Piše Zlatko Dizdarević
Sa svih strana javljaju se najave uglavnom površnih političkih kibicera o konačnom kraju rata u Siriji. O porazu ISIL-a – kao da su oni izazvali tamo rat – i pobjedi mrskog Assada koji se, eto, digao iz mrtvih zahvaljujući Putinu, Iranu i Hezbollahu. O porazu, po toj logici, onih koji su protiv njih ratovali. U tom širokom spektru navodno poraženih, valjda su i svi “opozicionari zločincu”, potom oni što su ISIL i slične izmislili, naoružavali, lagali o njima, čak ih pokušavali i legalizirati na političkom planu... Na razne načine i u različitim momentima na sceni su se pojavljivali, što otvoreno što iz mraka Amerikanci, Saudijci, Turci, Izraelci, Evropljani, potom razne korporacije, istinske mafije, vojne i ko zna kakve kompanije, manijaci širokog spektra, mediji, puno hodža i popova... svi oni koji od ljudske patnje na razne načine prave posao. A ljudska patnja danas je na planeti zemlji nesagledivih razmjera, i nezamjenjiva “sirovina” za biznis. Ništa nije toliko na cijeni koliko smrt, i ništa nije bezvrijednije od istine i pravde.
Eto zato, rat u Siriji nije gotov, uprkos svim šuškanjima po diplomatskim kuloarima, u površnim medijima i najavljenim dogovorima kao na marginama konferencije u Vijetnamu, sastancima u Sočiju, susretima Putina i Assada, vrućim telefonskim linijama između Moskve i Washingtona, dogovora Rusije sa Iranom i Turskom, najavama “mirovnog kongresa”, pobjedama na terenu...
Proljeće...
Rat u Siriji – ni o karakteru i imenu mu se svi nikad nisu usaglasili – nije vođen radi Sirije, niti su ga započeli suštinski i temeljno Sirijci, pa čak ni ISIL kojeg su pravi organizatori ubacili malo kasnije. “Arapsko proljeće” je sada, kada su svi ti proljetni pupoljci temeljito i planski usahli, pospremljeno u arhive za buduće bjelosvjetske manipulacije i tumačenja kako kome odgovara. Zato se ni rat neće završiti pukom vojnom pobjedom Sirijaca i koalicije. To se ponajbolje vidi sada, u času kada ISIL-a zapravo više i nema, a njegove preživjele komandante i koljače u satima prije konačnog poraza izvlače na sigurno helikopteri velikih pozadinskih igrača jer će im trebati dalje, koliko sutra u nekoj novoj “Siriji”, do tada po ulicama velikih gradova po svijetu gdje ne smije biti opuštenosti u slobodi i sigurnosti ali, to je druga priča.
Mnogo je onih što su okrvavili ruke i dušu u Siriji kojima je sada biti ili ne biti u odnosu na taj najavljivani kraj rata tamo. Kraja će jednom, naravno, biti ali svako ko se tamo nalazio kao učesnik na početku, neće se naći tamo gdje je bio i prije sedam godina. Posebno ne tamo gdje vjerovao da će biti nakon svega, kao pobjednik.
Redoslijed tih pojedinačnih priča o umišljenim pobjednicima pa sada gubitnicima ne odgovara ovdje nužno značaju tih igrača. Evo tek nekoliko storija koje pametnom mogu poslužiti za potpunije razumijevanje organizovanog i podsticanog košmara koji lebdi nad Bliskim istokom. Tamošnje čitanje realnosti teško je, veoma teško razjasniti tzv. “zapadnom pameću” i logikom za koju smo navikli da je uvijek ispravna i neupitna. A sve je češće daleko od toga. To je ipak naš problem.
Prvi i možda najveći razlog zbog kojeg “ostatak svijeta” neće bez velike muke prihvatiti kraj rata u Siriji jeste Rusija. Možda još preciznije, Putinova Rusija. Dozvoliti da se taj “monstrum”, kakvim su ga bezmalo svakodnevno proglašavali i još to čine u svakom pogledu, vrati na veliku svjetsku scenu kao pobjednik, skoro je nezamislivo. Teško se sjetiti neke ličnosti u novijoj svjetskoj istoriji kao što je to slučaj ruskog lidera, koja je do te mjere, ne samo politički, ideološki pa i civilizacijski anatemisana, već i proglašena najvećom opasnošću za svjetski mit i sve što je iole ljudsko.
Zapravo ponajprije zato što je arogantnu i samouvjerenu silu nebesku na Bliskom istoku – pobijedio. Taj osjećaj oni ne poznaju. Svakim danom im je tamo izmicao svojim rješenjima barem za pola koraka, ostavljajući vladare “svega” time najčešće zbunjene i zatečene, a često i potpuno zblanute. Insistiranje na unutrašnjim ruskim političkim i ideološkim “grozotama” malo je šta promijenilo spram činjenice da se Rusija jeste vratila na veliku svjetsku scenu direktno dokidajući monocentrizam u svijetu, period koji od strane Amerike i saveznika očigledno nije baš pobjednički iskorišten. Valjda su vjerovali da je ta era dovijeka.
Da se o novoproizvedenim “demokratskim slobodama” po svijetu i posebno na Bliskom istoku, u vremenima kada Rusa tamo nije bilo ni na mapi, ne govori. Sjetimo se samo ciljanog stvaranja Al Qaede, talibana i terorizma, Iraka razorenog na svaki način temeljem smišljeno lažne optužbe, Libije i trijumfalnog cerekanja nad mrtvim Gadafijem, raznih “proljeća” unaokolo, Jemena, pa potpunog ćorsokaka sa Palestinom, početka drame u Siriji i sada tajnog izvlačenja odatle najgorih koljača koji će se razmiliti po svijetu do novog poziva u neku drugu Siriju...
Strateški partneri
Danas je sasvim izvjesno da je Assad, već praktično potonuo prije tri godine, preživio vojno i politički zahvaljujući Rusiji i koaliciji. Putin mu je prije neki dan u Sočiju praktično nedvosmisleno ponudio stolicu za stolom (neko napisa “od mahagonija”), za kojim će se utvrđivati okvir buduće Sirije i to sa njim kao kandidatom na izborima. Ko će sve biti za tim stolom u ovom času nije precizirano ali je jasno da hoće, uz Ruse, Amerikance, Assada i njegovu opoziciju biti i predstavnici UN-a, EU, Irana,Turske, itd. Jasno je, također, da će do tada biti potpuno deplasiran “energičan zahtjev opozicije” da “nema buduće Sirije sa Assadom”. Naravno da je njihovo pravo da gaje iluzije, ali jeste zanimljivo pitanje, temeljem koje realnosti oni to zamišljaju.
Unutar svega ovoga, ipak, roje se činjenice koje ne obećavaju taj toliko brzi kraj tamošnjeg rata. Ponavlja se ono što je ne tako davno doživljavao Obama sa svojim, u ono vrijeme, “strateškim partnerima” – Izraelom, Saudijskom Arabijom i Turskom. Svako od njih je godinama, u ime koalicije sa Washingtonom, vodio prevashodno svoje vlastite bitke. Nerijetko i na uštrb “velikog brata”. Izrael protiv Arapa i Irana, Turci protiv Kurda, a Saudijska Arbija protiv Irana.
Izrael nikada još nije podredio neki od svojih strateških ciljeva nikome, pa ni Americi. Ima dosta elemenata da se povjeruje, posebno nakon istorijskog govora Obame u Kairu, januara 2009. godine, i obećanja da će biti Palestine, da je tada to ozbiljno i mislio. I vjerovao da će sa J. Kerryem taj projekat tokom svoja dva mandata ostvariti. Nije uspio. Netanyahu ga je izmanipulisao na beskrajno lukav način. Korak po korak.
Mira u Siriji i regionu ni danas ne može biti bez Palestine. Nema nikakvog znaka da će Izraelac danas postupati drugačije, tim prije što je u Washingtonu i Bijeloj kući pro-Netnyahuova struja mnogo jača nego u vrijeme Obame. Nastranu argumenti nekih američkih analitičara koji uspostavljaju i slijedeću tezu: Putin je pobjedom u Siriji porazio Ameriku i vratio se tamo gdje do prije koju godinu niko nije sanjao da će moći. Zamislite dobitak koji bi mu bio pripisan u pomoći Palestini da dobiju državu. Dakle, tamo gdje Amerika nije htjela, ili nije mogla mimo volje Tel Aviva.
