Đureković ismijavao Crnogorce. Da li ga je i to ubilo? (1)

PIŠE: VLADIMIR JOVANOVIĆ O ubistvima hrvatskih, srpskih i albanskih političkih emigranata u ime države, koje su u inostranstvu izvršile tajne službe Jugoslavije, pisalo se i nagađalo proteklih decenija. Sve je to nekako prolazilo mimo posebnoga interesovanja crnogorske javnosti, no stvari se u posljednje vrijeme mijenjaju...

Tokom postupka protiv Zdravka Mustača (74) i Josipa Perkovića (71), za likvidaciju hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića, pred Visokim zemaljskim sudom u Minhenu se pominjala i konkretna uloga crnogorske tajne službe, te nekih osoba koje su sada nastanjene u Crnoj Gori.

Legenda kaže kako je nepisano pravilo jugoslovenskih tajnih službi da u principu svako na ovaj ili onaj način eliminiše svoju emigraciju: Hrvati – Hrvate, Srbi – Srbe. Ako je to bilo tako, čime je motivisana po svemu sudeći nesrazmjerna involviranost ondašnjih crnogorskih vlasti i u angažovanju „ekipe“ za smrtonosnu akciju na Đurekovića? Odgovori su bili u najboljem slučaju nepotpuni.

ĐUREKOVIĆ U SVOJIM OBJAVLJENIM EMIGRANTSKIM SPISIMA KARIKIRAO CRNOGORSKO RUKOVODSTVO I NJIHOVE RELACIJE PREMA MARŠALU TITU

Činjenice koje sam utvrdio – da je Đureković u svojim objavljenim emigrantskim spisima, kao rijetko ko u to vrijeme, karikirao rukovodstvo SR Crne Gore i njihove relacije prema maršalu Titu, sa kojim su navodno na prizeman način manipilisali da bi dobijali kredite – možda bačaju na čitav slučaj novo svjetlo...

SUĐENJE: Najprije podśetimo da je krivični proces Mustaču i Perkoviću potrajao dvije godine, sa ukupno 124 dana pretresne rasprave, da bi im 3. avgusta o.g. nepravosnažno dosuđene – doživotne robije. 

Tužilaštvo u svojoj završnoj riječi krivično djelo pomaganja u ubistvu je prekvalifikovalo u učešće u ubistvu s predumišljajem, za šta je, prema njemačkim zakonima, predviđena doživotna kazna.

U vrijeme kada je 28. jula 1983. Đureković likvidiran sa šest ubojnih pogodaka iz dva vatrena oružja i udarcima „oštrim predmetom“ u glavu, Mustač je bio načelnik Službe državne bezbjednosti (SDB) RSUP SR Hrvatske, a Perković njene 2. uprave, operativno zadužene za neprijateljsku emigraciju.

Do procesa u Minhenu, tj. izručenja Mustača i Perkovića Njemačkoj, došlo je nakon što je Hrvatska, pristupajući Evropskoj uniji (EU), adaktirala „Lex Perković“, promijenila Ustav, te usvojila Evropski nalog za hapšenje (European Arrest Warrant) – koji nije samo pojednostavljena ekstradicija državljana drugoj članici EU, već i model vjerodostojne pravne pomoći u pribavljanju i transferisanju dokaza.

Iako niko od crnogorskih državljana u slučaju Đurekovića nije optužen, ni zvanično osumnjičen – a Crna Gora, dok ne pristupi EU, nema obavezu da sprovodi njene procedure pravne pomoći – vlasti u Podgorici su de iure involvirane u postupak: preko nadležnih njemačkih instanci su primile zahtjeve da dostave arhivske dokumente i obezbijede dostupnost nekih svjedoka.

Ali, prema obrazloženju presude Manfreda Daustera, predśedavajućeg vijeća Suda u Minhenu, za razliku od Slovenije, članice EU, dokumenti koji su za potrebe suđenja traženi od Srbije i BiH, ali i od Crne Gore – „nijesu stigli“.

Zastupnik na suđenju supruge Stjepana Đurekovića, advokat Siniša Pavlović, za „Večernji list“ je rekao da su njemačke pravosudne vlasti uputile pet zahtjeva Crnoj Gori za međunarodnu pravnu pomoć. Na neke od njih nije odgovoreno pozitivno. „Naravno da Sud u Minhenu“, kazao je Pavlović, „nema mogućnosti doći u crnogorsku tajnu službu i reći: Otvori mi arhive!“

NA SUĐENJU MUSTAČU I PERKOVIĆU U MINHENU SE POMINJALA I ULOGA CRNOGORSKE TAJNE SLUŽBE, TE NEKIH OSOBA NASTANJENIH U CRNOJ GORI

„OSVETNIČKE AKCIJE“: Na drugoj strani, Anto Nobilo, branitelj Perkovića, akcentirao je u pripremi procesa spasonosnu teoriju za svoga klijenta: glavnu ulogu u akciji prema Đurekovića je odigrala SDB SSUP SFR Jugoslavije uz asistiranje SDB RSUP SR Crne Gore.

U emisiji „Živa istina“, početkom 2014, Nobilo tvrdi da je, nakon ubistva 1971. u Stokholmu ambasadora Vladimira Rolovića – izvršio ga je hrvatski emigrant Miro Barešić – „SDB Crne Gore okupila beogradske ’momke sa asfalta’, porijeklom ili po nacionalnosti Crnogorce, stavila ih na raspolaganje za, kako su oni kazali, ’osvetničke akcije’; postali su egzekutori u nekoliko ubistava hrvatskih emigranata; isto su radili i prema emigrantima Srbima i Albancima“. 

Nobilo je, međutim, na suđenju u Minhenu o ulozi crnogorske službe saopštio da, navodno, nije bila samo servis za regrutovanje kilera radi neutralisanja pokretnih emigrantskih meta po direktivama SDB Jugoslavije. Formulisao je u kako je planiranje, organizovanje i sprovođenje akcije protiv Đurekovića, u saradnji sa SDB Jugoslavije, a „koristeći saradnike SDB Crne Gore“, obavila i vojna Kontraobavještajna služba (KOS).

NJEMCI SU ADMIRALA BRANKA MAMULU PREKO CRNE GORE TRAŽILI DA RAZJASNI ULOGU VOJNIH SLUŽBI U LIKVIDACIJI ĐUREKOVIĆA

Otuda su admirala flote u penziji, Branka Mamulu (95), Srbina porijeklom iz Hrvatske, Njemci preko vlasti Crne Gore pozvali za svjedoka procesa u Minhenu. On je 1982-1988. bio na čelu Saveznoga sekretarijata za narodnu odbranu (SSNO). Nastanjen je posljednjih godina u Tivtu.

Mamula je u kritičnome periodu kontrolisao KOS, tačnije 12. upravu SSNO, ali i 2. upravu SSNO, tj. i vojno-obavještajnu službu koja je djelovala u inostranstvu. Mamula je Sud u dopisom obavijestio kako je „bolestan, nepokretan i dementan“. Sudija Dauster je tražio od sudije u Podgorici da pošalje medicinsku dokumentaciju „kako bi je pregledali njemački ljekari vještaci“. U svakome slučaju, Mamula nije svjedočio.

NA VEZI SA TITOGRADOM: Odbrana Zdravka Mustača je podnijela zahtjev i za ispitivanje Vukosava Balevića, sa prebivalištem takođe u Tivtu, za koga su tvrdili da je sa kodnim imenom „Fistik“ bio saradnik SDB Crne Gore!

Iz predočene dokumentacije, tvrde pojedini hrvatski mediji, vidi se da je „tipično za pripremanje specijalne akcije, ’Fistik’ slao izvještaje UDBI u Titogradu o emigrantskoj štampariji“, blizu Minhena, đe je Đureković ubijen.

Uz prisustvo nadležnoga crnogorskog sudije, Balević je videovezom proljetos svjedočio iz Podgorice. Predstavljen je kao „doktor kriminalistike, inače rodom Srbin s Kosova i autor knjiga o otmicama aviona i o alibiju u kriminalistici“. Priznao je da je 1983. pośedovao falsifikovanu jugoslovensku putnu ispravu na ime „Marko Horvat“ za koju kaže da je kupio na crnome tržištu.

VUKOSAV BALEVIĆ IZ TIVTA PRIZNAO DA JE KORISTIO LAŽNI PASOŠ DA BI SUSRIO ĐUREKOVIĆA, ALI TVRDI DA NIJE BIO SARADNIK SDB CRNE GORE

Lažni identitet Baleviću navodno nije bio potreban za agenturni rad – uostalom, na pitanje sudije Daustera, negirao da je radio za bilo koju jugoslavensku obavještajnu službu – već je „naučno istraživao hrvatsku i kosovsku emigraciju“ i strah ga je bilo „da uđe u Njemačku pod pravim imenom“, jer je „bio student koji piše diplomski“.

Potvrdio je, međutim, Balević kako je jednom, na pola sata, susrio Đurekovića. „Jeste li učestvovali u ubistvu Stjepana Đurekovića“, izravno ga je pitao sudija Dauster. „Svjedok ne želi da odgovori na to pitanje“, rekao je zatim sudija iz Podgorice.

Tužilaštvo je interesovalo zašto je uopšte kontaktirao Đurekovića? Balević je objasnio: „Kako bih vidio je li član emigracije, bio je zanimljiv za diplomski“. Hrvatski izvještači iz minhenske sudnice su zabilježili da se, „nakon ključnih pitanja Baleviću, prekidala videoveza s Podgoricom; jedan advokat zamjerio je sudiji u Podgorici da daje uputstva svjedoku, što je sudija negirao“.

Advokat Zdravka Mustača, Martin Skar, tvrdio je da postoje i drugi izvještaji „Fistika“ dostavljeni SDB Crne Gore, te da bi se još takvih ili sličnih dokumenta moglo pronaći u crnogorskoj arhivi. Kao ubice Đurekovića, spomenuo je Đorđa Božovića Gišku (1955-1991) i Željka Ražnatovića Arkana (1952-2000), poznate gangstere iz Beograda „crnogorskoga porijekla“.

Naime, obojica su, bez sumnje, tokom 1980-ih, svako na svoj način, imali kontakte sa SDB RSUP Crne Gore, koji nikada nijesu zvanično potvrđeni.

GIŠKA I ARKAN: Šef crnogorske tajne službe od 1982. do 1989, Vladimir Keković (80), za podgoričke „Dnevne novine“ je 2013. kazao da nikada nije čuo da je u vrijeme SFRJ „za unutrašnje neprijatelje bilo crnih trojki“, ali, „da ne ispadne da smo bili sveci: druga je dimenzija ove priče kada su u pitanju inostrani elementi, kao što su ustaška, četnička, albanska i informbirovska emigracija; to je neka druga priča“.

Božidar Spasić, koji je od 1979. do 1990. radio u 2. upravi SDB Jugoslavije, tvrdi da je Giška Božović za prvi zadatak – da isprebija jednoga emigranta koga su iz Beograda targetirali – preporučila izvjesna ovlašćena osoba iz crnogorske službe. Božović je, prema svjedočenju bliskoga prijatelja Jovana Otaševića, nosio u to vrijeme medaljon sa Titovom slikom!

U proljeće 1991, nakon anirežimskih devetomartovskih demonstracija, Božović boravi u Crnoj Gori. „I bogami su ga prihvatili u Crnoj Gori i bili jako pažljivi prema njemu“, kazala je 2009. za „Reviju D“ njegova majka i dodala da je „moga sina u Crnoj Gori poznavala i policija i to kao čestitog čovjeka; debelo su ga uvažavali“.

Što se tiče veza Arkana Ražnatovića sa crnogorskom službom, one tu-i-tamo prolaze i kroz zvanične evidencije koje su postale dostupne. Na primjer, u predmetu XII br. 851 iz 1986. Prvoga opštinskoga suda Beograda – tada je, između ostaloga, Ražnatović u generalijama saopštio da je po nacionalnosti Crnogorac. U sudskim spisima navodi se kako je u pretresu njegovih prostorija pronađen arsenal (lovačka puška, automatska puška sa snajperom, dva „magnuma“, ručna bomba), a oružane listove je izdao – SUP Cetinje!

Na tome suđenju Ražnatović je užasnuo jugoslovenski establišment na način da se dekonspirisao izjavom da je „radnik SDB“, te priložio izvjesne dokaze. Kazao je da je oružje dobijao povodom 13. maja, Dana bezbjednosti, „nije važno iz kojih razloga“. Tokom pretresa njegovih prostorija u Beogradu, pronađeno je, pored gomile inostranih ličnih karata, vozačkih dozvola, novinarskih legitimacija, desetak pasoša raznih evropskih zemalja – i pečat sa natpisom: „Casino Sveti Stefan, Ražnatović Željko, direktor“!

Kada je u jesen 1990. igrom slučaja, po jednome drugome krivičnome djelu, uhapšen u Hrvatskoj, Ražnatovića su ispitivali o njegovoj ulozi u ubistvu Đurekovića. „Arkan je izjavio da on to nije učinio, niti ima s tim bilo kakve veze. Tijekom boravka u inozemstvu, isključivo se bavio klasičnim kriminalom, nije upoznao ni jednog emigranta i politika ga nikada nije zanimala“, stoji u objavljenim hrvatskim policijskim dokumentima. On je takođe kazao i da „među kriminalcima u Beogradu, Titogradu i šire, kruži priča u kojoj ga se povezuje s navedenim ubojstvom, ali on je te 1983. bio u Beogradu, odakle nije izbivao, s obzirom da mu se supruga nalazila u drugom stanju, te godine rodila je blizance“.

U svakome slučaju, Vladimir Keković u svojoj knjizi „Vrijeme meteža 1988-89“ piše kako mu je u proljeće 1989. na titogradskome aerodromu „prišao Željko Ražnatović Arkan“ i da se s njim – ovo je važno – „od ranije poznavao“.

OSTALI IZ „EKIPE“: Svjedočeći pred Sudom u Minhenu, Dušan Stupar, 1984-1987. načelnik Centra SDB Beograd, reći će da su mu Giška Božović i Arkan Ražnatović svojevremeno rekli kako je u akciji protiv Đurekovića „učestvovalo 4-5 osoba“.

Kao jednoga od ubica Đurekovića, Božovića je prvi javno pomenuo Branko Traživuk, Srbin iz Hrvatske, nekada rukovodilac u SDB Hrvatske i paralelni agent vojne mreže „Labrador“, sada nevoljni svjedok u minhenskome procesu.

Traživuk će 1992. za magazin „Duga“ iz Beograda, takođe prvi izjaviti da je atentat izvršila „crnogorska služba u saradnji s beogradskim podzemljem“. U tome je kontekstu, osim Božovića, pomenuo kao navodne saučesnike: Ratka Đokića (1939-2003), te Beograđane Ranka Rubežića (1952-1985) i Dragana Maleševića Tapija (1949-2002). Jedan drugi iskaz iz toga intervjua Traživuka je vijeće sudije Daustera uzelo kao ključni dokaz za krivicu optuženoga Josipa Perkovića...

Za slikara i falsifikatora Tapija Maleševića se iz drugih izvora u javnosti navodi kako je on bio saradnik jugoslovenskih službi bezbjednosti, specijalizovan da krivotvori putne isprave i druge dokumente. Božidar Spasić je kazao da je Malešević u ubistvu Đurekovića bio „čistač“ , tj. kvalifikovana osoba koja uklanja kriminalističke tragove.

Ratka Đokića, rođenoga Podgoričanina, hrvatska služba je 1990. držala „pod mjerama“ tokom njegova boravka u Zagrebu. Objavljeni su policijski dokumenti iz toga vremena kako je, navodno, „Đokić izvoru u povjerenju prenio da ga povremeno iznajmljuje SDB Titograd i Beograd za razne prljave poslove (ubistva do premlaćivanja)“.

U jednome drugome dokumentu, piše da je Đokić u informativnom razgovoru sa hrvatskom službom ispričao da još od 1970-ih, kada je boravio u Švedskoj, kontaktira sa vojnim organima bezbjednosti. „Đokić i Ražnatović spominju se kao izvršioci ubojstva Đurekovića. Pri tome je Đokić kao sredstvo izvršenja upotrijebio mačeve, koje je tih dana vozio u prtljažniku automobila, a ne sjekiru kako se to govorilo”“ – sve su to navodi iz hrvatskih dokumenta. Postoje i svjedočenja da je, tokom boravaka u Titogradu, Giška Božović odsijedao u kući Đokića, etc.

ĐORĐE BOŽOVIĆ GIŠKA I RANKO RUBEŽIĆ

Međutim, za Ranka Rubežića, svojevremeno jednoga od najopasnih kriminalaca, čiji je otac Crnogorac, kolonista iz Peći, jedva da postoje javno provjerljive indicije da je bio u kontaktu sa SDB Crne Gore. Izvjesno je da povremeno boravio u Crnoj Gori; viđan je u Herceg-Novom i Budvi.

Otprilike godinu dana nakon ubistva Đurekovića, jedan hroničar opisuje sukob Rubežića sa Božovićem: „Sreli su se u Topčideru. Ranko je potegao ’beretu’, ali je Giška pribegao lukavstvu, rekavši: Brate, zar na mene? Zar ćemo mi Crnogorci jedan drugog da ubijamo?!“

Prilikom saslušanja u Saveznom uredu za kriminalistiku u Visbadenu, svojevremeno su prepoznata „trojica prekaljenih ubica jugoslovenske tajne službe, koji su odgovorni za najmanje 20 ubistava jugoslovenskih emigranata“: osim Božovića i Ražnatovića, tu je i – Rubežić.

Njih trojicu je identifikovao izvjesni Momir Šoškić, bokser u Njemačkoj, član bande još jednoga poznatoga gangstera, Ljubomira Magaša Zemunca – koji će, kako ćemo viđeti, imati izvjesno mjesto i ulogu u Crnoj Gori početkom 1980-ih i kauzalnim spekulacijama o ubistvu Stjepana Đurekovića...

(NASTAVLJA SE)