Pad režima Bašara al-Asada u Siriji označava seizmičku promjenu u geopolitici Bliskog istoka, obilježavajući kraj nekada dominantnog iranskog „šiitskog polumjeseca“ i uspon turskog ekspanzivnog „punog mjeseca“. Ova promjena, kako u analizi za Guardian ocjenjuje osnivač i glavni urednik New Lines magazina Hasan Hasan, odjekuje od Roga Afrike do Avganistana, dok Turska konsoliduje svoju poziciju kao vodeća regionalna sila. Autor ističe da je ova transformacija decenijama u pripremi, ali je dobila zamah zahvaljujući odlučnoj podršci Turske sirijskim pobunjenicima, čija je neočekivana pobjeda preoblikovala geopolitičku šahovsku tablu.
Uloga Turske u padu Asada
Nepokolebljiva podrška Turske sirijskim pobunjenicima u blizini svojih granica igrala je ključnu ulogu u uspjehu pobunjeničkih snaga. Za razliku od destruktivnih vojnih kampanja koje su obilježile sirijski rat u poslednjih 13 godina, operacija uz pomoć Turske sprovedena je s izuzetnom preciznošću i minimalnim kolateralnim štetama. Ankara je obezbijedila ključne obavještajne podatke, vojnu obuku i političku podršku, osiguravajući stabilnost pobunjenika kroz primirja i zamrznute frontove.
Analiza pokazuje da je dosljedna podrška Turske sjeverozapadnoj enklavi omogućila opoziciji da se pregrupiše i naoruža, čak i kada je međunarodna podrška pobunjenicima opadala u prethodnim godinama. Ova dugoročna posvećenost pokazala se ključnom jer je iranski uticaj u Siriji oslabljen pod pritiskom izraelskih vojnih udara i smanjenim ruskim angažmanom zbog rata u Ukrajini.
Promjena odnosa moći u Iraku i šire
Pad Asada nije samo oslabio iranski uticaj u Siriji, već je otvorio prostor za značajne promjene u susjednom Iraku. Prisustvo Turske u sjevernom Iraku, sa strateškim savezima sa iračkim Kurdima, pozicioniralo ju je da izazove šiitske milicije koje podržava Iran, a koje dominiraju sunitskim regionima od pada ISIS-a 2019. godine. Procjene ukazuju na to da će ovi događaji umanjiti iranski uticaj u Iraku, prateći gubitke koje je pretrpjela u Siriji.
Ambicije Turske sežu dalje od Iraka. Nedavni diplomatski proboji, poput posredovanja u teritorijalnom sporu između Somalije i Etiopije, naglašavaju rastući uticaj Ankare u Africi. Njeno vojno prisustvo u Libiji i uloga u sukobu u Nagorno-Karabahu dodatno ilustruju njenu sposobnost da deluje kao dominantna sila u Sredozemlju i na Kavkazu.
Pad iranskog šiitskog polumjeseca
Tokom više od dvije decenije, iranski „šiitski polumjesec“ simbolizovao je težnje Teherana da dominira Bliskim istokom. Do 2019. godine, uticaj Teherana se širio preko posrednika u Bagdadu, Damasku, Bejrutu i Sani. Međutim, pad Asadovog režima razbio je ovaj polumjesec, presjekao iranski kopneni most ka Libanu i izolovao njegovog ključnog saveznika, Hezbolah.
Autor ističe da su iransko prekomjerno angažovanje s asertivnom spoljnom politikom Turske, drastično ograničili sposobnost Teherana da projektuje moć. U Libanu, domaći nemiri i stalni izraelski vojni udari dodatno su oslabili Hezbolah, dok u Siriji približavanje zvaničnog Damaska Turskoj označava kraj gotovo 50-godišnjeg saveza s Iranom.
Multifunkcionalni pristup Turske moći
Uspon Turske odražava ne samo reakciju na iranski pad, već i suštinski drugačiji pristup regionalnoj dominaciji. Dok se Iran u velikoj mjeri oslanjao na sektaštvo i tvrdu moć, Turska kombinuje vojnu intervenciju s diplomatskim angažmanom i ekonomskim ulaganjima. Ova strategija omogućava Ankari da djeluje preko ideoloških i sektaških podjela, jačajući svoj legitimitet u sunitskim regionima i među političkim islamistima.
Rijad i Abu Dabi suočavaju se s novim izazovom. Za razliku od Irana, čiji sektaški identitet ga je činio očiglednim protivnikom, turski sunitski identitet i popularna privlačnost unutar muslimanskog svijeta predstavljaju nijansiraniju prijetnju. Saudijska Arabija sada mora da se suoči s direktnim izazovom Ankare za liderstvo u sunitskom muslimanskom svijetu, s obzirom na to da su turske islamističke politike privlačne širem auditorijumu.
Složeni odgovor Zapada
Za zapadne donosioca odluka, uspon Turske je mač sa dvije oštrice. Dok je rastući uticaj Ankare poremetio destabilizujuće ambicije Irana, njegove islamističke veze i sve veća asertivnost izazivaju zabrinutost. Međutim, za razliku od Irana, uloga Turske nije univerzalno neprihvatljiva za Zapad, jer joj multifunkcionalna projekcija moći omogućava da djeluje kao stabilizujuća sila u nekim kontekstima.
Procjene pokazuju da će se dinamika moći na Bliskom istoku sada manje fokusirati na suprotstavljanje iranskim ambicijama, a više na upravljanje turskim usponom. Sve veća sfera uticaja Ankare dominiraće diskusijama među saveznicima i rivalima, navodi autor.
Nova era regionalnih rivalstava
Pad Asadovog režima označava novo poglavlje u geopolitici Bliskog istoka. Dok „šiitski polumjesec“ Irana blijedi, turski „puni mjesec“ se uzdiže da preoblikuje ravnotežu moći. Pitanje s kojim se region suočava više nije da li će Turska dominirati, već kako će se ta dominacija manifestovati. Za Saudijsku Arabiju, UAE, Izrael i druge, uspon Turske uvodi novi sloj složenosti u već nestabilan region.
Analiza pokazuje da se ova transformacija ne odnosi samo na vojne pobjede, već i na širu redefiniciju moći koja prepliće ekonomsku snagu, strateške saveze i ideološku privlačnost. Sljedeća faza geopolitičke priče Bliskog istoka nesumnjivo će se fokusirati na širenje turskog uticaja, postavljajući scenu za novu eru konkurencije i saradnje.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR