Meloni najmoćnija, Fon der Lajen praktičarka, Merc remetilac, Rute najveći sanjar

List POLITICO napravio je godišnji izbor vodećih evropskih političara u različitim kategorijama, pružajući detaljnu analizu njihovih postupaka na osnovu kojih su ove ocjene zasnovane. U izboru "POLITICO 28: Class of 2025" za najmoćniju političarku proglašena je italijanska premijerka Đorđa Meloni, za najveću praktičarku izabrana je predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen, za najvećeg remetioca odabran je njemački političar i predsjednik CDU Fridrih Merc, dok je generalni sekretar NATO-a Mark Rute dobio titulu najvećeg sanjara. 

Đorđa Meloni — najmoćnija

Koga zovete ako želite da razgovarate sa Evropom?

Ako ste Ilon Mask — najbogatiji čovjek na svjetu i ključni savjetnik novoizabranog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trampa — broj koji birate pripada Đorđi Meloni.

Za manje od jedne decenije, liderka desničarske stranke Braća Italije prešla je put od otpisivane ultranacionalistkinje do izabrane premijerke Italije, učvrstivši se kao figura sa kojom Brisel, a sada i Vašington, mogu da sarađuju.

Čak i dok se kretala ka centru, Meloni — koja je svoju političku karijeru započela kao aktivistkinja u omladinskom krilu neofašističkog Italijanskog socijalnog pokreta i hvalila diktatora Benita Musolinija kao „dobrog političara koji je sve radio za dobrobit Italije“ — bila je na čelu talasa koji vuče evropsku politiku ka krajnjoj desnici.

Zaista, od njenog izbora 2022. godine, italijanska premijerka je uvela politike o pitanjima kao što su migracija i LGBTQ+ prava koje bi ranije naišle na osudu iz Brisela. Umjesto toga, reakcije lidera Evropske unije varirale su od ravnodušnosti do odobravanja, pri čemu su mnogi prihvatili Meloni kao prihvatljivu predstavnicu sve radikalnijeg duha vremena koji cvjeta s obje strane Atlantika.

Nesposobnost konvencionalnih političara da se suprotstave sve popularnijem ultranacionalističkom narativu, kao i njihova spremnost da sarađuju s Meloni na evropskoj sceni, omogućavaju 47-godišnjoj premijerki Italije — koja insistira na korišćenju muškog oblika svoje zvanične titule, Il Presidente del Consiglio — da bude snažni lider u trenutku kada kontinentu nedostaju moćni centristi sposobni da joj se suprotstave.

Alfa

Meloni je dospjela na naslovne strane širom svijeta kada je postala prva žena na funkciji premijera Italije, ali malo ko je predviđao da će se dugo zadržati na toj poziciji. Analitičari su očekivali da će unutrašnje nesuglasice neminovno razbiti njenu vladajuću koaliciju desničarskih stranaka, a u Briselu nije bilo velikog entuzijazma za nju.

Nakon godina trpljenja ispada mađarskog Viktora Orbana, vodeće ličnosti EU nijesu bile oduševljene dolaskom liderke koja je vodila kampanju na parolama „Bog, otadžbina i porodica“ i formirala vladu sa strankama naklonjenim ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.

Međutim, tokom protekle dvije godine, Meloni je konsolidovala svoju vladu kao jednu od najstabilnijih u poslijeratnoj Italiji. Iako se zemlja suočava sa nacionalnim dugom koji iznosi 137 procenata bruto domaćeg proizvoda, ekonomska prognoza nije toliko loša da bi odvratila strane investitore privučene neuobičajeno mirnim političkim okruženjem.

Pomno njegovana slika Meloni kao ozbiljne i odlučne liderke doprinosi percepciji stabilnosti. Nakon što je predsjednik regiona Kampanija, Vinćenco De Luka, nazvao premijerku „kučkom“ na predizbornom skupu, premijerka se pojavila na događaju u njegovom regionu i pozdravila opozicionog političara riječima: „Predsjedniče De Luka, ja sam ta kučka, Meloni. Kako ste?“

Snimak kontakta između vidno uznemirenog De Luke i hladnokrvne Meloni, koji je brzo postao viralan u Italiji, učvrstio je sliku premijerke kao „alfe“ koja, uprkos fizičkoj sitnosti, uspijeva da zasijeni svoje rivale. Jasno je da taj utisak dominacije nije samo površan. Nijedan član njene koalicije ne usuđuje se da pokrene nešto što bi bilo unutrašnji izazov njenoj vlasti, a beznadežno podijeljena opozicija otvoreno priznaje da ne može da je porazi.

Stabilnost italijanske vlade toliko je iznenadila posmatrače izvan zemlje da mnogi nijesu primijetili nazadovanje demokratije — naročito kada je riječ o slobodi govora — koje se desilo otkako je Meloni preuzela funkciju.

Premijerka rutinski koristi sudove da pokuša da ućutka kritičare, podnoseći tužbe za klevetu protiv ličnosti od frontmena rok grupe Placebo, Brajana Molka — koji ju je nazvao „fašistkinjom“ tokom koncerta 2023. godine — do nastavnice koja ju je tokom časa nazvala „neonacistkinjom“. Takođe je pokrenula akcije protiv novina i novinara državne televizije Italije, koji su ranije ove godine stupili u štrajk u znak protesta protiv cenzure vlade.

Pored toga, Meloni je targetirala italijanske sudije koji su njene vladine politike proglasili nezakonitim, objavljujući tirade na društvenim mrežama u kojima ih optužuje za zavjeru protiv nje. Nekoliko sudija je nakon toga primilo prijetnje smrću i morali su da dobiju policijsku zaštitu. Savjet Evrope, vodeće tijelo za ljudska prava, nedavno je upozorilo da „pretjerana kritika pojedinačnih sudija ... dovodi u pitanje njihovu nezavisnost“.

Meloni je takođe koristila svoju moć da cilja manjinske grupe poput LGBTQ+ zajednice, koju premijerka naziva „lobijem“ koji na podmukao način pokušava da nametne svoju „rodnu ideologiju“ Italiji. Nedugo nakon što je preuzela dužnost, njena vlada zabranila je gradonačelnicima izdavanje izvoda iz matične knjige rođenih djeci rođenoj putem surogat majki ili lezbijskim parovima koji su koristili vještačku oplodnju. U oktobru je njena koalicija usvojila zakon kojim se kažnjavaju osobe koje imaju djecu putem surogat majčinstva bilo gdje u svijetu, s maksimalnom kaznom od dvije godine zatvora i novčanim kaznama do milion eura.

Podaci koje je prikupio Arcigay, najveća LGBTQ+ nevladina organizacija u Italiji, pokazuju značajan porast zločina iz mržnje protiv LGBTQ+ zajednice otkako je Meloni došla na vlast. Premijerkine politike usmjerene protiv zajednice i njeno odbijanje da osudi neprijateljske komentare članova svoje stranke — poput predsjednika Senata Ignacija La Ruse, koji je izjavio da bi mu bilo žao da ima sina geja, ili senatora Lučija Malana, koji je na društvenim mrežama podijelio objavu u kojoj se gej muškarci porede s pedofilima — rezultirale su time da se Italija našla na 22. mjestu od 27 zemalja EU na godišnjoj rang listi ILGA-Europe o poštovanju prava LGBTQ+ osoba.

Spremni partneri

Umjesto da osude urušavanje građanskih sloboda koje se događa u Meloninoj Italiji, lideri EU su to zanemarili kao unutrašnje pitanje. Spremnost da zatvore oči ima jednostavno objašnjenje: dok je desničarska političarka konsolidovala svoju vlast kod kuće, istovremeno je naporno radila da uvjeri vrh EU da je pouzdan partner koji će ih podržati po ključnim pitanjima koja su im važna.

Otkako je došla na vlast, Meloni je izvela impresivan ideološki balans. Iako je predsjednica evroskeptičke Evropske konzervativne i reformske stranke — panevropske krovne organizacije koja uključuje poljsku nacionalističku stranku Pravo i pravda i švedske krajnje desničare — italijanska premijerka je svela svoju antievropsku retoriku na minimum i izbjegla sukobe s Briselom.

I dok je još 2018. Meloni slavila reizbor Putina kao izraz „nedvosmislene volje ruskog naroda“, otkako je preuzela funkciju, zbunila je svoje kritičare postavši jedna od najvatrenijih pristalica Ukrajine. Njena slika timskog igrača učvršćena je prošlog februara, kada je iskoristila svoj uticaj da ubijedi mađarskog premijera Orbana da odobri ključni paket pomoći Ukrajini u vrijednosti od 50 milijardi eura, zaradivši pohvale od vodećih zvaničnika.

Uspon Meloni poklopio se s rješavanjem migracione krize u okviru EU, a političarka je vješto iskoristila svoj prihvatljivi imidž kako bi unijela promjene u skladu sa svojim pristupom rješavanju ovog problema. Istraživanje sprovedeno među 6.000 građana EU uoči prošlogodišnjih izbora za Evropski parlament pokazalo je da su „migracije i tražioci azila“ drugo po važnosti pitanje za njih, a krajnje desničarske stranke koje pozivaju na restrikcije ostvarile su značajan napredak širom bloka.

Udruživši se s predsjednicom Evropske komisije Ursulom fon der Lajen, Meloni je nadgledala sklapanje istorijskih sporazuma s Tunisom, Mauritanijom i Egiptom, kojima se milijarde eura usmjeravaju represivnim režimima kako bi zadržali migrante dalje od Evrope, presrijećući njihove čamce, zatvarajući ih u zatvore ili ostavljajući ih u pustinji.

Nedavno je Meloni pokrenula smjelu inicijativu za prebacivanje zadržavanja migranata bez dokumenata u Albaniji. Italijanski sudovi su sistematski proglašavali taj plan nezakonitim i naredili vraćanje tražilaca azila deportovanih u ovu balkansku zemlju, efektivno pretvarajući Meloni u direktorku skupe, vladom sponzorisane linije za krstarenje koja prevozi migrante preko Jadranskog mora i nazad. U novembru je premijerka djelovala kao da priznaje poraz, povlačeći desetine italijanskih policajaca i socijalnih radnika koji su bili raspoređeni u praznim centrima za zadržavanje.

Ni očigledni neuspjeh ovog plana, niti činjenica da ideje italijanske premijerke nijesu nužno nove, nijesu spriječili lidere Evrope da s divljenjem gledaju na „model Meloni“. Lideri centar-ljevice, poput njemačkog kancelara Olafa Šolca, ponovili su izjave italijanske premijerke u korist „vraćanja“ migranata. Britanski premijer Kir Starmer čak je posjetio Rim kako bi se detaljnije upoznao s planom, hvaleći njen „izvanredan napredak“ u smanjenju neregularnih migracija.

Šefovi vlada EU nagovijestili su interes za pristup Meloni na svom sastanku prošlog oktobra, gdje su se složili da treba razmotriti „nove načine za sprečavanje i suzbijanje neregularnih migracija“. Ursula fon der Lajen ozbiljno je shvatila ovu poruku i sada planira da već u februaru predstavi nacrt direktive o „vraćanju“ migranata.

Politički vjetrovi sada pune jedra Meloni. S tradicionalnim silama, poput Pariza i Berlina, koje su u ovom momentu van igre, italijanska premijerka koristi politički vakuum kako bi progurala svoje politike. U trenutku slabosti konvencionalnih lidera EU, ona se efektivno pozicionirala kao most između krajnje desnice, čije prisustvo u evropskim vladama raste, i liberalno-demokratskih lidera koji je vide kao prihvatljivu predstavnicu pokreta koji ne razumiju u potpunosti.

Komplikovani odnosi Meloni s Ursulom fon der Lajen naglašavaju moć koju sada ima. Predsjednica Evropske komisije mjesecima se udvarala liderki desnice u pokušaju da osigura njenu podršku za reizbor na čelno mjesto prošlog juna. Iako je italijanska premijerka primjetno bila uzdržana tokom ključnog glasanja, Fon der Lajen je i dalje činila sve da ostane u njenoj milosti.

Ovog ljeta, zvaničnici Komisije su rekli za POLITICO da je, u pokušaju da zaštiti Meloni, Fon der Lajen odložila objavljivanje izvještaja EU o vladavini prava jer je u njemu zabilježen negativan trend u slobodi medija u Italiji. U septembru je otišla korak dalje, udovoljivši premijerki tako što je italijanskog kandidata za sljedeći sastav Komisije, Rafaela Fita, postavila za jednog od šest izvršnih potpredsjednika i povjerila mu važan resor za koheziju.

Moć pregovaranja

Neki u Briselu odbacuju zabrinutosti u vezi s Meloni, tvrdeći da bi, ako ikada postane prijetnja za EU, drugi lideri mogli da je izoluju kao što su učinili s mađarskim Viktorom Orbanom.

„Problem je što Meloni nije novi Orban, već Orban na steroidima“, objašnjava istraživač političkog ekstremizma Pjetro Kasteli Gatinara, stipendista Marie Skłodowska-Curie na Centru za evropske studije i komparativnu politiku na Sciences Po univerzitetu.

„Ona predstavlja veću, bogatiju zemlju, osnivačicu EU, s ogromnom pregovaračkom moći“.

Naši američki rođaci

Reizbor Donalda Trampa mogao bi dodatno da osnaži Meloni.

Ipak, italijanska premijerka nije „Trampov šaptač“. Njena stranka Braća Italije radila je na uspostavljanju dubokih veza s Republikanskom partijom, a Meloni je 2022. pozvana da se obrati publici na CPAC-u, godišnjem samitu ultrakonzervativaca u SAD. Međutim, imala je samo nekoliko interakcija s predsjednikom u dolasku i ne uživa tako intenzivan odnos s njim kao Orban, koji je više puta posjećivao Trampov kompleks Mar-a-Lago na Floridi.

Čak je i bivši Trampov strateg Stiv Benon nedavno tvrdio da su Melonini napori da se dodvori centristima u Briselu uništili njene šanse za relevantnost kod dolazeće administracije SAD.

„Ne treba nam pomoć bilo koga iz Evrope“, rekao je, dodajući da, ako bi MAGA pokret ikada tražio posrednika s druge strane Atlantika, to ne bi bila ona.

„Le Pen, Faraž i Orban su uz nas“, rekao je Benon. Meloni, naglasio je, ozbiljno bi shvatili samo Trampovi najodaniji pristalice politike "Amerika na prvom mjestu" kada bi se javno vratila tvrdolinijaškoj ultranacionalističkoj personi kakvu je imala „kada su njeni Braća Italije imali podršku od tri procenta“.

Međutim, iako italijanska premijerka možda jedva da je na Trampovom radaru, čini se da je obožava milijarder Mask, koji je ljubitelj njenih politika prema migracijama, podržao je njen rat protiv pravosuđa i nedavno joj dodijelio nagradu Atlantskog savjeta za globalno građanstvo u Njujorku. Nedugo nakon izbora, italijanska političarka opisala je direktora kompanije Tesla kao „dodatnu vrijednost“ u trenutnom političkom pejzažu i potencijalnog „sagovornika“ s Trampovom administracijom.

Niko ozbiljno ne vjeruje da će Melonina veza s Muskom omogućiti da ubijedi Trampa da nastavi da podržava Ukrajinu ili da odustane od obećanih sveobuhvatnih carina na robu iz EU. Novoizabrani predsjednik dosljedno pokazuje da prati sopstvenu agendu, a njegova sklonost da se sukobi s bliskim savjetnicima znači da čak ni izvršni direktor SpaceX-a nema garantovan uticaj na njega.

Međutim, Melonina pozicija u Evropi koristi od percepcije da je dio pobjedničkog političkog fenomena, globalnog pokreta ultranacionalističkih populista. Njen uspjeh u normalizaciji njenog prisustva na vrhu moćne strukture bloka služi kao mapa puta za ličnosti poput francuske desničarske liderke Marin Le Pen.

Do sada, Meloni je koristila svoj uticaj uglavnom u Italiji. Pitanje je sada hoće li početi da pokazuje snagu na međunarodnoj sceni i hoće li — s novim vjetrovima koji duvaju s druge strane Atlantika — nastaviti da sarađuje s institucijama poput EU i NATO-a, ili će, kako Benon sugeriše, vratiti se svojim desničarskim korijenima i izazvati status quo.

Ursula fon der Lajen — praktičarka

Gotovo 75 godina nakon potpisivanja osnivačke deklaracije, Evropska unija je u ozbiljnim problemima.

Ono što je nekada bio savez ekonomskih sila sada je stagnirajuća grupa zemalja koje zaostaju za dinamičnim globalnim rivalima. Narodno nezadovoljstvo podstiče rastuću političku polarizaciju i uspon ultranacionalističkih lidera čija je posvećenost temeljnim vrijednostima bloka upitna. Evropski model socijalne države, na kojem se toliko insistira, rizikuje destabilizaciju zbog ubrzanog starenja stanovništva koje, čini se, želi da zabrani migraciju koja bi mogla pomoći u rješavanju kontinentalne demografske krize.

