Biti bogat pa imati jedan kaput u životu

Piše Miljenko Jergović

Čovjek biva rob stvari tek kada ih svako malo mora mijenjati.

U Zürichu sam na dva dana. Šesti je ili sedmi put u posljednjih desetak godina da sam u ovom gradu. Na ulici se već pomalo snalazim, sjeća me se kompjutor u hotelu Kindli, tako da više ne moram ispočetka upisivati svoje podatke – od kojih je, ipak, najzanimljiviji datum rođenja: zašto im je važno kada sam i gdje rođen? – znam gdje su dućani koji me zanimaju: konfekcija za konzervativno nastrojenu gospodu, antikvarijati s namještajem i sitnicama svakodnevice devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, i naravno bezbrojne prodavnice satova. U Zürichu skoro da nikada ništa nisam kupio, ali nema tog grada čije dućane i izloge više volim i više ih doživljavam svojima. Da nema ciriških dućana i izloga, danas bih već vjerovao da moj svijet više ne postoji. Naravno, pod svijetom ovaj put podrazumijevam ono što podrazumijeva golema većina konzumerizmom i kapitalizmom zaluđenog čovječanstva: materijalna dobra, stvari i predmete s kojima se živi i uz koje se živi.

Ali identifikacija sa svijetom ciriških izloga je samo simbolična. Ono što se u tim izlozima nalazi za mene je tako dramatično preskupo da je već odavno otpala mogućnost da tu ikada išta kupim. Kažem to bez imalo čežnje ili žaljenja. Što se mene tiče, zadovoljan sam već i time što mogu gledati, i što gledajući znam da postoji svijet koji mi u duhovnom smislu pripada. (I nipošto ne pomišljajte da je riječ “duhovno” u ovom slučaju neoprezno upotrijebljena.)

Moj djed, o kojem tako često pišem da je već odavno postao književna činjenica, bio je činovnik na željeznici, imao je ženu i troje djece, i pripadao je onodobnom srednjem sloju. Moglo bi se reći da je u klasnom smislu bio ono što sam ja danas. U praktičnom je smislu to značilo sljedeće: živjelo se skromno, ali iznad tadašnjeg gradskog prosjeka, a on je morao imati dva odijela od najboljeg štofa, krombi kaput, zimske i ljetne cipele, ručno izrađene kod najboljeg šustera u gradu, prvorazredno nalivpero i sat. Odijelo za njega kupovalo se svakih deset godina – u ritmu u kojem se danas u mom svijetu kupuje novi auto – prvih pet godina bilo bi to novo, svečano odijelo, koje se oblači samo u posebnim prigodama, među koje je redovito spadao i sedmi dan u tjednu, nedjelja; e da bi u sljedećih pet godina to odijelo postalo staro i svakodnevno. U cjelokupnom je radnom vijeku, skoro i životu, moj djed promijenio ukupno četiri nova odijela i dva krombija. Nalivpero je imao samo jedno, za koje bi svakih desetak godina nabavljao nova zlatna perca iz Züricha, kao i sat. Bio je željezničar, pa je taj sat mogao dobiti od države: službeni željezničarski džepni Zenith, koji je trideset i neke u velikom uvoznom poslu Jugoslavenskih državnih željeznica u nekoliko tisuća primjeraka naručen iz Švicarske.

Jednom godišnje, uvijek u isto vrijeme, u ranu jesen, možda baš u rujnu, sat bi se nosio na pregled i čišćenje kod povjerljivog urara. Otprilike u istom se ritmu na čišćenju ostavljalo i nalivpero. Znalo se i za krojača koji bi se brinuo o stanju djedovih odijela, i za kemijsku čistionicu u kojoj su se čistila odijela i kaput. Djedov ideal, koji je bio i ideal njegove generacije, a onda i cijeloga jednog društvenog sloja i svijeta, bio je da imaš predmete koji će ti trajati cijeli život. Iako je davao da mu se šivaju odijela od najboljeg štofa koji se mogao nabaviti u Jugoslaviji ili se prokrijumčariti iz Beča, čeznuo je za još boljim štofovima, koji ne bi davali odijela čija je trajnost deset godina, nego bi mogla doživotno potrajati. Da ste ga u ono vrijeme pitali kako zamišlja budućnost, on bi vam rekao da će u budućnosti postojati štofovi koji su kao novi i nakon pedeset godina nošenja. Nije volio iznošene, rasparane i razgaćene stvari, pokvarene satove i tupa nalivpera, ali je svejedno bio istinski nesretan kada bi mu dotrajale stare stvari, i kada bi morao kupovati nove. To ga je činilo nesigurnim, samo tada se osjećao kao sirotinja. Bogati ljudi su oni koji imaju tako dobre stvari da nikada ne moraju kupovati ništa novo.

A onda se, malo nakon njegove smrti, a umro je 1972, svijet preokrenuo i preobrazio. Preokrenuo se i preobrazio kapitalizam, pretvarajući se u konzumerističku neman. Došlo je vrijeme dobro dizajniranih i nekvalitetnih predmeta, koji se moraju zamjenjivati u sve bržem i bržem ritmu. Kada kupim novi kompjutor – odnedavno je to Apple Macintosh, mercedes među kompjutorima – jasno mi je da ću nakon dvije, najviše tri godine kupovati novi. Ne samo da će stari model zastarjeti i postati funkcionalno neupotrebljiv, nego ću malim prstom lijeve ruke probiti tipku sa slovom A, a uskoro će se izlizati i sva druga slova. Slično je i s odijelima i satovima: traju kratko, sezonu, najviše dvije, a onda se, bez obzira na modu, raspadnu.

Imam ladicu punu starih mobitela. Između onog prvog i ovog kojeg sad koristim prošlo je više od dvije tisuće godina. Naravno, tehnoloških i subjektivnih godina, sugeriranih logikom konzumerističkog svijeta, čiji je cilj da svake sezone kupite novu i još noviju stvar. Nedavno sam konačno kupio iPhone 7+. Prijateljica me pita zašto nisam čekao da izađe Osmica. Nisam joj ni pokušavao objasniti da mene to ne zanima i da bih bio najsretniji kada bih mogao imati smartphone za cijeli život.

Stare stvari ne volim zamjenjivati novima, kao što to nije volio ni moj djed. On je u tome bio dijete svoje epohe, dok sam ja svoju epohu promašio. Zato uživam u izlozima Züricha, tog grada koji je u ponešto izmijenjenom obliku sačuvao ideale one prošle epohe. Tu se, ali doista, mogu kupiti stvari koje će čovjeku potrajati do kraja života. Vjerojatno u Zürichu postoje i takva odijela, a takav sam kaput vidio svojim očima. I ono najvažnije, prema čemu osjećam istinsku strast: satovi. Svaki od onih koje upravo gledam snažniji je i čvršći od jednoga ljudskog života. To su satovi koji se upisuju u testament i prenose s koljena na koljeno. Onaj djedov džepni sam naslijedio, i u mladosti ga nosio, ali nije moje da hodam okolo sa službenim željezničarskim satom iz trideset i neke. Moje je da gledam na civilni sat.

I tako svake dvije-tri godine kupujem novi Swatch. Nakon što mu jednom zamijenim bateriju, počinje mu se krzati narukvica, sat munjenivo stari i, opet više u simboličkom nego u praktičnom smislu, postaje neupotrebljiv. Imam punu ladicu starih ručnih satova. Teško je reći koji je najbezvredniji. Imam i onaj jedan meni dragocjen sat, naslijeđen od djeda, čija kolekcionarska cijena nije naročito visoka, jer je proizveden u velikom broju kopija i jer se ni preciznim preglednom ne da ustanoviti kako je koji primjerak održavan. Osnovna stvar u održavanju starinskih džepnih satova: navijati ih uvijek u isto vrijeme, jednom godišnje nositi na čišćenje.

Zanosio sam se da ću jednom imati dobar mehanički sat, koji će me doživotno služiti i s kojim ću ići uraru, navijati ga uvijek u isto vrijeme, mjeriti vrijeme i dovoditi ga u sklad s mojim vremenom. Sada već znam da od toga neće biti ništa, preskupo je. A znam i to o kojem je satu riječ: Zenith, El Primero Captain. Ili neki od ranijih podtipova El Primera. Umjesto toga ću, vjerojatno, kupovati nove Swatch satove na baterije, i puniti ladicu starim. Ako je to najveća žrtva koju imam da podnesem konzumerističkom ludilu epohe, onda neka tako i bude.

Gospoda se od negospode razlikuju po tome što gospoda imaju jedno dobro nalivpero (plus svejedno koliko loših) i samo jedan dobar sat. Sat nije modnih detalj, e da se mijenja prema boji košulje i kravate. Sat je onaj jedan koji se upisuje u testament ili se, bez testamenta, ostavlja unuku.

To mi je na umu dok šetam Zürichom i istinski uživam u izlozima ovoga nečuveno bogatog grada, čije je bogatstvo, međutim, apsolutno zasluženo. I manje se teror neoliberalnog kapitalizma i konzumerističkog mahnitanja osjeti ovdje, nego u onim otužnim balkanskim palankama i njihovim šoping centrima u kojima neki nesretan i sluđen svijet kupuje svoju jednosezonsku sreću.

Valja se osloboditi pritiska materijalnih dobara na naše male i također jednokratne živote. Međutim, moguće je to samo na dva načina: zamonašiti se, otputiti se među pustinjake i isposnike i nemati ništa, ili imati uza se one najbolje i najskuplje onodobne stvari, koje će, neizmijenjene, čovjeka pratiti do kraja života: nalivpero, sat, ako već ne postoji takvo odijelo i kaput. Čovjek biva rob stvari tek kada ih svako malo mora mijenjati.