Piše: Andrej Nikolaidis Pogledajte sve vaše partije i lidere – vidi li iko tu i najmanji trag vrline? Retoričko je pitanje: zašto glasamo za sve te ljude? Odgovor glasi: zato što mislimo da su oni manje zlo – ako ne dobiju oni, dobiće oni drugi, a onda će nam biti još gore.
Počela je kampanja za još jedne izbore u Bosni i Hercegovini, pa rekoh da sa vama provjerim je li ovako bilo: kako nam se razvijala demokratija, tako nam je propadala industrija?
ŠTO VIŠE PARTIJA TO MANJE FABRIKA
Ne tvrdim, božemesačuvaj, da je to povezano. Nego, tako: potrefilo se da je u našim krajevima demokratizacija značila deindustijalizaciju. Što više partija, to manje fabrika. Što više poslanika, to manje radnika. Što više službenih limuzina i džipova, to manje bagera i dizalica. Tako je, meščini, bilo.
Poznanik mi neku noć, onako uz pivo, kaže kako mu nije jasno na šta tačno misle kada govore o održivom razvoju malih i srednjih preduzeća. Stani malo, kaže, za mene je razvoj kada otvoriš kombinat aluminija, veliki hotelski kompleks, željezaru, probiješ puteve, sagradiš luku, napraviš hidroelektranu. Nije razvoj, oca mu jebem - tako je rekao - kada otvoriš trafiku. Pa je, znači, bilo neodrživo kada smo proizvodili i izvozili, a održivo će biti kada svi budemo sjedjeli po kioscima, reče.
Ponekad taj održivi razvoj zaista čudno izgleda. Ne može to čovjek bez velike škole i širine vidika shvatiti.
U Ulcinju je, recimo, postojao hotel Galeb. Hotel kupio, je li, „investitor“. Za sada je, a skoro će decenija kako je hotel privatizovan, investitor investirao samo u dinamit i gorivo za bagere. Novi je vlasnik srušio hotel koji je uredno radio. Na mjestu najljepšeg ulcinjskog hotela i dalje je gomila šuta i željeza; ako znate nekoga ko snima SF film o životu na planeti Zemlji nakon kataklizme, napomenite mu da su za tu priču ruševine bivšeg hotela Galeb idealna lokacija.
Investitor je, inače, uvoznik cigareta. Zato je, nakon što je srušio hotel, po gradu pootvarao trafike, pa u njima zaposlio bivše radnike Galeba. Tako se umjesto neodrživog velikog, razvija mali i srednji biznis.
Kakve to veze ima sa demokratijom?
Ima anegdota, ili ipak vic, koji kaže kako je izvjesni delegat na kongresu sovjetskih pisaca održao kratak subverzivan govor. Navodno je rekao: drugovi i drugarice, pismom su nam se javili i drugovi iz Jasne Poljane. Kažu da je sada, nakon revolucije, i kod njih sve bolje. Nekada su, kažu, imali samo jednog pisca, Tolstoja, a sada ih imaju čak petnaest.
Da bi se objasnilo kako stoje stvari sa kratkom i tragikomičnom poviješću naše parlamentarne demokratije, treba obrnuti pomenuti antikomunistički i antitotalitarni vic. Sada, nakon uvođenja višepartizma, stvari kod nas stoje mnogo bolje.
Nekada smo, naime, imali jednu apsolutističku partiju koja je, doduše, izgradila zemlju, zaposlila ljude i obezbijedila jedini – istini za volju nepotpun i očito neuspješan – prosvjetiteljski period u našoj istoriji. Sada ih, partija, imamo petsto. One, doduše, već četvrt vijeka ne rade ništa osim što krčme – i još nisu uspjeli raskrčmiti – ono što je ona totalitarna partija u ono vrijeme jednoumlja stvorila, ali održivi demokratski razvoj podrazumijeva upravo to: da umjesto jedne svemoćne uložimo u male i srednje partije.
PARTIJA KOLIKO TRAFIKA
Partija, dakle, ima koliko i trafika. Nikome, doduše, nije jasno čemu te partije, ali je od najvećeg značaja da se obezbijedi pluralizam i sloboda političkog djelovanja. Zato što je bolje imati politički sistem koji čini puno nekompetentnih kretena, nego da o svemu odlučuje nekoliko ozbiljnih i pametnih ljudi – nakon četvrt vijeka života u demokratiji, to valjda nikome više nije potrebno dokazivati.
Da se razumijemo: jeste, ja imam totalitarni um, ali prema onom vremenu nemam nostalgiju. Kao i sve drugo, i ono je propalo iz valjanih razloga. Da je moglo biti, i dalje bi bilo.
Niti jedan poredak nije dobar. Sve što se ozida, pašće: to znaju i crveni nihilista i hrišćanski teolog.
Ja znam samo da je ispod ljudskog dostojanstva da aplaudiramo svečanom otvaranju trafika i piljara. Znam, mislim, da je ispod ljudskog dostojanstva da nakon četvrt vijeka – hej, pola ljudskog vijeka! – demokratske gadosti sričemo parole i frazetine – tako slične pionirskim zakletvama - o tome kako to, eto, nije savršen, ali jeste najbolji poznati poredak.
Pogledajte partije i kandidate koji se takmiče za vaše glasove. I to je najbolje do čega je čovječanstvo došlo? Ne možemo bolje od toga? Sve je propalo do mjere da ljudi traže veze u partiji ne bi li dobili posao u trafici, do mjere da danas kod nas više radnih mjesta ima u politici nego u industriji, pa se ljudi po našim malim gradovima zapošljavaju u partijama ne bi li riješili egzistencijalne probleme, jer je to, višepartijski kompleks, jedino mjesto gdje još ima posla i para. I od toga nema bolje?
Pogledajte sve vaše partije i lidere – vidi li iko tu i najmanji trag vrline? Retoričko je pitanje: zašto glasamo za sve te ljude? Odgovor glasi: zato što mislimo da su oni manje zlo – ako ne dobiju oni, dobiće oni drugi, a onda će nam biti još gore. Povijest našeg višepartizma povijest je pristajanja uz manje zlo. Izuzetak su, možda, oni prvi višestranački izbori, na koje smo izašli puni entuzijazma, i svojim glasovima za nacionalizam širom otvorili vrata za svako zlo koje nas je docnije pljunulo u lice.
Zato i nihilista i teolog, svako iz svojih razloga, kažu isto: ako ne može bolje, onda ne treba nikako.
(zurnal.info)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR