PRAVOSLAVNI TERORIZAM –LAJT: Postavlja se pitanje koliko dugo će on ostati samo lajt

Piše: Yulija Latynjina

Prije nešto više od nedjelju dana, jedan (kasnije se ispostavilo) psihički oboljeli građanin Jekaterinburga uletio je svojim kamionom natovarenim lako zapaljivim materijalom u stakleni foaje mesnog bioskopa, zapalio ga i pokušao da pobjegne. Činilo se da je po srijedi bio samo „kurcšlus“ nastao u glavi još jednog našeg građanina i ništa više. I mada je poznato da ljudi neadekvatnog ponašanja jedni druge privlače (to se naziva induktivna psihoza), ipak se činilo da se ovoga puta radilo o takozvanom „pojedinačnom slučaju“. Na misao o slučajnom incidentu navodila je i činjenica da u ovom od vatre postradalom jekaterinškom bioskopu niko nije ni imao namjeru da prikazuje „Matildu“. Ali ovaj naš raspamećeni građanin ga je i pored toga zapalio.

A onda su ispred kancelarije Konstantina Dobrinjina, advokata koji zastupa interese reditelja ovog filma Alekseja Učitelja, prije dva dana zapaljena dva automobila. I da ne bi bilo zabune, počinioci su pored izgorjelih kola ostavili cedulju sa zabilješkom sljedeće sadržine: „Zbog Matilde ćete svi gorjeti!“ Tako je postalo jasno da je aktuelna ruska vlast svojom neaktivnošću odnjegovala jednu do sada nezabilježenu pojavu – pravoslavni terorizam. Ili, ako je nekome više po volji, pravoslavno-monarhistički terorizam. I to u slavu nikog drugog nego Nikolaja II Mirotočivog.

Pravoslavlje se do sada nije isticalo kao religija sklona terorizmu. To do skoro čak nije trebalo naročito dokazivati. Nije bilo potrebe da se kao danas na svim ćoškovima razglašava kako je pravoslavlje mirna religija i kako su svi oni koji tvrde obratno samo nesretnici koji pate od teškog oblika „ortodoksofobije“. To da pravoslavlje nema veze s terorizmom bilo je nekako očigledno. Naravno, u dalekoj historiji je bilo tu i tamo žestokih incidenata, kao na primjer masovno spaljivanje pripadnika sekte Škarije Jevrejina (жидовствующие), prethodno zatvorenih u gvozdene kaveze (početkom 16. vijeka), pa teror Atanasija Velikog nad vjerskim neistomišljenicima u Egiptu, pa sistematsko istrebljivanje pagana i rušenje njihovih hramova i spomenika koje su vršili bojovnici izvjesnog Kinegija, desne ruke imperatora Teodosija itd. Ali složićete se, sve je to davno prošlo vrijeme. U novije vrijeme, pravoslavlje je moglo da se podiči tek aktivistima tipa Enteo, skandalmajstorima koji takoreći i ne kriju da im je samo do sopstvene promocije stalo. Kraće rečeno, na prvi pogled je jasno da ti ljudi nemaju ni trunku želje da svoje živote žrtvuju za pravoslavlje i da ništa od njihove aktivnosti nikada nije zaličilo na islamistički terorizam.

Odavno je već poznato da je ludilo zarazno. A ludilo se od ideologije razlikuje time što u prvom slučaju imamo posla sa samo jednim bezumnikom, a drugi podrazumijeva da ih je mnogo. Kada je Natalija Poklonskaja prvi put javno obznanila svoju ljubomoru prema već davno pokojnom imperatoru i njegovoj lijepoj štićenici (današnjim kolokvijalnim jezikom rečeno sponzoruši), malo ko je mogao pretpostaviti da ova njena sasvim lična emocija može izazvati toliku pažnju, naročito kod muškog dijela našeg stanovništva. Jer na kraju krajeva, siroti pokojnik je u gotovo svakom smislu bio zaista krajnje beznačajan. Našim muškarcima se obično više sviđaju oni uspješniji i ratoborniji, razni napoleoni, džingis kanovi i njima slični heroji.

Ali od svega je najsmješnije to što je film „Matilda“ u cijelosti kremaljski projekat. The Insider je još u februaru objavio prosto nepristojne pojedinosti o finansiranju ovog filma. Oglasio ih je Vladislav Moskaljov, jedan od producenata koji iz nekog razloga nije uspio da se domogne slatkog parčeta kolača koji je umijesio Kremlj. Ako je vjerovati Moskaljovu, novac za „Matildu“ je po molbi Vladimira Vinokura bio dodijeljen iz nekakvog kremaljskog fonda (što znači „kase uzajamne pomoći“ iz banditskog plena). Glavni „dobrotvor“ je bio bivši rukovodilac predsjednikove administracije Vladimir Kožin, koji je u prisustvu Moskaljova okrenuo broj telefona Gasprombanke i glasno naredio – „Deset“. Krivudavi put tog novca je završen na nekoj njemu nepoznatoj offshore destinaciji, ali je zato „svojim očima kasnije vidio kako reditelj Učitelj iz kabineta Vinokura u plavoj torbi iznosi cijelih milion (dolara) keša“. Uzgred, Učitelj je u ovoj priči ugrožena strana. On te pare naravno nije ukrao, nego ih je trošio za snimanje svog filma. Dakle, po Moskaljovu, Učitelj je čist.

Teško je reći šta je istina a šta ne u pričama koje prede Vladislav Moskaljov, ali jedno je sigurno: ni Gasprombanci, ni Kožinu, a ni svim ostalim učesnicima ovog poduhvata nimalo ne odgovara sva ta galama koju je oko projekta „Matilda“ podigla Poklonskaja. Činjenica da je film koji je snimljen parama Kremlja izazvao pojavu pravoslavno-monarhističkog terorizma, samo je još jedna potvrda toga da Kremlj sve slabije kontroliše situaciju.

Moglo se u više navrata reagovati, umiješati se i zaustaviti ovu pravoslavnu histeriju. Evo, na primjer, čak je i Ramzan Kadirov poslije nedavne masovne muslimanske „zavrzlame“ na Dvorcovom trgu u Moskvi, za cijelu oktavu snizio svoj inače drčni ton i izjavio da protesti u cilju zaštite muslimana u Mijanmaru više nisu neophodni. Naši pravoslavni aktivisti su kudikamo osjetljiviji na nezadovoljstvo vlasti nego Čečenci, te zato nema nikakve sumnje da bi samo jednim pokretom nečijeg malog prsta sva ta pravoslavna lakrdija bila zaustavljena.

Međutim, to nije učinjeno.

Zašto? Možda su ukućani Kremlja, iz straha da će ih pravoslavna javnost uzeti na zub, odlučili da šute? U slučaju da je to pravi razlog njihovog ćutanja, ova odluka je čist promašaj. Jer bez obzira na sav trud Poklonske, Milonova i eparhije Hanti-Mansijskog autonomnog okruga, rezultat njihove kampanje prikupljanja potpisa za zabranu „Matilde“ je bio smiješan. Poklonskaja i njeni kompanjoni su i pored svesrdne pomoći zvaničnih medija uspeli da sakupe jedva par stotina potpisa. Drugim riječima, mnogo je više onih koje je kampanja protiv „Matilde“ uplašila, odbila od vlasti i natjerala ih da se zamisle nad srednjovjekovnim mračnjaštvom koje akcije ove vrste nedvosmisleno nagovještavaju.

Prije će biti da je Kremlju prosto bilo svejedno.

Kremlj već dugo vremena tiho podgrijava svako nasilje koje bi moglo biti upereno protiv opozicije. Stanovnici Kremlja bi da od Rusije naprave nešto kao „naš Donbas“, situaciju u kojoj će nosioci svih oblika mračnjaštva samoinicijativno gaziti svaku, ma i najmanju klicu slobode, a da bi oni potom na to, sležući ramenima i nemoćno šireći ruke, nevino izjavljivali: „Mi nemamo nikakve veze s tim – to je narodna inicijativa“. Kao i u slučaju sa jugoistočnom Ukrajinom: „To nismo mi – to su rudari i traktoristi“.

Ali logika historije drugačije funkcioniše. Vlast nije zid iz kojeg se poneka cigla može i izvaditi, a da se pritom zid ne sruši. Vlast funkcioniše kao sfera, a matematičko svojstvo sfere je da se tačka uklonjena iz jednog njenog segmenta gotovo istog trenutka koncentriše u nekom drugom. A kada se vlast odriče monopola na nasilje, to je ta uklonjena tačka.

Sve to smo u posljednje vrijeme mogli da vidimo na primjeru Čečenije, a zatim i u zakulisnim igrama koje su rezultirale hapšenjem visoko rangiranog državnog činovnika Alekseja Uljukajeva, bez znanja najvišeg rukovodstva zemlje. Sada to vidimo i na primjeru pravoslavnog terorizma-lajt. Postavlja se pitanje koliko dugo će on ostati samo lajt.