Odmah izvan granica EU, ratovi bjesne u Ukrajini i na Bliskom istoku, a postoji zabrinutost da li bi blok mogao da se odupre neprijateljskom napadu, posebno s reizborom Donalda Trampa za predsjednika SAD, što ozbiljno dovodi u pitanje posvećenost Vašingtona savezu. S politički oslabljenim Emanuelom Makronom u Francuskoj i njemačkim kancelarom Olafom Šolcom na pragu izbornog debakla, predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen čini se kao jedini „odrasli“ lider koji može da vodi Evropu kroz predstojeće opasnosti.

Pojava ove 66-godišnje njemačke političarke kao jednog od najuticajnijih lidera bloka nije nešto što su mnogi očekivali. Prije samo pet godina, bila je slaba ministarka u kabinetu njemačke kancelarke Angele Merkel; njen izbor bio je iznenađujući kompromis i naišao je na cinične osmjehe posmatrača koji su očekivali da će biti marioneta kojom upravljaju nacionalni lideri iz Pariza i Berlina.

Međutim, tokom svog prvog mandata kao predsjednice Komisije, „VDL” je uspješno rješavala velike krize poput pandemije kovida i ruske invazije na Ukrajinu, izlazeći iz svake situacije sve jača, transformišući ono što su njeni prethodnici smatrali dosadnom, birokratskom pozicijom u mnogo politički značajniju i moćniju funkciju.

Izazov za Fon der Lajen je to što njeno mjesto na vrhu de facto moćne strukture EU više odražava pometnju i distrakciju koje vladaju ostatkom bloka nego njenu snagu. A njen drugi mandat vjerovatno će testirati njene sposobnosti do krajnjih granica.

Predsjednica Komisije želi da transformiše EU u dinamičniju i strateški relevantniju cjelinu. Ali, iako je pokazala sposobnost da brzo reaguje na nepredviđene krize, još nije dokazala da je jednako sposobna za dugoročne sistemske reforme koje su bloku očajnički potrebne. Da bi ispunila svoja obećanja, Fon der Lajen će morati da ubijedi štedljive zemlje da oslobode sredstva, da ubijedi korisnike sredstava EU da se odreknu svojih privilegija i da preoblikuje organizaciju koja je zamišljena kao mirovni projekat tako da bude spremna za rat.

U Briselu, Fon der Lajen je centralizovala kontrolu nad svojom institucijom, uspostavivši strukturu među 26 komesara koji joj podnose izvještaje, što joj omogućava da vlada kao neka vrsta apsolutističke kraljice sunca od koje potiče sva moć. To je postavlja u poziciju da izbacuje predloge za transformativne zakone, ali njihova realizacija zahtijevaće od nje da pridobije nacionalne lidere u Evropskom savjetu i zakonodavce u Evropskom parlamentu.

Kao politički imenovana osoba s petogodišnjim mandatom, Fon der Lajen je donekle zaštićena od sve jačih talasa populizma i ultranacionalizma. To ne važi za mnoge njene sagovornike. U stvari, ključni zakoni iz njenog prvog mandata, poput Evropskog zelenog dogovora, sada se razvodnjavaju od strane mnogih navodnih saveznika koji čine njenu nominalnu bazu podrške.

Obožavaoci Fon der Lajen insistiraju da je ona dobro pripremljena za zadatak koji je čeka, opisujući je kao neumornu silu prirode s dubokim osjećajem odgovornosti i nevjerovatnom radnom etikom. Ali kritičari tvrde da te iste osobine ukazuju na to da se teško prilagođava, da ne sluša lako i da lakše stvara neprijatelje nego prijatelje — što su problematične osobine s obzirom na ogromnost posla koji je pred njom.

Fridrih Merc - najveći remetilac

Fridrih Merc bi želio da posjeduje vremensku mašinu.

Lider njemačke centrističko-desničarske Hrišćansko-demokratske unije (CDU) ne gaji mnogo simpatija prema onome što je njegova dugogodišnja rivalka, Angela Merkel, učinila tokom svog mandata kao kancelarka. Merc vjeruje da je njegova prethodnica napravila velike greške kada je 2011. godine, nakon nesreće u Fukušimi, ugasila nuklearne elektrane i kada je primila više od milion azilanata koji su bježali od nasilja na Bliskom istoku.

Takođe mu se ne dopada kako je Merkel oblikovala njegovu stranku. Kao i mnogi članovi konzervativne frakcije CDU-a, Merc smatra da je njen militantni centar ostavio prostora za rast krajnje desničarskih grupa poput Alternativa za Njemačku (AfD). Merc, koji ima 69 godina, volio bi da živi u stvarnosti u kojoj Merkel nikada nije došla na vlast. Ali, pošto to ne može, zadovoljava se sljedećim najboljim rješenjem.

Kada postane kancelar — što se očekuje nakon vanrednih izbora u februaru — ovaj političar iz Vestfalije namjerava da vlada kao da Merkel nikada nije postojala, prihvatajući vrstu reformi socijalne države i pro-biznis politike koje zemlja odavno nije vidjela. Milioner i bivši korporativni advokat, Merc je posvećen modernizaciji Njemačke — što je dobrodošla perspektiva u zemlji čija birokratija i dalje koristi faks mašine. Želi da pojednostavi procedure poput njemačkih notorno složenih poreskih deklaracija i smanji birokratiju.

Merc možda nije skeptik prema klimatskim promjenama, ali vjeruje da njemačka industrija mora biti oslobođena onoga što on smatra pretjeranom zelenom regulativom, od kojih je mnoge usvojila Merkelina koalicija. Strastveno brani legendarnu njemačku automobilsku industriju i dovodi u pitanje ukidanje automobila na fosilna goriva koje je podržala Merkel. Takođe želi da vrati nuklearne elektrane kako bi osigurao dugoročnu energetsku nezavisnost.

Na migracionom planu, Merc se sprema za raskid s Merkelinom politikom. Nakon što je sirijski azilant ubio troje ljudi u njemačkom gradu Solingenu ovog ljeta, Merc je zatražio da se više ne primaju izbjeglice iz Sirije i Avganistana i da se obnove granične kontrole. Kao kancelar, namjerava da uvede „potpuno drugačiji“ pristup migraciji, sa strogim ograničenjima i deportacijama na granici — uprkos istraživanjima koja ukazuju da zemlji treba stotine hiljada stranih radnika godišnje da bi ostala konkurentna.

Kada je riječ o odbrani, Merc je bio neumoljiv prema Merkelinom blagom stavu prema Kremlju. Lider CDU-a je tvrdokorni branilac NATO-a i posvećen je tome da njemačka vojska bude spremna za borbu. Već je postavio ultimatum Kremlju: ako Rusija nastavi da bombarduje civilne ciljeve u Ukrajini kada bude na vlasti, njegova vlada će poslati dalekometne Taurus krstareće rakete Kijevu.

Glavno pitanje koje visi nad Mercom jeste s kim će formirati vladu i hoće li moći da sprovede svoj program u koaliciji koja će vjerovatno uključivati socijaldemokrate centra-lijevo, Zelene, ili obje stranke. Dok je godinama bio zakonodavac u njemačkom i evropskom parlamentu, nikada nije imao izvršnu ulogu u vladi. Jedno je, međutim, sigurno: obećao je da nikada neće raditi s AfD-om — strankom koju žestoko kritikuje, a koju će podržati jedan od pet birača na narednim izborima.

Nije tajna da Merc želi da drži čvrsto njemačke državne finansije. Iako je izrazio spremnost da reformiše ograničenja potrošnje utvrđena nacionalnim ustavom, takođe vjeruje da će socijalna davanja morati da se smanje kako bi se finansirale vojne investicije.
Iako je njemačka ekonomija u stagnaciji, ona ostaje najveća u Evropi, a Merc će sigurno biti moćan igrač u Briselu.

Bivši poslanik Evropskog parlamenta posvećeni je pristalica Evropske unije, ali njegova posvećenost fiskalnoj štednji mogla bi biti ključni faktor 2025. godine, kada počnu pregovori o sljedećem sedmogodišnjem budžetu bloka. Nemilosrdni njemački fiskalni jastreb iz 90-ih zvuči kao prava noćna mora za one koji tvrde da EU treba mnogo više novca da bi se suočila s velikim izazovima koji je očekuju.

Mark Rute — najveći sanjar

Bilo je trenutaka u životu Marka Rutea kada je odlazak u krevet značio sanjanje o uravnoteženim budžetima i možda idiličnim vjetrenjačama. Ovih dana, jedino što bivši holandski premijer vidi kada zatvori oči jeste novac — nezamislivo velike količine — o kojima sanja da ih potroši na evropsku odbranu.

Kao novi generalni sekretar NATO-a, Ruteov primarni fokus biće pokušaj da zadrži Vašington na strani saveza nakon reizbora Donalda Trampa. S obzirom na opsesiju sadašnjeg i budućeg predsjednika SAD vojnim ciljevima potrošnje NATO-a, to znači vršenje pritiska na zaostale članice saveza da to dostignu.

Nova stvarnost primorala je Holanđanina na dramatičnu promenu. Kao premijer, Rute je bio najistaknutiji zagovornik „evanđelja štednje“ u Evropskoj uniji. Njegov novi posao zahtijeva da propovijeda raskoš kada je riječ o vojnoj potrošnji. Rijetko koja nedjelja prođe, a da 57-godišnji Rute, ne posjeti neku evropsku prestonicu i ne grdi lidere čije zemlje nijesu ispunile NATO-ove ciljeve trošenja više od dva odsto bruto domaćeg proizvoda na odbranu.

Međutim, novac će biti samo jedan od Ruteovih izazova. Prvi destabilizujući mandat Donalda Trampa i ratobornost ruskog predsjednika Vladimira Putina već su podstakli mnoge zemlje da se prilagode. Ove godine se očekuje da će 23 od 32 članice saveza ispuniti cilj potrošnje, u poređenju sa samo tri koje su bile u skladu s ciljem kada je on uspostavljen 2014. godine. I sama Holandija je ispunila svoje obećanje o vojnoj potrošnji tek nakon što je Rute imenovan na čelo NATO-a.

Trampov povratak na vlast izazvao je noćnu moru o mogućnosti da Evropa mora da se oslanja na sopstvene vojne snage. Malo ko vjeruje da će bivše TV lice izaći iz NATO-a, kako je povremeno prijetio. Ali mnogi nijesu sigurni da se može osloniti na njega da će poštovati odredbe o uzajamnoj odbrani koje su garantovale evropsku sigurnost više od 75 godina. Smjena vlasti u Vašingtonu takođe se poklapa s osjećajem opasnosti kakav Evropa nije doživjela generacijama. Njemački ministar odbrane Boris Pistorijus upozorio je da bi Rusija mogla napasti članicu NATO-a u roku od pet do osam godina.

Kao holandski premijer, Rute je proveo nevjerovatnih 14 godina u Evropskom savjetu, gdje se istakao kao centristički posrednik između Pariza i Berlina u pitanjima novca i politike. Takođe je bio neočekivani posrednik između sjevernih i južnih zemalja po pitanju migracija, te je 2023. udružio snage s italijanskom premijerkom Đorđom Meloni kako bi sklopili dogovor o smanjenju migracija u blok iz Tunisa. Njegove vještine graditelja mostova biće na iskušenju dok bude služio kao glavni posrednik za sigurnost između Evrope i Trampove otvoreno „Amerika na prvom mjestu“ administracije.

Rute takođe mora da ojača mostove unutar Brisela, grada koji je domaćin NATO-ovog sjedišta. Sa 23 od 27 članica EU koje su sada formalno dio saveza, od generalnog sekretara se očekuje da posreduje između istorijski miroljubivog političkog bloka koji je iznenada postao zainteresovan za vojnu odbranu.

Do sada je bilo malo kontakta između NATO-ovog kampusa na periferiji Brisela i eurokrata okupljenih oko centralnog Šumanovog trga, ali predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen i prvi komesar za odbranu bloka, Andrijus Kubilijus, izgleda da žele da sarađuju s Ruteom kako bi promijenili status quo. Tokom saslušanja za potvrdu u novembru, bivši litvanski premijer rekao je Evropskom parlamentu da neće biti „takmičenja“ između njega i Rutea i da će raditi na tome da EU obezbijedi dio sredstava potrebnih za proširenje vojnih kapaciteta bloka.

Rute ima reputaciju hladnokrvnog lidera i poznato je da je balansirao svoju dugu i ponekad burnu funkciju premijera s honorarnim poslom profesora sociologije u holandskoj srednjoj školi. Njegova nova uloga je takva da lako može uzrokovati neprospavane noći — koje će on sigurno koristiti da osigura da robusna evropska vojna potrošnja ne ostane samo san.