Da bismo razumjeli eskalaciju u Libanu, moramo se suočiti s onim što misle Izraelci

Netanijahu ima svoje razloge za produžavanje sukoba, ali mnogi Izraelci i dalje žele da vide Hamas i Hezbolah neutralisane, ocjenjuje u analizi saradnik u programu za Bliski Istok i Sjevernu Afriku na Četam Haus institutu i nekadašnji britanski diplomata Ser Džon Dženkins.

Aktuelni sukob između Izraela i Hezbolaha odražava složen geopolitički pejzaž oblikovan dugotrajnim napetostima i nedavnim događajima. Ser Džon Dženkins analizira ovu situaciju, ističući da je ova eskalacija zapravo bila predvidiva.

„Ne možemo reći da nijesmo mogli da predvidimo ovu posljednju eskalaciju između Izraela i Hezbolaha“, ističe se u analizi uz ocjenu da je sukob obilježen konfrontacijama koje uključuju Izrael, Hezbolah, Iran i iračke šijitske paravojne formacije od najmanje 2015. godine. U srži problema je ambicija Irana da proširi svoj uticaj preko Sirije i Libana, dostižući do Golanske visoravni.

Izraelska avijacija neprekidno cilja iranske lance snabdijevanja, posebno one koji obezbjeđuju rakete i municiju za Hezbolah. Autor analize naglašava da je bilo operativnih uspjeha; međutim, oni nijesu spriječili Hezbolah da postane jači. Grupa je stekla naprednu i preciznu raketnu tehnologiju i značajno borbeno iskustvo zahvaljujući svom angažmanu uz režim Bašara al Asada u Siriji.

Došlo je do kritične promjene u javnom mnjenju u Izraelu. Dženkins primjećuje da „ogromna većina jevrejskih Izraelaca smatra da su pesimistični u pogledu potencijala za postizanje dogovora koji bi okončao sukob u Gazi“. Vjera koja je nekada postojala u pregovorima kao putu ka trajnom miru uglavnom je srušena.

Istina je da premijer Benjamin Netanijahu možda ima svoje političke motive za produžavanje sukoba, ali mnogi Izraelci, iako žele drugačijeg vođu, su nevoljni da prekinu vojne operacije dok god ne vjeruju da su i Hamas i, što je još važnije, Hezbolah, koji je direktno povezao svoje akcije s Gazom, neutralisani kao ozbiljne prijetnje.

Ova percepcija se zasniva na vjerovanju da „iza obje grupe vide Iran koji je posvećen njihovom uništenju“. Izraelci tumače diplomatske pokušaje iranskih lidera, uključujući premijera Masuda Pezeškijana i ministra inostranih poslova Abasa Araghčija, kao „samo još jedan primjer iranskog dvoličnosti“. Razumiju da Izrael, djelujući samostalno, ne može potpuno da spriječi Iransku ratnu strategiju istrošenja protiv njih. Posljedično, prevladavajuće mišljenje među Izraelcima je da bi onesposobljavanje Hezbolaha i smanjenje vojnog kapaciteta Hamasa u Gazi značajno smanjili ove prijetnje na prihvatljive nivoe.

Podsjećajući na istorijske događaje, Dženkins podsjeća na frenetične diplomatske aktivnosti u Ujedinjenim nacijama tokom Božića i Nove godine 2008-2009, dok su zapadni saveznici pokušavali da uspostave prekid vatre kako bi okončali operaciju „Čvrsta stijena“ u Gazi.

„Izraelci su bili duboko nezadovoljni što je rezolucija o prekidu vatre usvojena u Savjetu bezbjednosti, a oni nijesu imali vremena – kako su to vidjeli – da završe posao“, navodi se u analizi. Ono što je 2009. godine percipirano kao „završavanje posla“ uključivalo je ograničene kaznene mjere usmjerene na odvraćanje. Ipak, Dženkins tvrdi da, uprkos teškim ljudskim troškovima i značajnim oštećenjima međunarodnog ugleda Izraela, mnogi Izraelci vjeruju da su ulozi u aktuelnom sukobu egzistencijalni.

Ključno pitanje koje se postavlja je: „Kako se ovo završava?“ Dženkins smatra da je degradacija operativnih sposobnosti Hezbolaha jedan dio jednačine. Istorijski, Izraelske odbrambene snage su uspijevale u takvim vojnim angažmanima; međutim, prava pobjeda zahtijeva održivo političko rješenje.

Ovakvo rješenje, kako je ocijenjeno u analizi, mora da uključi dva ključna aspekta: uklanjanje ili neutralizaciju egzistencijalne prijetnje koju predstavlja Iran, što u praktičnom smislu znači da je potrebno dugotrajno oslabiti Hezbolah, kao i uspostavljanje palestinskog samoodređenja. Dženkins tvrdi da je postizanje ovog drugog cilja ključno za rješavanje šireg regionalnog pitanja, uključujući ekonomsku diversifikaciju, razvoj, borbu protiv ekstremizma i rješavanje klimatske krize.

Pored toga, Dženkins primjećuje da Iran ne traži vrući rat; smatra da pobjeđuje u ratu u kojem pokušava da oslabi neprijatelja kroz kontinuirane napade, s ciljem da ga iscrpi i slomi volju za borbom, umjesto da se oslanja na odlučujuće vojne pobjede. Slično tome, Hezbolah ne izgleda nestrpljivo kada je u pitanju direktan sukob, posebno ako Izrael izbjegne slanje kopnenih trupa.

Izrael, sa svoje strane, se godinama priprema za potencijalne sukobe sa Hezbolahom, razmišljajući o različitim vojnim opcijama koje ne uključuju invaziju. Ipak, sjenka eskalacije se nadvija. Dženkins upozorava na to da „sve što bi bilo potrebno ovoga puta je balistička raketa koja pogađa fabriku amonijaka, na primjer, u Haifi, ili neko ko pokušava da ubije visokog zvaničnika“. Odsustvo jasnih puteva za eskalaciju može brzo pogoršati napetosti.

Diplomatske fraze više nijesu djelotvorne u ovom kontekstu. Kao što Dženkins ističe, „lijepe riječi u UN više ne funkcionišu“. Nedavne trgovine oružjem i pomorsko raspoređivanje administracije Džoa Bajdena ukazuju na posvećenost podršci Izraelu tokom sukoba. Ipak, naglašava hitnost zajedničkog vizioniranja budućnosti i strateškog mapiranja kako da se postignu ti ciljevi tokom narednih pet godina.

Ova situacija nadilazi interese Sjedinjenih Američkih Država i njihovih zapadnih saveznika; Dženkins tvrdi da će arapske države, posebno Saudijska Arabija, igrati ključne uloge u evoluciji regionalne dinamike. Mogućnost normalizacije odnosa s Izraelom nije nestala, ali su se uslovi promijenili, što je dovelo do povećanih zahtjeva.

Nova paradigma će vjerovatno uključivati efikasno obuzdavanje Irana i njegovih saveznika, uz značajne razgovore o pravoj palestinskoj državnosti. Dženkins zaključuje analizu oštrim upozorenjem: „Inače, bol koji sada vidimo neće jednostavno nestati. Biće mnogo gori“.

---

Autor Ser Džon Dženkins bio je ambasador Velike Britanije u Siriji od 2006. do 2007. godine, direktor za Bliski Istok i Sjevernu Afriku u Ministarstvu inostranih poslova od 2007. do 2009. godine, kao i ambasador u Iraku od 2009. do 2011. godine.