Piše: Vladimir Jovanović
Navodno „crnogorsko“ učešće u ubistvu Stjepana Đurekovića kod Minhena 1983. potenciralo se u javnosti tek od ranih 1990-ih.
Međutim, policijski izvori u Njemačkoj prethodno Ljubomira Magaša Zemunca (1948-1986) – za koga tvrde da je kontrolisao organizaciju od oko 250 tamošnjih sitnih kriminalaca jugoslovenskoga porijekla – pominju kao jednoga od unajmljenih izvođača ili logističkih podizvođača za likvidacije političkih emigranata „u ime države“.
LJUBOMIR MAGAŠ ZEMUNAC
Postoji li, konkretno, veza između tih ubistava, Magaša i Socijalističke Republike Crne Gore?
Njemačka je Magaša, prethodno osuđenog u Beogradu zbog silovanja maloljetnice, po zahtjevu za ekstradiciju vratila godine 1975. u Jugoslaviju. Najkasnije do 1978. robija u srpskim zatvorima. Tada izlazi na slobodu, dolazi u Crnu Goru.
Ovaj patološki tip u Budvi je opet silovao. Žrtva je bila Zagrepčanka koja je boravila na Budvanskome sajmu. Magaš je zbrisao u inostranstvo, izgleda prvo u Austriji, pa u Veliku Britaniju. Krajem 1979. je u Njemačkoj. Traži azil, međutim, Jugoslavija ga potražuje, Njemci uredno hapse i početkom 1981. izručuju.
Magaša sprovode u KPD Spuž. Pred Okružnim sudom u Titogradu najprije dobija pet godina i šest mjeseci robije. Vrhovni sud ruši presudu i nalaže novo suđenje. Promijenjeno vijeće Okružnoga suda u Titogradu 20. aprila 1982. mu izriče sada pet godina zatvora (presuda br. 255/81).
Onda je uslijedilo je nešto što može ličiti na udbaški sinopsis regrutovanja za zadatke po specijalnoj operaciji – okaj grijehe, odradi posao „za državu“ i izbrisaćemo ti robiju...
Naime, postupajući po Magaševoj žalbi, Vrhovni sud SR Crne Gore u Titogradu (presudom br. 160/82) još jednom vraća spise Okružnome sudu radi obnavljanja postupka. Iako povratnik po krivičnome djelu silovanja, „dozvoljeno mu je da se brani sa slobode“, tj. ukinut mu je pritvor.
I Magaš je, nakon izvjesne epizode u Austriji, od sredine jeseni 1982. opet u Njemačkoj, na dohvat tamošnjoj policiji. Ali, koliko je poznato, zahtjev da ga ponovo isporuče radi suđenja u Titogradu – nikada iz Jugoslavije nije poslat...
KONSPIRACIJA SA BND: U to vrijeme i 56-ogodišnji Stjepan Đureković je u Njemačkoj. Bez indicija o aferi, Jugoslaviju je 23. aprila 1982. legalno napuštio. U zahtjevu za dobijanje azila navodi se da je, kao jedan od direktora zagrebačke državne firme INA, „pod prijetnjom kazne neopravdano bio učinjen suodgovornim za ekonomsku bijedu u Jugoslaviji“. Njemci mu 27. maja 1982. priznaju status izbjeglice.
To je prozirno legendiranje. Sa 35.000 radnika i godišnjim obrtom u vrijednosti od 6,6 milijardi njemačkih maraka, INA je veoma uspješna firma. U stvarnosti, a to će se ispostaviti tek nedavno, Đureković je još od 1975. saradnik BND (Bundesnachrichtendienst), njemačke Savezne obavještajne službe.
NJEMAČKA OBAVJEŠTAJNA SLUŽBA JE I PRIJE EMIGRACIJE ĐUREKOVIĆA DRŽALA NA VEZI
I sad, za javnost kao politički azilant, u veoma kratkome roku objaviće Đureković gomilu disidentskih knjiga sa temama iz političke književnosti. Pisao ih je ranije: u potaji, dok je u Zagrebu bio relativno nepoznat privrednik, na konspirativnoj vezi sa BND.
Te knjige, zatim intervjui i članci, rezultiraju da postaje veoma prepoznatljiva emigranstka ličnost. Najaviće kanididaturu za predśednika krovne svjetske iseljeničke organizacije Hrvata. Vjeruje se kako bi i bio izabran da 28. jula 1983. nije ušetao u jednu garažu kod Minhena đe su ga zaskočili kileri...
No, je li takva djelatnost Đurekovićeva zaslužila smrtonosnu odmazdu iz Jugoslavije?
Propagirajući iz Njemačke samostalnost Hrvatske, Đureković nikada ne poziva na nasilne akcije. Nemoguće ga je uklopiti u stereotip o ustaškoj emigraciji. On je partizan, beogradski student, bivši član Saveza komunista. I nema podataka da očijuka sa zloglasnim Hrvatskim revolucionarnim bratstvom, frakcijom odgovornom za čitav niz antijugoslovenskih terorističkih akcija.
Visoki zemaljski sud u Minhenu nema dilemu ko je naredio i organizovao njegovo smaknuće – ogranci jugoslovenske tajne službe su postupali po odluci rukovodstava SFRJ. O tome svjedoče obrazloženja u dva procesa i ukupno tri presude na doživotnu robiju: pravosnažna za Krunoslava Pratesa (iz 2008), te nepravosnažne Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću.
Pošto nalogodavci nijesu među živima, a Prates, Mustač i Perković su osuđeni kao učesnici u pripremi ubistva, ostaje dilema: ko su kileri? Tu opet, prema njemačkim indicijama, nailazimo hronološki najprije na Ljubomira Magaša.
„MONTENEGRO-GRUPPE“: Četiri godine nakon što je Đureković ubijen, BKA (Bundeskriminalamt) – Savezni ured za kiminalistiku Njemačke – u dosije ST 33-040008/86 unosi podatke o mogućim izvršiocima sudski nerazjašnjenih ubistava hrvatskih emigranata.
Na BKA popisu ubijenih se nalazi i Đureković, a kao kileri u tom i drugim slučajevima su navedeni „pripadnici jugoslovenskoga kriminalnoga podzemlja u SR Njemačkoj i saradnici Službe državne bezbjednosti (SDB) Jugoslavije“. Poimeničnio, prvi i drugi na BKA spisku su: Magaš Ljubomir i Ražnatović Željko Arkan.
Poznato je da su obojica koristili originalne jugoslovenske pasoše sa legendiranim podacima nepostojećih osoba tipičnih crnogorskih prezimena. Magaš prolazi kroz međunarodne policijske protokole kao „Ivan Kršikapa“ sa Cetinja, na primjer 1973. u Milanu kada je izranjavan u jednoj pucnjavi, a Ražnatović je na poćernicama Interpola i „Đorđe Rolović“ ili „Marko Vukotić“.
Objavljujući podatke đe je Magaš boravio u Njemačkoj, nakon što je u jesen 1982. odmaglio iz Crne Gore, neđeljnik „Špigl“ 1987. piše: „Sudeći prema jednome BND izvještaju, Magaš je, kao ’agent SDB’, živio u području Minhena. Magašev prijatelj, poznat pod nadimcima ’Arko’ i ’Kare’, bio je ubica Đurekovića“.
BND još tvrdi: „SDB plaća za takve akcije znatne sume“, dok kriminalce, svoje saradnike, opskrbljuje autentičnim jugoslovenskim pasošima sa izmišljenim imenima.
„Špigl“ u istome članku, sada pozivajući se na BKA, piše da je, kada je izvršio krivično djelo silovanja u Budvi i zbrisao preko granice, Magaš u Beču ima neke mutne realcije sa tamošnjim„crnogorskim klanom“, nazivaju ga „Montenegro-Gruppe“.
E sad, ukoliko je vjerovati Marku Lopušini, srpskome hroničaru jugo-podzemlja, upravo „u Beču sredinom 1970-ih Đorđe Božović Giška je upoznao Branislava Mićunovića Brana, kog je uzeo za kuma; tu je i smislio da osnuje preduzeće ’Sloga’, koje se u Evropi i u SFRJ bavilo trgovinom na veliko i tu se prvi put za njihov rad zainteresovala UDBA“.
Međutim, ta „Montenegro-Gruppe“, po svemu sudeći, ne može se identifikovati sa Božovićem i Mićunovićem, jer se kao njen šef pominje Veljko Krivokapić, poznat u podzemlju kao Veljo Crnogorac. Zbog neraščišćenih računa prilikom izvjesnih poslova ili kocke, Magaš, te beogradski ortaci mu Rade Ćaldović Ćenta i Jusuf Bulić Jusa, 27. oktobra 1978. u jednome bečkome lokalu ubijaju Krivokapića.
SUD U MINHENU JE UTVRDIO KO SU BILI NALOGODAVCI I ORGANIZATORI, ALI NE I NEPOSREDNI IZVRŠIOCI UBISTVA ĐUREKOVIĆA
Ovđe je važno primjetiti činjenicu: oslobođenik iz pritvora u KPD Spuž, Magaš je i učesnik ubistva jugoslovenskoga državljanina; sve to ne otežava mu nimalo status u Titogradu, đe mu je u 1983. trajalo pred Okružnim sudom novo, treće suđenje po krivičnome djelu silovanja u Budvi. Niko ga nakon oktobra 1982. ne potražuje radi privođenja pred sud pred Okružni sud u Titogradu. Toj farsi prisustvuje samo njegov advokat, Andrija Ražnatović – rođak Arkana Ražnatovića. Isto sudsko vijeće, koje mu je prethodno odrezalo pet godina, na ponovljenome postupku dosuđuje da se optuženi silovatelj Magaš – „oslobađa svake krivice“!
A u vrijeme kada je ta oslobađajuća presuda Magašu izrečena, sudbina Stjepana Đurekovića je bila zapečaćena...
HAPŠENJA I BJEKSTVO: No, kako stoje sa provjerljivim činjenicama oko Brana Mićunovića, sada biznismena u Budvi, koji je posljednji u nizu onih o kojima se u javnosti učestalo spekuliše da su navodno bili „ekipa“ koja je je presudila Đurekoviću?
Tvrdi se da je on „jedini živi svjedok ubistva“, mada ga niko od svjedoka na procesima protiv Pratesa, Mustača i Perkovića, nije ga pomenuo. Ali, bilo je i tamo, da kažemo, aluzija...
BRANISLAV MIĆUNOVIĆ BRANO
Na primjer, Dušan Stupar, od 1984. do 1987. načelnik Centra SDB Beograd RSUP SR Srbije, osim Božovića i Ražnatovića, koji su mu to priznali, pomenuo je „treću osobu za koju je ustvrdio da je još živa, ali je odbio da je identifikuje, čak i nakon upozorenja sudije Manfreda Daustera da zbog toga odbijanja i sam može doći pod udar njemačkoga pravosuđa“.
Ono što je provjerljivo, jeste da su, relativno brzo nakon Đurekovićevog ubistva, i Mićunović i Božović i Ražnatović boravili u Njemačkoj. Sva trojica su imali 1984. problema sa tamošnjom policijom; ali po drugim osnovama, a ne zbog Đurekovića.
Njemci su Ražnatović te godine uhapsili na granici sa Austrijom, izgleda zbog neke rutinske provjere, ali ga odmah puštaju. Božović je, nakon što je u Beogradu ranio Ranka Rubežića, zbrisao u Njemačku, đe mu je i suđeno, ali za klasični kriminal a ne ubistvo. Potom su ga Njemci izručili Italiji, zbog neke prethodne pljačke, đe je do 1989. robijao.
Konačno, i Brano Mićunović je u Njemačkoj, i to opet u društvu sa Božovićem, dakle prije njegova hapšenja. Jednome njemačkom gangsteru, glasi legenda, Mićunović će nanijeti teške tjelesne povrede. Izbjegavajući hapšenje, bježi za Jugoslaviju. Sigurno je da Njemačka 1984. za njim raspisuje poćernicu, oglašenu preko Interpola, ali će ona 1990-ih biti povučena...
ROMAN SA KLJUČEM: Sve u svemu, ostaje da se vidi da li će u narednome periodu Njemačka pokušati da utvrdi ko je konkretno ubijao hrvatske političke emigrante na njenoj teritoriji i da ih – ukoliko su živi – procesuira.
Radi se o najvećoj nerazjašnjenoj seriji ubistava na tlu Njemačke!
Dva dosadašnja sudska procesa u Minhenu su potvrdila ono što je decenijama samo domen spekulacija: jugoslovenske tajne službe su u inostranstvu ubijale, ne samo emigrantske teroriste, već i nenasilne disidente.
Na početku procesa protiv Mustača i Perkovića, predstavnici njemačkoga tužilaštva su najavili mogućnost pokretanja novih postupaka vezanih uz ubistva hrvatskih emigranata – njih ukupno dvadesetak.
Uloga SR Crne Gore i njene SDB RSUP u svemu tome će jednoga dana biti preispitana: zbog čega je – i da li je – ona uzela učešća u vansudskim egzekucijama Đurekovića i drugih tadašnjih jugoslovenskih disidenata u proporcijama koje se naslućuju?
Dok se to ne desi, dio odgovora možda je moguće pronaći u Đurekovićevoj knjizi „Ja, Josip Broz Tito“, štampanoj na hrvatskome jeziku 1982. u Sjedinjenim Američkim Državama („International Books“, Njujork). Od svih njegovih emigrantski spisa ta će knjiga svojevremeno dobiti najveći publicitet.
Knjigu je autor žanrovski odredio kao roman. Opisuje Titov život od 1948. do samrtničke postelje. Napisana je u trećem licu, premda sa „džojsovskim“ postupkom „unutrašnjega monologa“. To će reći: Tito u njoj govori i misli u prvome licu.
„Ja, Josip Broz Tito“ predstavlja literarnu kompilaciju činjenica iz Titove javne, ali i u ono vrijeme tajne ili „tajne“ biografije. U „Predgovoru“ je Đureković zapisao da je, samo kao pripadnik establišmenta Jugoslavije, mogao upoznati „njegov život, rad i način razmišljanja” i „mnoge događaje i pojedinosti koji javnosti uopće nisu poznati”, te da su, „svi događaji i ličnosti stvarni i istiniti“. Otuda, može se „Ja, Josip Broz Tito“ definisati i kao roman sa ključem („roman à clef“).
Đureković je tvrdio da će tim romanom „uzbuditi mnoge duhove širom Jugoslavije“. Da li mu je procjena, barem što se rukovodstva SR Crne Gore tiče, bila utemeljena?
U knjizi „Ja, Josip Broz Tito“, kroz razgovor Maršala sa delegacijom Opštine Titograd, autor iz svoga ugla daje preśek poslijeratnoga crnogorskoga privrednoga razvoja.
Đureković piše:
„Baš nimalo nemam volju da primim tu titogradsku delegaciju“, reče Tito šefu kabineta kada mu dođe javiti da njih sedmorica već sjede u salonu i da čekaju. „Tko zna sa čime će me sve gnjaviti? Nitko meni ne dolazi da me zabavi nego bi svi nešto da izvuku. Ako ništa drugo, a onda bar neki unosan položaj“.
No, šef kabineta ne zna što na ovo da odgovori, pa samo slegnu ramenima. Što se tu može učiniti kada ljudi već čekaju i to čak njih sedmorica. A Tito riješi da ih ipak primi, ne samo što je ovaj susret uglavljen još prije mjesec dana, nego više zato što su oni predstavnici grada koji je odmah iza rata brisao svoje odvajkadašnje ime Podgorica da bi se nazvao po njemu. No, mangupi su znali zašto to čine: od starog, neuglednog i porušenog gradića, nastade zatim novi grad i to velegrad. Na osnovu mog imena dobili su milijarde.
„Pa, kako moji dragi Crnogorci?“, reče umjesto pozdrava kada uđe u salon i pođe sa svakim da se rukuje. A oni kao jedan poustajaše i tiskaju se da mu stisnu ruku. Iza toga Tito sjede i dade očima znak da i oni posijedaju.
„Neke stvari dobro, druže maršale, a neke loše“, odgovori onaj brko za kojega Tito misli da bi mogao biti predsjednik titogradske općine, ali baš nije u to siguran.
„A što je to dobro, a što loše?“, na to će Tito.
„Dobro je to što imamo slobodu i što gradimo socijalizam za sreću djeci našoj. A loše je to što smo mi Crnogorci siromašni, pa siromašni“.
„To je zbog toga što ste vi Crnogorci bili mnogo siromašniji nego drugi“, parira im Tito.
No, htjede im reći i da su siromašniji jer se baš ne odlikuju marljivošću, ali se suzdrža. Time bi ih jako uvrijedio. Ali što li me toliko trebaju kada mi tako mnogo kade? Još nije mogao dokučiti.
„Imamo mnogo potreba, druže maršale, a malo mogućnosti. Nemamo industrije. Osim tvornice ’Radoje Dakić’, takoreći u našem gradu i nemamo industrije. A bez industrije nema napretka i boljeg života“, uskoči sada u razgovor i sekretar komiteta.
Tito kod toga pomisli kako u onoj crnogorskoj vladi sve neki mudraci, jer nije došao nitko iz vlade ili centralnog komiteta nego poslaše elegaciju općine Titograd. Jasno, da su došli oni viši po činu, tada bih tim tipovima sasuo u lice što je sve Crna Gora dobila od rata na ovamo, pa bi morali ostati tihi. A ovako, poslaše općinsku delegaciju koja dolazi samo sa svojim problemima i cilj joj je da izvuče velike novce samo za sebe.
Naravno, druge crnogorske općine se ovako ne bi ni usudile doći k meni, a ovi misle da su moje vječito mezimče koje nikada neću odbiti. Ta, loše je da Titograd ostane siromašna općina, oni to jako dobro znaju. Kako bi to izgledalo da se zovu Titograd, pa siromašni! To bi bilo nešto kao i moja osobna bruka.
Radi toga su oni do sada, vjerovatno po receptu svoga šerifa Blaže Jovanovića jako mudro radili jer su sve pare koje im dadosmo, ulupali u zgrade, ulice, kazališta, zgrade fakulteta, stanove, domove kulture i parkove. A sada dođoše po ono od čega se živi: po nove tvornice.
„I što biste to od mene željeli?“, upita ih direktno jer mu je dojadilo to kako ga izdaleka pripremaju za ono što će zatražiti.
„Naša republika je bogata boksitom, pa smatramo da imamo uvjeta kao nitko drugi da dobijemo aluminijsku industriju“, odgovori predsjednik općine.
ĐUREKOVIĆ OPISAO NA KOJI SU NAČIN CRNOGORCI DOBIJALI KREDITE OD TITA
„Pa, nemate ni struje, a aluminija nema bez strašno mnogo struje“.
„Znamo mi to. Ali imamo rijeka koje mogu dati mnogo struje“, odgovori sada onaj debeljuškasti. Tko li im je ovaj? Nije mogao da se prisjeti...
Naljuti se Tito. A naljutio se prvenstveno zbog toga što mu je bilo poznato od ranije da Rusi tiskaju da se kredit utroši baš u izgradnju aluminijske industrije u Crnoj Gori.
Naime, time bi kod crnogorskog naroda polučili i velike političke poene, a što je loše naročito kada se zna da je Crna Gora oduvijek bila vezana za majčicu Rusiju i da je još u prošlom stoljeću to vezivanje ostvarivano kroz ekonomsku pomoć. No, o tim zahtjevima Rusa im sada ništa nije htio reći kako ih ne bi još više ohrabrio da zahtijevaju tu aluminijsku industriju baš kod sebe.
„Oprostite, druže maršale, ali mi nismo mislili ništa loše. Nemojte se, molimo Vas, ljutiti, a mi obećajemo da nećemo više praviti nikakove direktne kontakte“, ispričavao se sada predsjednik općine.
„Ma, to sada nije tako važno“, pokuša Tito prijeći preko one svoje maloprijašnje primjedbe.
„No, vratimo se sada nalazištima boksita! Drugi također kažu da imaju najbolja nalazišta boksita, pa gdje onda da gradimo“?
„Koji to tvrde?“, upita sekretar komiteta.
„Hercegovci, pa Dalmatinci i Bosanci“.
„Mi smo siromašniji, pa kod nas treba graditi“.
„Ali kredit treba i vratiti“, upozori ih Tito.
„Pa, imat ćemo proizvodnju iz koje ćemo vratiti“.
„Ali imamo rijeka koje mogu dati mnogo struje“...
U tom smislu vodili su razgovor još dvadesetak minuta, a onda Tito upita:
„I što onda hoćete od mene“?
„Ništa, druže maršale, osim da kažete predsjedniku SIV-a da ste suglasni sa našom tvornicom aluminija“, opet odgovori predsjednik općine.
„Očito, ovome je najviše stalo do tvornice“, pomisli Tito, pa je i najgrlatiji. A onda, poslije izvjesne stanke, malo porazmislivši o svemu, reče:
„Dobro, reći ću mu“.
Na ovo se odluči da se dalje ne bi natezao, jer je danas imao i drugih važnijih poslova, a osim toga zaključi da će ti prokleti Rusi vjerojatno Crnoj Gori dati odmah taj kredit dok bi, ako insistiramo na drugim lokacijama, mogli zatezati još i daljnjih petnaest godina. Svi Titograđani se sada zbog ovoga jako obradovaše, jer su znali da je to isto što i da će se tvornica izgraditi.
„Jako smo Vam zahvalni, druže maršale! Poštuje Vas crnogorski narod! Budite nam još hiljadu godina živi i zdravi!“, dodvorno su mu se klanjali, a kako i ne bi kada će njegovim migom dobiti milijarde. A ono što se tiče vraćanja kredita, tko te pita za to...
Tko zna kakva će još glupost izaći iz svega toga, a objekat će koštati silne novce. Ako čak Crna Gora i ima boksita, tvornicu bi trebalo graditi na samom nalazištu, a ne u Titogradu.
Zar ima što gluplje nego voziti boksit stotinjak kilometara kamionima!
Kakve će im to samo troškove nabiti!
Maršal je ostario da bi se svega toga sjetio, a zapravo u takve stvari se nije razumijevao ni kada je bio mlađi. A zbog njegovog ovakvog olakog odlučivanja, napravljeno je do danas i drugih glupih tvornica, željezara, rafinerija nafte, tvornica automobila i drugoga, pa zašto ne bi i takva jedna aluminijska industrija!
I zaista, kada je nakon nekoliko godina u Titogradu podignut „Aluminijski kombinat“, pokazalo se točnim zloslutno predviđanje šefa kabineta: nova tvornica umjesto da obogati grad Titograd, zavila je u crno i njega i crnogorsku republiku, jer su se godišnji gubitci kretali između pet stotina miliona i cijele milijarde novih dinara, kako već koje godine!...
EPILOG: Toliko od Stjepana Đurekovića.
Ostaju dileme: da li je, povrijeđene sujete zbog ovih citata, ondašnji crnogorski komunistički establišment bio zainteresovan da sa Đurekovićem ne raščišćavaju samo Zagreb ili Beograd; ili je li zvanični Titograda pikirao Đurekovića„radi osvete za ubistvo Vladimira Rolovića“?
Đureković nije imao nikakve veze sa tim gnusnim činom, a ubica ambasadora – Miro Barešić – tada je još bio živ i zdrav. Nije da Barešiću SDB RSUP SR Crne Gore nije radila o glavi, čak i u švedskome zatvoru, ali to je za neku drugu priču...
Dakle, Đurekovićevo smaknuće u teoriju o osveti za ambasadora je teško uklopiti. Uostalom, i prije Đurekovića je širom Evrope pobijeno desetine hrvatskih emigranata.
U svakome slučaju, da po liniji zvaničnih i nezvaničnih subordinacija navodno odobri 1983. da SDB RSUP okupi i uputi višečlanu smrtonosnu „ekipu“ prvoklasnih kriminalaca za vansudsku egzekuciju nad Đurekovićem – na to je rukovodstvo SR Crne Gore nešto posebno moralo motivisati.
Jesu li to citati iz njegove knjige „Ja, Josip Broz Tito“?
To je pitanje koje će svakako jednoga dana dobiti potpun i definitivan odgovor – možda ne na sudu, ali u istoriografiji sigurno.
OVDJE PROČITAJTE PRVI DIO Đureković ismijavao Crnogorce. Da li ga je i to ubilo? (1)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR