Kompromis sa zlom

Piše: Slobodan Jovanović

Manje–više sve smo ispričali što smo imali reći. I o Crkvi, i o jeziku, obrazovanju, očuvanju nasljeđa, medijima, ... Nije bilo razumjevanja, niti vizije koliko su pitanja identiteta važna u očuvanju svih prerogativa suverenosti, odbrane od populističkog, mračnjačkog i jeftinog velikodržavlja, razvitku patriotskog ośećaja koji bi u prvi plan stavili interes Crne Gore, njen ubzani put u razvijeni demokratski i uređeni svijet kao vrhovni državni interes, umjesto reciklaže emocija o bratstvu sa onima koji su Crnu Goru vazda viđeli kao plijen.

Danas smo tu đe smo. Iznova i iznova strijepimo da će u političarenju, partitokratskim interesima i stereotipnim i „pragmatičnim“ uticajima spolja stradati Crna Gora. Sve je to posljedica i izgubljenog vremena i što su to vrijeme drugi itekako koristili. Volimo da se vraćamo u prošlost, da pravimo paralele sa vremenima duge vladavine Nikole Petrovića čiji je oblik patrijaharne vladavine, između ostalog, imao za posljedicu da su neki novi društveni slojevi i mnogi mladi ljudi bili protivni dinastiji i da je to bio značajan momenat koji je mnoge ljude okrenuo bjelaškom rezonu. Pored toga što je antidinastičkom raspoloženju nesumnjivo doprinjelo miješanje u unutrašnje stvari sa strane, posebno Srbije i Rusije, koji su od početka vladavine na Nikolu Petrovića gledali kao na prepreku tzv. ujedinjenju, ali i odsustvo svijesti da je nemoguće sebe sačuvati promovišući tuđi identitet. Epilog je, kako navodi Chicago Tribune 4. septembra 1919. izvještaj jednog od posmatrača u Crnoj Gori: „Crnogorci su možda spremni na promjenu starog oblika svoje patrijarhalne vlade, ali trenutno svi Crnogorci žele povratak njihovog kralja, da bi ih spasio srpskog jarma ...“.

Dakle, iako na prvi pogled mnogi mogu izvući paralele, činjenice govore da je Crna Gora uglavnom u drugačijim okolnostima u odnosu na ta vremena, iako nesumnjivo postoji konstanta u miješanju spolja istih aktera kao početkom XX stoljeća, kao i postojanje podrške koju imaju unutar zemlje. Neko će reći - i u dugotrajnosti vladanja, no tu postoji krucijalna razlika, pošto je Milo Đukanović, koji jeste personifikacija vladajućih struktura i autoritarni simbol, za sve vrijeme vlasti posljednjih tri desetljeća, napravio zaokret na polovini perioda vladanja i okrenuo crnogorski brod iz tradicionalnog, ka savremenom društvu i učlanjenju u društvo razvijenog, demokratskog i civilizovanog svijeta. Nažalost, nakon kraćeg protoka vremena proizišla je jedna nelogična sličnost sa prošlim vremenima, koja Crnu Goru može puno koštati u budućnosti. Dobar dio mlade generacije, pod uticajem jednog medija i ličnog nezadovoljstva, ušao je u konflikt sa vlašću i pored toga što je vanjskopolitički kurs zemlje takav da je, po logici stvari, prihvatljiviji mladosti (bar bi trebalo) od tradicionalizma i nazadnjaštva.

Iako stalno govorimo o neophodnost izgradnje institucija i nužnosti podjele vlasti, ipak smo mi još uvijek društvo koje je na pola puta od patrijahalnog ka modernom, društvo koje traži jake lidere koji bi profilisali i svojom harizmom popularizovali politički kurs zemlje. Nažalost, današnja Crna Gora je prepuna politikanata i političkih trgovaca, a sa vrlo malo državnika. Uostalom, to i jeste jedan od uzroka situacije u kojoj se nalazi Crna Gora, prouzrokovane političkim amaterizmom jednog lidera dotadašnje stranke vlasti. Harizma Mila Đukanovića, koja je dovela do preokreta u crnogorskoj politici i vanjskopolitičke pozicije Crne Gore kakva je sada, lagano se troši, sa ośećanjem da je ostala neiskorišćena u unutrašnjoj transformaciji crnogorskog društva. Posebno u dijelu pogubnog uticaja SPC i njenog korifeja u Crnoj Gori. Previše trulih kompromisa, partijskog interesa, oportunizma, dovelo je do toga da prema toj adresi nema više nekih velikih očekivanja. Dodatno, usljed raznih unutrašnjih i spoljnih političkih okolnosti, svaki izlazak Đukanovića iz izvršne vlasti donosi i određenu promjenu u političkim i društvenim odnosima u Crnoj Gori.

Dovoljno je podśetiti na vladu Igora Lukšića i njegovu ambiciju da on bude taj koji će pacifikovati crnogorsko društvo pravljenjem kompromisa. Glavni problem je u tome što su ti kompromisi bili u skladu sa setencom Viktora Igoa: „kompromis između dobra i zla uvijek je na štetu dobra“! Ostao je iza Igora Lukšića, kao spomenik njegove vladavine, onaj rogobatni i karikaturalni naziv jezika u školama. Poslije toga smo imali i inicijativu vlasnika Vijesti, koja je 2012-te godine formulisana u „proglasu intelektualaca o pomirenju nacionalnih Crnogoraca i nacionalnih Srba“ (crnogorskih Srba) , u kojem se pomirenje zasniva isključivo na štetu interesa nacionalnih Crnogoraca.

Danas smo opet u situaciji kada je Đukanović izašao iz izvršene vlasti i prepustio mjesto premijera Dušku Markoviću, dotadašnjem saradniku. Opravdano ili ne, nakon skoro godinu, kod mnogih se stvorio ośećaj koji miriše na vrijeme vlade Igora Lukšića. Nema sumnje da postoji pritisak iz Evrope da se postigne kompromis u politici, bez obzira što su izbori iz 2016. priznati kao legalni i legitimni, i politički život vrati u Parlament. Takođe nema sumnje da Briselu godi priča o građanskim strankama i o građanskoj državi iako se radi o najobičnijoj farsi i simulakrumu. Ta priča o građanskoj državi opstaje isključivo zahvaljujući nacionalnim Crnogorcima, Pod uticajem i pritiskom iz Brisela da se radi na smirivanju tenzija, vlada Duška Markovića izbjegava svako produbljivanje sukoba sa opozicijom i izbjegava okolnosti koje dodatno mogu komplikovati situaciju u društvu i podstaći veći otpor prema vlasti. Zanimljivo je da se računa na lojalnost većine Crnogoraca, iako imaju tretman devete rupe na svirali.

Teško se može zanemariti to što za proteklih deceniju crnogorske samostalnosti skoro ništa nije učinjeno na uspostavljanju crnogorskih institucija, razvoju crnogorskih atributa i crnogorskog identiteta, zaštiti crnogorske kulture, jezika, baštine, tako da najbrojniji narod u Crnoj Gori, narod koji je Crnoj Gori dao državnost, ostaje prikraćen za osnovna nacionalna prava i , u državi koju je stvarao, bukvalno ima status podstanara! Nema sumnje da to nimalo ne tangira administraciju u Briselu i da se oni ponašaju krajnje pragmatično. Tako su se ponašali u svim kriznim trenucima na Balkanu, tako će se ponašati sve dok pripadnici crnogorske nacije budu ćutke prelazili preko kršenja osnovnih nacionalnih i ljudskih prava pripadnika svoje nacije i dok ne budu imali svoje jake političke predstavnike.

Ne znam koliko će vremena još proteći dok Crnogorci ne shvate da se niko neće u njihovo ime izboriti se za nacionalna i elementarna ljudska prava, među kojima je i pravo na jezik, slobodno ispoljavanje vjere, pravo na kulturne, naučne, medijske, vjerske i ostale institucije, do njih samih. Potpuno je iščašeno da Crnogorci u svojoj matičnoj državi nemaju nijedan televizijski medij koji bi se bavio crnogorskom kulturom, istorijom, jezikom i svim onim što svaki evropski narod ima u sopstvenoj zemlji!

Očigledno je da je sadašnjoj vlasti mnogo bezbolnije i oportuno da pošalje policiju na malobrojne pristalice i vjenike CPC, nego da se sukobljava sa pristalicima i vjernicima SPC i da, u skladu sa međunarodnim poveljama i zakonima Crne Gore o zabrani diskriminacije, obezbjedi slobodno ispoljavanje vjerskih rituala CPC i njenim vjernicima u vjerskim objektima pod okriljem države Crne Gore. Otuda i zatrpavanje duboko u zemlju Nacrta zakona o slobodi vjeroispovjesti i nastavljanje situacije u kojoj je jedna Crkva, neregistrovana u nezavisnoj Crnoj Gori, iznad zakona i iznad države. I to će, očigledno, biti tako sve dok se Crnogorci budu okupljali marginalno, dok pojedini mediji i njihovi urednici ne budu okupljali crnogorsku pamet, dok ne budemo jedni drugima tražili mane u sopstvenom isticanju, dok ne budemo shvatili da CPC ne postoji da zadovoljava nečije političke ambicije i želje, da je pitanje religioznosti ili ne potpuno nebitno u suprostavljanju uticaju SPC autentičnom crkvenom organizacijom i , na kraju, dok ne budemo shvatili da moramo svi zajedno podići glas protiv sopstvene marginalizacije. Do tada imaćemo kompromise sa zlom, a na svoju štetu.