto zakeram i kad treba i kad ne treba, evo nekih činjenica.

Basket nije samo igra, ima tu i životne filozofije 

Prvo, srce mi je puno zbog toga što je Slovenija evropski prvak. Iz milion razloga: živio sam tamo, znam jezik, često odlazim, imam i neke kontakte s ljudima iz tamošnjeg svijeta košarke, igrao sam basket po ljubljanskim betonskim terenima i pretendiram da o toj igri nešto znam. Drugo, što se te igre tiče, Srbi su, bez obzira na sve, superiorni u njoj: Teodosić, Kalinić, Bjelica, Jokić i Raduljica, mogu u petorku bilo koje reprezentacije svijeta, i mogu biti potencijalni MVP svakog takmičenja osim, naravno, NBA lige. Bez njih, i bez još najmanje trojice, Srbija je osvojila srebro, bila u igri za zlatnu medalju skoro do kraja. I uvijek im treba skinuti kapu, do trenutka kad ne progovori ona siledžijska prepotencija u kojoj se Aleksandar Đorđević odmah požalio na suđenje. To je glupost: Sloveniji, ni u finalu, ni prije toga niko ništa nije dao, oni su svoje zaradili na terenu. Osim, što u zadnjoj minuti finala Prepeliču nije trebalo svirati tri, nego dva bacanja, jer je u šutu stao na liniju. Ostalo – ništa.

I kad je već tako, zašto se onda na teren guraju političari? Pojavljivanje Ane Brnabić i Mire Cerara na terenu dvorane Sinan Erdem, nakon finalne utakmice, jednako je konsternirajuće kao kad slovenačka desnica odjednom počne hvaliti i kovati u zvijezde Dragića, jer se prekrstio: isti oni koji su pljuvali Eurobasket u Sloveniji 2013. godine, govoreći da je besmisleno trošenje para koje iniciraju ostaci udbe, janševci i drugi imbecili, njegovo su prekrštavanje prije utakmice proglasili aktom dominacije kršćanstva nad islamom. Jer, bože moj, on to čini u Istanbulu.

Svijet je odavno postao poligon banalnosti estrade, ali nadali smo se da su barem neke od dječjih bolesti ovih naroda prevaziđene. Bez obzira na sve razlike među njima – nisu. Brnabićeva i Cerar, poput netalentirane djece koja se mrze, ali na školskoj predstavi moraju izrecitirati pjesmicu, dio su cijelog tog femkajućeg, lažnog, poludefiniranog svijeta u kojem je najvažnije zaboraviti ono što je bilo jučer. Jer, jednako degutantno je kad na društvenim mrežama počnu postavljati Titove slike i komentirati kako je “naša košarka najbolja”, kao i negirati da je taj sport, jednom davno, bio zaštitni znak jedne države, i uporedo se razvijao u svim njezinim republikama kad je stigao iz Amerike.

Zato mi je nekako jadno bilo čitati intervju Jure Zdovca, slovenačkog igrača i trenera koji danas vodi Cedevitu u Nedjeljnom Jutarnjem. “Ne postoji jugoslovenska škola košarke”, tvrdi nekadašnji jugoslovenski reprezentativac, nekada proskribiran zato što nije pjevao himnu Hej, Sloveni na Svjetskom prvenstvu 1991. godine. Tada su ga, uglavnom, srpski mediji ismijavali, i potpuno je razumljiva njegova trauma od Jugoslavije. Sve što je propalo, trebalo je propasti, a sve što sija, najčešće je i zaslužilo taj sjaj. Da skratimo, u krajnjoj varijanti me nije ni briga postoji li ili ne jugoslovenska škola košarke, ali ako uzmemo da je selektor Slovenije, priznat u NBA, rođen i odrastao u Srbiji, da je više od pola reprezentacije evropskog prvaka poteklo s juga, da se košarka proširila po cijeloj Jugoslaviji u pedesetim i šezdesetim, a da je kruna te epohe Svjetsko prvenstvo u Ljubljani 1970. godine, onda je nekim ljudima bolje da šute. Da su šutjeli, smatrali bi ih mudracima. Zdovc puše na hladno, jer se možda sjeća neslavnog odlaska Bože Maljkovića s klupe Cedevite. A u korijenu svega precijenjena pamet nastavnika fizičkog. Nekima je stvarno bolje da šute i rade svoj posao. Jer, novonastala situacija oko hrvatske reprezentacije i Ace Petrovića najviše podsjeća na Jugoslaviju: i to ne košarkašku, nego fudbalsku. Slanje ekipe srednjeg kvaliteta na Evropsko, sa selektorom kojeg svi volimo, ali, naprosto, nemamo potvrdu da je veliki trener, velika očekivanja i onda ispadanje od Rusije, pa promjena selektora zbog tog poraza su tako jugoslovenski, da ne mogu više biti.

Džaba, dakle, i Jutarnjem i Zdovcu koji kaže da sumnja da nove generacije u Ljubljani znaju ko je bio Dražen Petrović. Osim što je glupo, to je i laž. Imam prijatelja čiji sin igra košarku u Ljubljani. Sva njegova raja znaju ko je bio Dražen, a nekima od njih je i dan danas idol. Neke se stvari ne mogu riješiti u jednoj generaciji. Kao što je nekima bolje da se ne slikaju s igračima poslije utakmice. Ne spadaju tu. Oni su udobno sjedili u komforima svojih kabineta i trošili vladine i nevladine budžete dok su onima koji su osvajali zlato izbijali zube. Oni su prezirali one čefure koji su iz auta s otvorenim prozorima preglasno puštali Mitra Mirića – “ne može nam niko ništa/jači smo od sudbineeee”. Radili su to zbog svijesti da iako su rođeni i žive tu, i govore tim jezikom, u očima svojih susjeda, nikada neće postati pravi Slovenci. Ti čefuri, indigo Slovenci, su prijatelji, rođaci, zemljaci današnjih prvaka Evrope u košarci. Čefurji in, da parafraziramo naslov romana Gorana Vojnovića. A i prvi, najbolji indigo na kojem sam otkucao tekst, bio je iz Celja. Aero. Euro. Basket.