Da li je doista u Siriji sve već pospremljeno tako da se može očekivati konačni mir? Teško.
Sirijski Kurdistan
Druga priča u svemu ovome je ona o Erdoganovoj Turskoj i Kurdima. Zna se da je “sultan” bio na sastanku sa Putinom i Rohanijem. Kasnije i sa Trumpom. Sa prvom dvojicom sve je podržano što je trebalo u vezi sa budućom strukturom sirijske (jedinstvene) države, sirijskim budućim ustavom, sirijskim izborima (sa Assadom) “uz superviziju UN-a”, itd. itd. Sa Trumpom se tek pokušavala otkraviti bremenita situacija. Lukavi Erdogan zna dobro orjentalne igre prilagođavanja i fingiranja, ali Kurdi su mu granica preko koje nije spreman ni u kakvoj varijanti.
Naravno da opasno zatezanje konopca spada u igre utvrđivanja pregovaračkih pozicija, ali, to za Kurde u Erdoganovom životu ne važi. Oni su za njega svi teroristi, posebno Radnička partija (PKK), kao “vojno krilo” Jedinica narodne odbrane (YPG), i ne smije ih biti blizu turske granice pa ni sa sirijske strane! Instalirnje turske vojske na teren “sirijskog Kurdistana” pitanje je suvereniteta Sirije, a ne stavova Turske. Mira u Siriji i bez rješenja ove enigme nema.
Treća priča, među mnogima na prvi pogled manje važna, je nova agresivna avantura Saudijske Arabije, prije svega odjednom svemogućeg mlađanog prestolonasljednika koji se zaigrao preko svake mjere. I postao izvor raznih prijetnji oko sebe. Nije u pitanju samo agresija na Jemen, nije čak ni histerija spram Irana koji je preozbiljna meta za ambicioznog Princa Mohammeda bin Salmana, pa ni skandalozno miješanje u život Libana, već njegovo uvjerenje da Rijad doista ima obavezu da posprema sav tamošnji region u ime bliskoistočnih sunita, a protiv smrtnih neprijatelja šiita, u i oko Irana. Njegovo vjerovanje da mora biti potpora raznim salafijskim terorističkim grupama i organizacijama u Siriji, koliko zbog Alwita Assada ali još više radi Iranaca i Hezbollaha tamo, na granici je opsesivnog. Uključujući i mantre o “novom društvu” u budućnosti bez nafte.
Je li doista moguć kraj rata u Siriji dok je to sa Saudijcima tako? Teško.
Ljudska prava i demokratizacija
Naravno, pozadina rata u Siriji, mimo onoga na što se uglavnom cinično svodi – ljudska prava i demokratizacija (sic!) – priča je koja zaslužuje knjige i knjige. Za širu javnost nevjerovatni dokazi već isplivavaju na površinu o tome ko je sve tamo, sa kakvim ciljevima i kako podgrijavao rat, hranio ga i gurao dalje i dalje. Ne samo o tome iz čijeg se oružja pucalo, ko je bio plaćen za organizovanje i vođenje brutalno lažne medijske priču o svemu, već i o tome zašto se danas, ne više ni osobito tajno, spašavaju tamošnji teroristi i šalju organizovanim kanalima na ulice najvećih gradova Zapada. Mira ne smije biti ni tamo.
Svako normalan, vjerovatno, volio bi da rat u Siriji stane. I ne samo u Siriji. Nažalost, za zaustaviti rat danas nije više dovoljno samo vojno pobijediti. Važno jeste, ali ne i najvažnije. Novija istorija pamti i dobitnike na bojnom polju kojima pobjeda nije priznata za pregovaračkim stolom. Zato je važnije pospremiti kako treba sve one računice zbog kojih se rat pokretao, ili mu se priključivalo, istinski ili lažno.
U Siriji i povodom nje to, nažalost, još nije učinjeno.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR