Nesmjenjiva i vječita opozicija

Piše: Slobodan Jovanović

Ne znam da li je mit ili istina, ali kažu da je Vinston Čerčil, na pitanje što je gore od loše vlasti, odgovorio – loša opozicija.

Nekoliko decenija jedni te isti ljudi, mijenjajući stranke, pokrete, koalicije, bezuspješno pokušavaju da promjene vlast u Crnoj Gori.

Umjesto najlogičnijeg poteza da prepuste nekom drugom, ko bi bio uspješniji, taj posao, oni pokušavaju da političke odnose dovedu do usijanja i što više zle krvi upumpaju u narod, kako bi se, a to sve vodi tome, na kraju, uz pomoć nasilja, dokopali  vlasti.

Slijepac vidi da su sve floskule i fraze o nekakvom uzvišenom cilju o spasu Crne Gore najogavnije zloupotrebe puka i da se radi o čistom privatnom interesu i ličnom oportunizmu. Radi se o ljudima koji se nikada nijesu bavili ničim drugim u životu, do politikom, pa im je odavno postalo jasno da je to prostor u kojem se može najbolje živjeti sa najmanje znoja.

I tu leži uzrok što su svi izbori u Crnoj Gori nalik na bojno polje od ranih jutarnjih časova. Svako ko je pratio medije, uključujući i internet i društvene mreže, mogao je primjetiti da su protekli izbori u četiri izborne jedinice od otvaranja birališta praćeni podizanjem tenzija od strane političkih prvaka i partija, međusobnim optužbama, plasiranjem snimaka koji ama baš ništa nijesu potvrđivali od onoga što je pratio komentar.

Utoliko je više zabrinjavajuće u kojoj mjeri su sljedbenici određene političke grupacije, bez trunke sumnje, vjerovali u sve što im se plasira.

Naslušali smo se priča kako je sumnja u osnovi svakog intelektualnog bića i da je kredo svakog dolaženja do istine – sumnja. No, to nek' se zapitaju oni koji lajkuju svakakve gluposti i pišu komentare izrazima koji se upotrebljavaju u vojnoj terminologiji u ratnim uslovima, ono što je interesantnije je da li političke partije i njihovi najveći dužnosnici uopšte razmišljaju o cijeni koju su spremni platiti da bi dobili izbore ili, što je češći slučaj, opravdali svoj izborni poraz?

Iako ne bih upoređivao vlast u Srbiji i u Crnoj Gori, ipak se radi o dva kvalitativno različita obrasca, mogu se jasno nazrijeti sličnost u ponašanju opozicionih partija u objema zemljama.

Taj obrazac koalicije svega i svačega da bi se domoglo vlasti, u prvom redu mene odvraća od bilo kakve pomisli da učestvujem u tome. Ako se politika svela na to da nije važno ko je lijevi, ko desni, ko građanski, ko klerofašistički i nacistički, ko je proruski, ko je prozapadni, ko nosi sliku Putina, a ko baštini vrijednosti evropske civilizacije, onda niko sa elementarnim samopoštovanjem neće podržati takav galimatijas. Kako bilo ko može podržati partiju koja je do juče bila u vlasti i slovila, čak, za crnogorsku nacionalističku stranku (posebno u Srbiji, o čemu sam pisao u beogradskom Danasu), a koja je dio vlasti u Herceg Novom, kojeg iz milošte zovu „srpskim morem“ i čiji gradonačelnik se divi Palmi Markoviću iz Jagodine?

I ne samo divi, već sklapa „bratske“ sporazume Herceg Novog sa čovjekom koji je bio bliski Arkanov saradnik i koji je nasljednik Arkanove stranke, a još je definicija šoviniste, homofoba, demagoga i populiste i, istovremeno, predmet ismijavanja pristojnije Srbije.

Kada se pomenu ovakve stvari i druge, koje se vidi iz galaksije Andromeda, to se pretvara u idiotski obrazac o odbrani DPS vladavine. Iako dijelim ubjeđenje da je najveći interes DPS-a da ima kao suparnika jednu veliku, jasno profilisanu i dosljednu, ozbiljnu, patriotsku stranku, stranku koja će, umjesto prijetnjama zatvorima, nasiljem, obećavati nezavisne institucije i vladavinu prava. Bez revolucionarnih ideja i trivijalnog populizma kakvom smo svedoci sve vrijeme iz opozicionih stranaka.

A to se ne postiže političkim kurvanjem, prizemnim propagandnim frazetinama i beskompromisnim obračunima, punim mržnje, sa drugom stranom. Aksiom mora biti mirna predaja vlasti, vrijednovanje učinaka vladavine DPS-a na objektivan način i nastavak svega onoga dobrog što je učinjeno do sada. A, toga nije malo za svakog objektivnog posmatrača. Najmanje je učinjeno u sferi koja uopšte ne zanima opozicione partije ili ih zanima na taj način da bi poništili i ono malo što je postignuto.

Izanđale floskule o pljački, upropašćavanju te čuvene, „profitabilne“ socijalističke ekonomije, mafiji i slično, imaju efekat onog čobanina koji je tri puta varao selo povikom o vuku. Tako ozbiljnim optužbama se moraju baviti ozbiljni, stručni ljudi, u adekvatnim institucijama i mjestima, a ne čaršija, tabloidi i politički manipulanti iz partija i NVO. Nažalost, običan puk u Crnoj Gori je toliko zatrovan političkom i medijskom propagandom, da je svaki pokušaj objektiviziranja u javnom prostoru osuđen na propast.

