Zagrebačko učešće u političkom porazu Hrvata u BiH

Piše: Davor Gjenero

Međunarodno sudište za ratne zločine na području bivše Jugoslavije utvrđuje individualnu krivicu za zločine počinjene u tom ratu, a njegova judikatura treba osigurati individualiziranje odgovornosti počinitelja zločina. Unatoč tome, njegove se presude često tumače, prije svega, kao političke i kao nadmetanje među državama. Tako je, naravno, i s presudom šestorci funkcionara "Herceg-Bosne", koja je upravo postala pravomoćnom.

Najteži aspekt prvostupanjske presude u ovom slučaju za Hrvatsku je bilo definiranje zajedničkoga zločinačkog poduhvata, u kome su, osim šestorice osuđenih, sudjelovali i Franjo Tuđman, kao predsjednik Republike Hrvatske, Gojko Šušak, kao ministar obrane, i Janko Bobetko, kao načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, u razdoblju 1993-94. godine, te da je ratni sukob, zbog zločina za koje je šestorka optužena, imao karakter međunarodnog sukoba i da je na djelu bila djelomična hrvatska okupacija teritorija Bosne i Hercegovine.

Odnos Hrvatske i Bosne i Hercegovine u vrijeme rata nemoguće je, međutim, svesti samo na taj aspekt zločinačkog poduhvata, međunarodnog sukoba i okupacije dijela Bosne i Hercegovine od Hrvatske, ali Haaški sud jasno ograničava razdoblje u kome se to događalo.

'Pokroviteljski' stav Hrvatske prema BiH

Službena hrvatska politika nastojala se uključiti se u proces protiv šestorke, predvođene Jadrankom Prlićem, kao "prijatelj suda", upravo zbog inkriminacije o zločinačkom poduhvatu i navođenja Tuđmana, Šuška i Bobetka kao sudionika tog poduhvata, ali Žalbeno vijeće odbilo ih je definicijom "da Tuđman, Šušak i Bobetko nisu optuženi u ovom predmetu. Prvostupanjsko vijeće nije donosilo posebne zaključke u vezi s njihovim sudjelovanjem u udruženom zločinačkom pothvatu, niti ih je posebno oglasilo krivima za neke zločine (...) Presuda se odnosi samo na šestoricu optuženih te presumpcija nevinosti trojice hrvatskih dužnosnika nije narušena", navodi se u odluci Haaškog suda.

Neki su analitičari to "očitali" kao najavu da se definicija o zločinačkom poduhvatu i obuhvaćenost trojke političko-vojnih šefova Republike Hrvatske u inkriminiranom razdoblju neće održati, ali pokazalo se da je taj "optimizam" bio promašen. Na ovakvu su presudu prvi reagirali redoviti zagovornici teorije zavjere protiv Republike Hrvatske. Oni su sve vrijeme dovodili u pitanje opravdanost postojanja ovog sudišta, a činjenica da Republika Srbija u Haagu niti jednom nije označena kao sudionica međunarodnog sukoba, a Hrvatska jest, argument je koji bi trebao potvrditi njegovu nekompetentnost.

To što Srbija niti na ad hoc Međunarodnom sudištu za ratne zločine, niti pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu nije prepoznata kao krivac za međunarodni sukob, agresiju i okupaciju dijela teritorija Bosne i Hercegovine otvorilo je nišu politici u Beogradu za retoriku u kojoj, između ostaloga, sadašnji predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić funkcionarima Bosne i Hercegovine poručuje da oni nemaju pravo govoriti o stanju u Srbiji, ali da on ima pravo govoriti o stanju u Bosni i Hercegovini, jer da je Srbija garant Dejtonskog sporazuma.

Iz Hrvatske nikad nije bilo takve retorike i ona nikad nije formalno izrekla kako bi Bosna i Hercegovina bila država od manje važnosti u odnosu na Hrvatsku, ali ispreplitanjem dviju politika - politike prema susjednoj državi i politike zaštite hrvatske nacionalne zajednice u Bosni i Hercegovini - stvorilo je svojevrstan "pokroviteljski" stav Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

Problem s prošlošću na Balkanu

Hrvatska je jedna od prvih država koje su priznale neovisnost Bosne i Hercegovine, za razliku od Srbije, odnosno njene Saveznne Republike Jugoslavije, koja je to učinila tek nakon Dejtonskog sporazuma i završetka rata. Hrvatska je bila kanal i dobave humanitarne pomoći za Bosnu i Hercegovinu i naoružanja za Armiju Bosne i Hercegovine. Istina je, također, da je u znatnom dijelu rata savezništvo Hrvatske vojske i Armije Bosne i Hercegovine bilo neupitno te da su konačne oslobodilačke operacije Hrvatska vojska i Armija Bosne i Hercegovine provodile zajednički, pritom u okviru Splitskog sporazuma predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića djelujući i na teritoriju druge države.

Presudu šestorci, koja govori o zločinačkom poduhvatu u razdoblju 1993. i početka 1994. godine, u kojem su sudjelovala i trojica aktera vrha hrvatske vlasti, i definiciju o međunarodnom sukobu u tom razdoblju hrvatska bi politika morala shvatiti kao upozorenje o potrebi skrušena odnosa prema Bosni i Hercegovini, odnosa zasnovanog na poštovanju teritorijalnog integriteta te države i njenog prava da samostalno definira unutarnje odnose.

"Crvena linija“, razgraničenje između onoga što je briga o dijelu hrvatskog naroda koji je konstitutivan u Bosni i Hercegovini i uplitanja u unutarnje poslove druge države, vrlo je tanka, a strašne posljedice uplitanja Hrvatske u događaje u Bosni i Hercegovini 1993. godine morale bi biti ozbiljna pouka Zagrebu. Problem s prošlošću na Balkanu, s poviješću što je proizvodimo u prevelikim količinama, a da bismo je mogli konzumirati, prije svega je u tome što ona ne služi kao pouka i upozorenje za samoograničenje, nego kao argument za ostvarivanje nekih aktualnih ciljeva.

'Iz sudišta otišao u legendu'

Nauči li Zagreb iz ove presude nešto o tome što znači prijeći tu crvenu liniju, to bi moglo biti produktivno za buduće odnose. U Zagrebu se, međutim, mnogi brinu da je osuda šestorke funkcionara Hrvatskog vijeća obrane uvod u politički poraz Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao najmanjega od konstitutivnih naroda i njegova postupnog eliminiranja iz bosanskohercegovačkog političkog života, koji bi se sveo na odnos sukoba Bošnjaka i Srba. Tako dugo dok se ne zna što se stvarno dogodilo nakon izricanja presude Slobodanu Praljku teško je nagađati kakve će posljedice imati njegov postupak odbacivanja presude i navodnog ispijanja otrova.

Unatoč tome što su u domaćoj javnosti u Hrvatskoj otpori djelovanju Haaškog sudišta za ratne zločine bili veliki, činjenica je da su se svi optuženici iz Hrvatske i Hrvati iz Bosne i Hercegovine, koji su se našli pred sudištem, odnosili bitno drukčije od većine optuženih iz Srbije ili od Srba iz Bosne i Hercegovine. Hrvatski optuženici "priznavali" su udikaturu suda i tako svojoj državi, ali i Hrvatima u Bosni i Hercegovini, omogućavali da ostanu u okvirima prihvatljivosti međunarodnoj zajednici.

Praljkov postupak nakon izricanja presude prvo je odbacivanje haaške judikature. Tek treba vidjeti je li on time "iz sudišta otišao u legendu" i hoće li taj njegov potez dio hrvatskog korpusa u Bosni i Hercegovini gurnuti u iracionalnost.