Piše: Mario Đurović, Crnogorska Pravoslavna Crkva, Frankfurt
Podosta puta se pojmovi u hrišćanstvu iskorišćavaju za pripadnosti određenoj hrišćanskoj skupini ili podskupini. Ono što je tačno da smo svi braća i sestre u Hristu. Kao takvi ako se smatramo hrišćani moramo sami sebe preispitati za (ne)djela koja činimo svojim bližnjima pa i neistomišljenicima jer ih zapravo činimo sebi.
Za one koji ne znaju i pravoslavci su katolici a riječ katolik je od grčke riječi καθολικός (lat. catholicismus) a što znači sveopći, univerzalni ili rečeno u slovenskom pravoslavlju saborni. Ono što se malo zna tj. prešućuje se narodnim masama jeste to da do raskola u Crkvi 1054. vjerski centar je bio Rim, a od tada, za Pravoslavnu crkvu, to je postao i kroz tradiciju ostao Carigrad, također nazvan “Novi Rim”. Dakle svi mitropoliti, biskupi, sveštenstvo je bilo podloženo Rimu i Papi a po raskolu pravoslavni su uspostavili “Novi Rim” u Carigradu (današnji Instanbul). Pravoslavna Crkva kao i Rimokatolička se vodi po principu (gr.) “Εἰς μίαν, ἁγίαν, καθολικὴν καὶ ἀποστολικὴν ἐκκλησίαν “, u prevodu; “vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku crkvu“ - a noviji slovenski pravoslavni prevodi su; “vjerujem u jednu svetu, sabornu i apostolsku crkvu”.
Reći za Rimokatolika da je katolik je naša verzija kraćeg izgovora ali isto tako i donekle površnog navoda. Točan i puni naziv je Rimokatolik a u prevodu označava osobu koja pripada katoličkoj tj. sabornoj Crkvi Rima. Prvi put termin Katolička Crkva (Smir 8,2) koristi sv. Ignacije Antiohijski (Sirija oko 35. - Rim 107.). koji je umro kao mučenik u Koloseumu. Zanimljivo je također i da je zapisao; “Đe je Hrist, tamo je i katolička (saborna) Crkva”. Na nacionalnom nivou SPC-a bilo bi vam; “Đe su Srbi, to je Srbija”. - ali oni se ne bave politikom niti nepriznavanjem okolnih naroda, bar tako kažu.
Crkvena uprava Istočne Crkve sa centrom u Konstatinopolju (Carigradu) koja se formirala u istočnom dijelu Rimskog Carstva – Vizantiji, se i dalje vodi Kanonskim pravom, tj. Nomokanon (gr. nomos – zakon, kanon – pravilo), te je za razliku od Rimokatoličke Crkve decentralizovana poslije priznavanja prvih arhiepiskopa (Bugarskog, Grčkog,...) koji vrše službu na svojim jezicima pa tome i pisanje Crkvenih prava kao i Jevanđelja su pisani/prevođeni na domaćim jezicima Crkve đe stoluje.
Prvi slovenski Nomokanon sastavio je Metodije (oko 868. godine) u djelu Liber Sclavorum qui dicitur Methodius (lat.), spomenut u Kraljevstvu Slovena, djelu popa Dukljanina iz Bara, napisanom između 1167 i 1173 godine. Zakonik je nosio po slovenskom prosvetitelju Metodiju, koji je bio njegov sastavljač te se sastojao od Metodijevog prevoda Nomokanona Jovana Sholastika (napisanih oko 550.) i iz Zakona sudnji ljudem što je slovenska prerada Ekloge (izbor zakona) iz vizantijskog zbornika, iz 740 godine, donijet za vrijeme careva Lava III. i Konstantina V.
Po osvajanju Duklje, Sava Srpski, svjetovno Rastko Nemanjić (1174-1236.), je prevodio vizantijski Nomokanon u četrnaest naslova iz 7. vijeka. a završio ga je 1220. godine u Solunu. Čudno je to da se osnivač Srpske crkve tek 1912-1913. ušao u crkveni kalendar Beogradske mitropolije za vrijeme Balkanskih ratova. Izgleda kao da je sama crkva i narod Srbije zaboravio na svog najvećeg svetitelja i utemetitelja sopstvene crkve punih 700-njak godina. Amnezija?
Važno je napomenuti da je Crkva na teritoriji današnje Srbije do 1831. bila eparhija Vaseljenske patrijaršije a autonomnost je imala od 1831. do 1878. kada Srbija dobija neovisnost na Berlinskom kongresu a Srpska crkva je od Carigrada dobila nepotpunu autokefalnost 1879. godine. O nepotpunoj autokefalnosti Srpske crkve jako dobro obrazlaže crnogorski istoričar Vladimir Jovanović, u djelu “Crnogorska pravoslavna crkva između Petrograda i Carigrada 1766-1918” đe se poziva na kanonistu Sergeja Troickog.
U tom periodu Crnogorska pravoslavna crkva jeste bila uvedena u Diptih Ruske pravoslavne crkve 1850. godine kao „autokefalna Crnogorska mitropolija“, pa je nedavno nadpop i mitropolit Beogradske patrijaršije i njene ekspoziture u Crnoj Gori koju smišljeno i popularno zovu Crnogorsko-primorska mitropolija Risto Radović lično tražio da se autentičan i pravovjeran, orginalan i izvoran dokument proglasi ništavnim i falsifikatom. Iz Ruske pravoslavne crkve je dobio negativan odgovor jer se istorija ne može prekrajati.
Takođe u ruskom Enciklopedijskom riječniku Granta, 1913. članak „Православiе”, str. 289. Navodi: "Prije svih je postala autokefalna Crnogorska crkva (od 1766. god), zatim Grčka (od vremena stjecanja političke nezavisnosti Grčke, konkretno, od 1833. god), potom Bugarska (od 1870. god. Fermanom Sultana), Srpska – 10 godina kasnije...”
Ima mnogo dokaza o autokefalnosti Crnogorske crkve. Dok npr. za Sv. Savu ne postoji kanonski tomos. Niđe nije štampana gramata, tko je i kad Sv. Savu proizveo za srpskog arhiepiskopa i po kom osnovu. To je pravna istorija zasnovana na činjenicama i faktima a ne na istoriji uz gusle kako nam ju prezentira SPC ne objašnjavajući kako to da su Nemanjići prezali taj muzički intrument – gusle, a na kojem sada se spjeva poraz na Kosovu slaveći ga kao pobjedu (?).
Osim toga Sv. Sava je morao hirotonisanje i samostalnost za svoju crkvu tražiti od sebi nadležne tada Ohridske arhiepiskopije (arhiepiskopija Vizantijskog Carstva) na što ga je upozoravao patrijarh carigradski. 1219. godine u vremenu krstaških ratova Vizantija je bila raspolućena i to je upravo Sv. Sava iskoristio za nekanonsko hirotonisanje koje je dobio od nelegalne vlasti svrgnutog cara i patrijarha (Germana) u Nikeji (koji se samovoljno smatrao Carigradskim patrijarhom) što je izazvalo gnjev cjelokupne vaseljenske pravoslavne crkve onoga doba do te mjere da je solunski arhiepiskop 1220. godine Dimitrije Homatijan napisao Savi poslanicu, protesno pismo. - Mirko Đorđević, vjerski analitičar, u emisiji Peščanik radio B92, 23 januara 2004., pozivajući se na prijevod Stojana Novakovića člana i predsjednika Srpske kraljevske akademije.
Pošto se Sava Srpski se nije pridržavao kanonskog pravila, prema navodima Carigradskog Patrijarha od 1220. g. je Srpska crkva u raskolu sa svojom Ohridskom arheipiskopijom. Kada se Srpska crkva 1346. proglasila patrijaršijom, upala je u drugi raskol; anatemisao ih je patrijarh carigradski Kalist te naredio ekskomunikaciju Srpske crkve. Malo kasnije za vrijeme druge crnogorske dinastije Balšića 1360. podigao se narod Zetski protiv Srbije (Raške) te vratio Zećanima (Dukljanima) neovisnost i u većini vladarske familije tako i naroda zaokret prema Rimo-katoličkoj crkvi.
Prvo postavljanje pravoslavne Crkve na teritoriji Crne Gore 1459. godine uspostavlja gospodar Ivan Crnojević čiji je bio saveznik Mletačka republika (koji su bili hrišćani Rimokatoličke crkve) a od koje je dobijao financijsku i vojnu pomoć protiv Osmanskog carstva. Gospodar Crnojević je uspostavio Crnogorski Principat ili Vladikat, u kojemu je „Veoma važna činjenica da je mitropolite, od napuštanja zemlje potonjega Crnojevića, birao i postavljao Opštecrnogorski zbor. Ima više dokumenata u kojima crnogorski mitropoliti ističu legitimitet svoje vlasti, koju su dobili iz ruku dinastije Crnojevića“. - navodi dr. Danilo Radojević, (1991) takođe je bio „jedinstveni primjer u svijetu, posebito u pravoslavlju. Već i ta istorijska činjenica je dovoljna za punu posebitost i zasebitost, odnosno samostalnost Crnogorske pravoslavne crkve“. - Sreten Zeković, 1997.
Kanoniziran u Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi kao Sv. Ivan Crnojević Prepodobni pravoslavnu Crkvu uspostavio je na temeljima nove neovisne Crkve zvana Cetinjska mitropolija koja je djelovala na području Zete / Crne Gore a ne na nasljeđu Nemanjićeve crkve kako nam to vole predočiti tzv. politički-istoričari SPC-a i SANU-a. Crnojević je najveći kitor Cetinjskog manastira kojeg je izgradio u Cetinju a koji postaje vjerski i upravni centar Crne Gore. U Povelji Gospodara Ivana Crnojevića se ni jednim načinom ne spominje “svetosavska crkva”, eparhija ili išta tome slično. Kasnije Cetinjskoj mitropoliji biva nametnuta granica turske Pećke patrijaršije od 1557 do 1766 koju je uspostavio i odobrio sultan a koja nije imala jurisdikciju nad Cetinjskom mitropolijom niti se miješala u izbore Mitropolita, upravo jer su Crnogorci konstantno ratovali za svoju slobodu i nijesu dopuštali da plaćaju Turske harače niti da uđu pod Turske zakone, ni kao vazali, ni kao pokoreni narod. S toga padaju teze o tome da je Srpska crkva majka-Crkva Crnogorskoj crkvi koja ju nije mogla nasljediti i nastaviti tradiciju neke Crkve koja pravno nije ni postojala - Srpska crkva.
U pravoslavlju nitko ne smije činiti što želi, već je sve regulisano jedinstvenim crkvenim pravom a to je Nomokanon, koji čini osnovu kanonskog prava a o kojem smo govorili pri početku teksta. Vrijedi u svim pravoslavnim Crkvama i temelj je partikularnog zakonodavstva svake pojedine Crkve. Tako je i u Cetinjskoj mitropoliji sve po kanonima; slobodna teritorija (država) i u njoj njena Crkva od Hrista dobijena za narod crnogorski, ništa sporno, ništa lično. Isto tome ne postoji niti jedan dokument da je Vaseljenski patrijarh osporavao pravoslavnu Crkvu u Crnoj Gori dok Srpsku Crkvu u Srpskim zemljama i Primorju (Duklja/Zeta, današnja Crna Gora) u vrijeme Nemanjića jest.
Dakle Crnogorska pravoslavna crkva nije bila nikome podređena da polaže račune što dokazuje i odgovor Svetog Petra Cetinjskoga ruskom caru i ministru vanjskih poslova da nemaju nadležnost da se diraju u unutarnje pitanje Cetinjske mitropolije, pri optužbama da Crkva uzgaja "latinsku jeres". Isto tako kako je Crnogorska pravoslavna crkva bila van državnog i vjerskog dosega Osmanskog carstva samim time je bila i van domašaja Carigradske patrijaršije pa ni Carigradski patrijarh nije imao nadležnost nad njom! CPC u cijelom svome postojanju ima najčistiju situaciju po kanonskom pravu i nijedan političko-vjerska pretenzija neće promjeniti činjenicu da je Crkva u pravoslavnih Crnogoraca po Božijem pravu i istorijski na crkvenom pravu uzdignuta da ispovjeda Hrista.
"Carigradska patrijaršija nije pretendovala nad Crnogorskom crkvom, držeći se kanoničkog pravila da crkvene granice jedne nezavisne države nemaju ulaziti u granice druge nezavisne države". - Ž. M. Marinković i J. Igumanović, "Istorija opšte hrišćanske i Srpske pravoslavne crkve", (Beograd, 1934., str. 131.). To se uči na Bogoslovnom fakultetu u Beogradu! Postavlja se pitanje zašto se ne i aplicira naučeno u današnjem svjetlu da se Srpska pravoslavna crkva nema što miješati u granice tuđe države i njene Crkve u ovom kontekstu Crnogorske. To je direktno kršenje kanonskog prava. Ne samo to već i jasno daje na znanje da Srpska crkva u doba Nemanjića, Pećka patrijaršija i novo oformljena Beogradska mitropolija su bile unutar granice Vizantijskog pa Osmanskog carstva (!) i Vaseljenski patrijarh je tu imao jurisdikcije nad tim crkvama, da o njima govori. Isto tome se držao kanoničkog prava i nije si dao za pravo da se dira u Crnogorsku pravoslavnu crkvu, slobodne zemlje i naroda Crnogorskog.
CPC nije podležna ni Carigradu, ni Moskvi, ni Rimu a najmanje Beogradu ili nekoj drugoj “vazalskoj” Crkvi. CPC nije imala majku-Crkvu jer je od Boga dodijeljena slobodnom narodu kroz vjekove! Nije nastala pod ničijim nametanjima ali jeste ukinuta 1920. godine po ukazu kralja Aleksandra Karadžorđevića kada se granica Srbije proširila preko Crne Gore (nebi se imalo što ukinuti ako nije postojala). Prateći tradiciju CPC kroz istoriju ne mogu nama Crnogorcima ni Srbi, niti Grci, niti Rusi (i td) postavljati se za majke-Crkve kada kroz istoriju nijesu ni pretendovali nad Crnom Gorom niti njenom Crkvom. CPC nije od nikoga tražila tomos jer nikome nije bila podređena, Ona se rodila kao Hristova Crkva unutar naroda za vrijeme sv. Ivana Crnojevića a čiju tradiciju su nastavili kasnije Petrovići i današnji pravoslavni Crnogorci.
Ako postoji Rim a poslije Novi Rim, CPC bi sigurno bila Posljednji Rim sagledavajući njenu čistoću, katoličanstvo (sabornost) i apostolsku ispovjed da se je na temeljima Rimokatoličke Crkve (Dukljanske arhiepiskopije) uspostavila Crnogorska pravoslavna crkva između Istoka i Zapada od Boga dana a ne od cara ili sultana da svjedoči Hrista među Crnogorcima. Ona nema cara iznad glave do jednoga Cara.
Po pitanju ekumenizma CPC stvarno objedinjuje oboje kroz tradiciju i predstavlja u Hrišćanstvu kroz Crnogorsku istoriju novu etapu katoličanstva (sabornosti) koja se čista i nevina ukinula 1920. da bi 1993. na pravdi Boga vaskrsla u narodu na Opštecrnogorskom zboru nastavljajući svoju tradiciju još od 1459. godine kao Kćerka Boga na Zemlji, kao jedinstvena Crkva unutar Hrišćanstva, bez majke-Crkve, upravo jer nikome Crnogorci od ovo-svjetovnih careva nijesu bili podložni!
Crnogorska pravoslavna crkva nikako i nikad ne može biti u mogućnosti napraviti raskol u svojoj vlastitoj državi đe i pripada sa svojim narodom, već to radi Srpska pravoslavna crkva preko Mitropolije Crnogorsko Primorske koja se ne pridržava kanonskog prava. Mitropolija Crnogorsko – Primorska Srpske pravoslavne crkve odnosno Beogradske patrijaršije manipulatorski izvrće činjenice o istoriji Crnogorskog naroda kako bi po sistemu Divide et impera (podjeli pa vladaj) među Crnogorcima zadržala svoju ovo-zemaljsku moć i utjecaj, samo pitanje je do kad, ali sigurni su Crnogorci u svoju postojanost jer nam je Hrist obećao da nitko neće nadvladati Njegovu Crkvu.
E viva!
@Donje polje, ako nijesi znao i u Hrvatskoj žive Crnogorci a pričaju hrvatskim jezik jer su taj učili u školi a ne crnogorskim.
Giro D Shabo
@Martin, srpska crkva u CG, koja je spletom nesrecnih istoriskih okolnosti zas'ela na tron Svetog Petra Cetinjskog, mora napustiti Crnu Goru i osloboditi njene svetinje. Prije nego li ta opkupatorska, nekanonska Firma napusti nase tle, mora vratiti sve opljackano a devastirano dovesti u red.
Martin
Vrhhunski proizvod cestitam. ..Okupatorska spc mora napustit naše svetinje? ..