Iako od izbora do izbora, bez obzira na to ko formira vlast u opštinama i na republičkom i gradskom nivou, DPS ostvaruje fascinantan rezultat, koji doseže malo koja evropska partija i koji je barem dva puta viši od narednog političkog subjekta, još ne čuh iole ozbiljniju analizu, ni političkih partija, ni pripadnika nevladinog sektora, zašto je to tako.

Uvjek se vrtimo u krug sa istim objašnjenjima i opravdanjima. Još kad se tome pridruže stranke koje jedva prelaze cenzus, ili se udome u neku koaliciju, sa pričama o krađama, kupovinama ličnih karata i sl, onda stvari postaju još grotesktnije. Eto oni su nepravedno izgubili izbore sa 3% od nekoga ko ima 45%? Samo objektivna analiza uspjeha DPS-a može proizvesti odgovarajućeg suparnika na političkoj sceni. Osnovno je pitanje – zašto toliki broj građana glasa za DPS?

Naravno, ni ne pomišljam da se bavim otrcanim pričama o krađi, kupovini ličnih karata, zastrašivanju i sl, iako ne tvrdim da toga možda nema u mjeri u kojoj to postoji u svim drugim zemljama u kojima se vlast mijenjala više puta. Kome je to objašnjenje, taj ima psihologiju noja.

Da li je to strah od od opozicionog konglomerata, ili njegovih pojedinih konstituenata, gubitka prava suverenog odlučivanja o sebi, crnogorskog karaktera države, ruskog uticaja, bahatosti i nasilnosti, ili nečeg drugog, stvari su ozbiljnog analitičkog pristupa. Reći da DPS stvara takvu situaciju je izbjegavanje realnosti i nerazlikovanje upotrebe nečega što postoji ili prozvođenje neke situacije.

Velika većina onih koje poznajem glasa ili navija za DPS jer ne doživljava opoziciju u kompletu kao procrnogrsku opciju, niti želi da oni formiraju vlast ni u nekoj mjesnoj zajednici.

Kao neko ko ima tu prednost da može uporedno posmatrati izbore u zemlji boravka i zemlji porijekla, mogu reći da sam ubijeđen da su izbori u Crnoj Gori transparentniji i demokratskiji nego u bilo kojoj zemlji zapadnog Balkana, a i šire. Počev od biračkih spiskova, identifikacije, glasačkih listića, monitoringa ... Sumnjam da ijedna zemlja u Evropi ima sistem identifikacije kao Crna Gora.

Da ne pominjem medijsku zastupljenost. Poređenje sa Srbijom krajnje bi bilo neumjesno. I u situaciji kada je Javni servis postao „profesionalan“, kada ne postoji nijedan elektronski medij, ne računajući par portala, koji nije otvoreno protivnik postojeće vlasti, može se reći dsa je DPS apsolutni pobjednik na posljednjim izborima na Cetinju, u Mojkovcu, Petnici i Tuzima. Usuđujem se konstatovati da je upravo pristrasnost medija dodatno iritirala građane. Jer ja imam potpuno suprotno ubjeđenje o „porastu povjerenja“ građana u RTCG otkad su postali „profesionalni“, pod uslovom da se ne pitaju građani selektivno.

Ako je Javni servis servis SVIH GRAĐANA, kako je moguće apstrahovati da oni koji glasaju za vlast ne doživljavaju Javni servis kao njihov? Eto to je smisao podśećanja da se ne može voditi hajka protiv jedne stranke dovođenjem samo pripadnika NVO koji su očito politički protivnici DPS-a, ili dovođenjem tri pripadnika NVO iste provijencije, dva opozicionara i jednog pripadnika DPS-a u emisije koje se uvijek pretvore u obračun sa ovim jednim predstavnikom vlasti i sa vlašću.

Drugo, niko nije nije rekao da NVO treba da učestvuje na izborima, već da se bave onim zbog čega su osnovane. A njeni čelnici, ili jedini članovi, da osnuju stranku ako im je do bavljenja političkim obračunima sa bilo kim! Zašto bi neko slušao stavove Dritana Abazovića kroz usta predstavnika NVO, osnovno je pitanje? Čak i trojka koja je iz studija RTCG pratila potonje izbore nije izbjegla a da ne bude pristrasna, iako ne mogu reći da se nijesu trudili.

Teško je Milana Kneževića naćerati da propagira zapadne vrijednosti bez obzira koliko se trudio. Tako je i sa pomenutom trojicom.

Cetinje je simbolički imalo najveću važnost u proteklim izborima. Ono jeste personifikacija Crne Gore, u njemu se stvarala državnost, tako da bi bilo protivprirodno da vlast na Cetinju čine oni kojima je druga država milija od Crne Gore.

Dovoljno je ponižavajuće što u Cetinjskom manastiru, u kojem se stvarala crnogorska državnost, stoluje strana Crkva. Mene lično je iritiralo slavlje nekih iz opozicije sa podignutim rukama i liberalnim L, jer sam ubijeđen da to nije na tragu svih onih priča LSCG o Crnoj Gori, o pjesmama o Montenegru i nečijem leglu i tome čije je more Crne Gore.

Plus što mi je još protivprirodnije da u koaliciji vidim Ranka Krivokapića i Ivana Brajovića.

I, gospodo iz opozicije, ako vam je tako najlakše, proglasite me za „posljednju odbranu kriminalnog režima“, kako mi to napisaše jednom prilikom iz URA-e.

I nastavite da proizvodite situaciju u kojoj se „DPS ne može smijeniti izborima“, već to treba učiniti nasilno, ulicom.

Pa se onda pitajte zašto ste tu đe ste i kolika je vaša sposobnost percepcije stvarnosti.

Nemojte slučajno da podnosite ostavke zbog poraza, već tražite da DPS podnese ostavku iako vas konstantno pobjeđuje! Pa đe drugo nego ulicom!