OD IZBORA DVA AUTOPUTA

Piše: Darko Šuković Samo u Crnoj Gori sintagma - istorijski izbori zvuči kao fraza.

Bilo đe drugo definisati nešto kao, u isti mah, istorijsko i rutinsko, djelovalo bi paradoksalno, gotovo kao oksimoron. Ali, struktura našeg društva takva je da ne može biti malih promjena, može biti samo lomova. Morate imati pamet kišne gliste, pa ne kapirati o čemu govorim. Ili biti zlonamjeran, pokvareni “bot” pa to “razumjeti” kao zalaganje za status quo.

U crnogorskom društvu postoji gomila socio-ekonomskih i identitetskih tenzija, ali su to, ovoga puta, samo potpitanja jednog: ulazi li Crna Gora u NATO ili ne?! Što je, zapravo, drugo ime za pitanje kojem će civilizacijskom krugu pripadati Crna Gora  nakon 16. oktobra – Zapadu ili Istoku? Pa, neka neko kaže kako nije odluka istorijske težine! Ta bitka traje dvadesetak godina, ima svoju geostratešku, unutarnju, kulturnu, istorijsku, psihološku, političku… dimenziju. Došlo je vrijeme je da se podvuče crta i da semafor pokaže rezultat.

Druga je stvar što gotovo sve partije i koalicije, neke manje – neke više, pokušavaju da odglume kako NATO nije suštinsko pitanje predstojećih izbora. Poželjno objašnjenje te političke kamuflaže mogla bi biti njihova odluka da se ne igra “va bank”, nego da se sačuva neki izlaz i za slučaj izbornog poraza. Da se, dakle, nastavi institucionalno djelovanje i u Crnoj Gori sa, za njih, neželjenim civilizacijskim predznakom.

Pritom, ima smisla što će, kako izgleda, DPS tokom kampanje “dozirano” eksploatisati ulazak u NATO. Iako je, po anketama, većina građana sada sklona Alijansi, u pregrijanoj predizbornoj atmosferi ta bi, preforsirana tema zakonomjerno podizala tenzije i jačala podjele. Partiji koja računa na ubjedljivu pobjedu, uz daleko odmakao proces ratifikovanja pristupnog Protokola, odgovara da “stane na loptu” i mirno privede utakmicu.

Demokratski front, međutim, zna da mu treba frka poput one iz meča za bronzu na vaterpolo turniru OI u Londonu. Zato njihova kampanja gori i vrišti toliko da se ostatak opozicije doima poput rekreativaca na oporavku u Čigoti. Za Mandića, Kneževića&comp NATO je sve, a parola “da Crna Gora radi” tek fusnota, dokaz da se pored svjetske politike, eto, misli i na žrtve tranzicije.

Da li je takav izbor prioriteta u kampanji DF nametnut iz Moskve i potpomognut svakovrsnom logistikom sa neke ruske adrese? Ili je proizvod domaće pameti, oslonjene na iskustvo da se aferama i optužbama za antisrpstvo DPS-u ne može ništa, pa je NATO tema preko koje će, ako ništa drugo, isprednjačiti u odnosu na ostatak opozicije? Na to bi, prije analitičara, trebalo da odgovore državne službe.

Uprkos opisanom femkanju DPS i, manje, DF spram značaja ulaska Crne Gore u NATO, jasno je da su ta dva politička subjekta, iako je kampanja tek na početku, zauzeli stožerne pozicije za postizborno okupljanje. A, šta je sa ostalima?

Ostale partije i koalicije djeluju kao nedorasle (istorijskom) trenutku! One se ponašaju kao da su ovo zaista rutinski izbori, na kojima se odlučuje isključivo o životnom standardu građana. Naravno, i one znaju za NATO jadac, ali barem za sada, većina njih ne pokazuje sposobnost da pomiri krucijalne programske vrijednosti i kratkoročne, izborne ciljeve. Zato je nekim liderima lakše izvući zub, nego jasnu izjavu o postizbornim partnerima i članstvu u Alijansi. U stvari, ponoviću, o tome kojem će civilizacijskom krugu pripadati Crna Gora nakon 16. oktobra!

To ne važi za gro manjinskih stranaka, SD i Pozitivnu, za koje je jasno da hoće NATO i neće DF. Njihov postizborni saveznik, izvjesno je, bio bi DPS. Samo, predstoji im kampanja u kojoj treba biračima da objasne zašto da glasaju njih, a ne njihovog potencijalnog koalicionog partnera… ali, to je tema za neki drugi tekst.

U najvećem procijepu su stranke koje imaju NATO u agendi i smjenu DPS kao izborni cilj. URA je šansu za ulazak u parlament morala da plati pristajanjem na koaliciju sa ideološkim antipodima, strankama sa kojima je spaja samo odnos prema Đukanoviću, a sve ostalo duboko razdvaja. U tom “ostalo” je i NATO.

Iako će samostalno na izbore, SDP ima gotovo istovjetan problem. Politički brak sa DPS razveden je ružno, tako da je u brzo pomirenje teško povjerovati, pa bi forsiranje NATO integracije moglo podići zid prema DF i stvoriti šumove na relaciji sa SNP, Demosom i Bečićevim demokratama.

U situaciji kad je jasno da se vlast mora formirati sa DPS ili DF, kad mostovi prema Đukanoviću dogorijevaju, a prema Mandiću još nemaju dovoljnu nosivost, Krivokapiću i Rakčeviću ostaje da, sebe i birače, uvjeravaju kako je pitanje NATO riješeno i, samim tim, ne mnogo bitno. Lider URE je već “progutao žabu”, samo što je to za razliku od Zorana Đinđića, uradio zbog partijskih interesa, a ne radi društvenog dobra. Krivokapić, pak, uprkos traumatičnom iskustvu sa izbora u Podgorici, izbjegava da eksplicitno saopšti sa kim bi, ako pređe census, nakon izbora gradio vlast. Valjda je i njemu jasno kako nema logike da do “države svima” stigne u saradnji sa onima koje optužuje da su je prisvojili, ali ni sa onima koji suverenu Crnu Goru mogu trpjeti samo ako je srpska, proruska i izvan NATO. No, i to je tema za neki drugi tekst.

Milić se stoički uzdržava od insistiranja na referendumu, za Lekića je to još jedna DPS podvala, s namjerom da podijeli građane, a Bečić članstvo u Alijansi “dosljedno” ignoriše… tako da svi znaju da je protiv. Jedino Amfilohije, politički trapav, ali pun entuzijazma i iskren, sa svakog novog skupa lansira poneku brutalnu tezu-kletvu o NATO…

I sve su znakovite, poput one da bi ga usrećila reinkarnacija Crne Gore kralja Nikole! Nema sumnje, mitropolitova bi sreća bila kompletna kad bi se ponovila sudbina Nikoline Crne Gore. Recimo na 100. godišnjicu tzv. Podgoričke skupštine. Kako je to jezgrovito tada kazao njen potpredsjednik Savo Fatić – od danas više nijesmo Crnogorci, od danas smo svi Srbi.

E, uz sve poštovanje “caru junaka”, 16. oktobra biće stvoreni uslovi da se dovrši ono što nije uspjelo knjazu Danilu ili ćemo gledati reprizu finala Nikoline vladavine.  

I, za kraj, najvažnije, a, začudo, jedva pominjano – odabir vrijednosti čija je metafora ovdje knjaz Danilo, rješenje je za sva gore pomenuta potpitanja: smjenjivost vlasti, vladavinu prava, građanske slobode, socijalnu sigurnost, ekonomski prosperitet…svijet u koji je, u stvari, NATO samo ulaznica. Ako to nekoga zaista interesuje.

Radio veza 12. septembar