Evropa možda ima samo tri do pet godina da se pripremi za potencijalni ruski napad – zbog toga mora ozbiljno da razmisli o zaduživanju kako bi sačuvala mir.
Piše: Pol Tejlor, saradnik Evropskog političkog centra
Lideri EU su se na samitu s Kir Starmerom u Briselu ove sedmice složili da je hitno potrebno mnogo više ulaganja kako bi se podržala Ukrajina i ojačala sopstvena evropska odbrana. Ali još uvijek nisu ozbiljno razmotrili kako će to finansirati, kako će trošiti taj novac i kako će popuniti redove vojske.
Skoro tri godine nakon što je ruska sveobuhvatna invazija na Ukrajinu preokrenula evropsku bezbjednost naglavačke, potreban je hitan i kontinuiran rast investicija u odbranu – kako bi se Kijev ponovo naoružao i kako bi se kontinent zaštitio od ruske agresije i kineske asertivnosti. Neki vojni komandanti i obavještajne službe tvrde da Evropa ima možda samo tri do pet godina da se pripremi za mogući ruski napad na neku NATO zemlju. Drugi predviđaju duži period, možda osam godina, zbog velikih gubitaka koje Moskva trpi u Ukrajini. Ali s obzirom na to da je Vladimir Putin dodatno učvrstio svoju revizionističku ideologiju, izgradio ratnu ekonomiju i sklopio strateška partnerstva s Kinom, Iranom i Sjevernom Korejom, rizik od sukoba očigledno raste – osim ako ne bude potisnut u Ukrajini.
Evropa se već suočava s ruskim prikrivenim ratovanjem na i oko teritorije EU i NATO-a, uz sve češće sabotaže, sajber napade, dezinformacije, miješanje u izbore i pokušaje atentata. Samo u posljednjih nekoliko sedmica, ruski i kineski brodovi su zadržani zbog sumnje da su više puta presjekli podvodne kablove u Baltičkom moru.
Ipak, iako je nakon tri decenije zanemarivanja široko priznato da je jačanje evropske vojne moći nužnost, većina evropskih zemalja suočava se s fiskalnim ograničenjima zbog niskog ekonomskog rasta, visokih cijena energije i samonametnutih pravila o budžetskom deficitu. Potrebno nam je više novca za odbranu odmah, ali naši političari ne smiju da ga uzmu iz penzija, zdravstva, obrazovanja ili socijalne zaštite.
Lideri EU su se u ponedjeljak dogovorili da istraže mogućnost ublažavanja strogih fiskalnih pravila kako bi omogućili značajan rast nacionalne potrošnje na odbranu – možda izuzimanjem dijela ili cijelih vojnih izdataka iz računice duga i deficita ili korišćenjem klauzule o vanrednim situacijama – što je ustupak fiskalnim "jastrebovima" poput Njemačke i Holandije. Ali to ne bi brzo generisalo dovoljno dodatnog novca.
Očigledno rješenje je zadužiti se sada i otplaćivati iz budućih budžeta za odbranu. Njemačka je 2022. godine putem nacionalnog zaduženja stvorila poseban fond od 100 milijardi eura kako bi započela obnavljanje svoje zapuštene vojne opreme. Kada taj program bude iscrpljen 2027. godine, Berlin će se suočiti s budžetskom rupom od 30 do 40 milijardi eura godišnje samo da bi dostigao postojeći NATO cilj od 2% BDP-a – a kamoli viši prag od 3% ili više, koji će vjerovatno biti postavljen na samitu Alijanse u junu.
Dvostruki izazov nakon opštih izbora u februaru biće ubijediti novu njemačku vladu da prevaziđe svoju štedljivu averziju prema zaduživanju za investicije, te je uvjeriti da bi zajedničko zaduživanje s evropskim partnerima donijelo veći efekat za svaki uloženi euro – i potencijalno više narudžbi za njemačke vojne kompanije – nego pojedinačno nacionalno zaduživanje. Prvo djeluje lakše nego drugo.
Istorijski gledano, ratovi su gotovo uvijek vođeni na kredit. Ujedinjeno Kraljevstvo je svoj posljednji zajam iz Prvog svjetskog rata otplatilo tek 2015. godine – skoro čitav vijek nakon završetka sukoba – izdavanjem novih obveznica. Bilo bi društveno neprihvatljivo i politički pogubno u većini zapadnoevropskih zemalja finansirati nagli porast potrošnje na odbranu u mirnodopsko vrijeme smanjenjem socijalnih davanja. Samo zemlje na prvoj liniji s Rusijom znatno su povećale svoje vojne izdatke – Poljska je prošle godine dostigla 4,1% BDP-a, dijelom zahvaljujući snažnom ekonomskom rastu.
Generalni sekretar NATO-a Mark Rute tvrdi da čak ni 4% izdvajanja za odbranu neće biti dovoljno ako evropske zemlje samo povećaju potrošnju, a ne reformišu zastarjele nacionalne sisteme nabavke. „Veliki prasak“ u vojnim kapacitetima i ljudstvu Evrope moguć je u narednoj deceniji, ali samo ako Evropljani ulože dodatna sredstva na pametniji i saradničkiji način.
Najbolji način bio bi da koalicija voljnih evropskih država uspostavi fond do 500 milijardi eura putem zajedničkog zaduživanja, kako bi finansirala zajedničku nabavku opreme u skladu sa zahtjevima NATO-a – poput evropskog sistema protivvazdušne i protivraketne odbrane, evropskog sajber-štita, strateških transportnih aviona i aviona za dopunu goriva u vazduhu. Takav međuvladin fond, kojim bi mogla upravljati Evropska investiciona banka (EIB) ili neka druga postojeća institucija, izbjegao bi veto neutralnih, nesvrstanih ili pro-ruskih zemalja EU, dok bi Velika Britanija, Norveška i zemlje kandidati za članstvo u EU, uključujući Tursku, mogle da se pridruže ako to žele.
Novac bi bio dostupan mnogo prije nego što novi dugoročni budžet EU stupi na snagu 2028. godine, omogućavajući evropskim državama da unaprijed investiraju u odbranu i naruče prijeko potrebne sisteme protivvazdušne odbrane i drugu opremu na kredit. Istovremeno, neiskorišćena sredstva iz trenutnog budžeta EU za regionalni razvoj i oporavak od pandemije kovida-19 trebalo bi preusmjeriti na prilagođavanje luka, mostova, puteva i željezničkih terminala za vojnu mobilnost, kako bi se ojačao istočni bok Evrope.
Pored toga, ministri finansija EU trebalo bi da nalože EIB-u da izmijeni smjernice za kreditiranje i omogući ulaganja u proizvodnju naoružanja i municije, a ne samo u takozvane „dvostruke“ tehnologije. Time bi se institucionalnim i privatnim investitorima poslala jasna poruka da je odbrana evropsko javno dobro, usklađeno s ekološkim, društvenim i upravljačkim principima koji su neke od njih naveli da se povuku iz ovog sektora.
Vlade EU podijeljene su oko toga da li budući odbrambeni fondovi EU treba da se koriste i za nabavku opreme od trećih zemalja, kao što traže Poljska, Švedska i Holandija, ili da budu ograničeni samo na evropske proizvođače, što insistira Francuska. S obzirom na ograničene proizvodne kapacitete evropskog odbrambenog sektora, koji je tokom posljednjih 30 godina pretrpio ozbiljno smanjenje, zemlje će neminovno morati da se okrenu van Evrope ako žele brzo da se naoružaju. Poljska, na primjer, većinu svoje nove opreme nabavlja iz Sjedinjenih Država i Južne Koreje. Velika Britanija i Turska imaju snažne vazduhoplovne i odbrambene industrije koje bi mogle značajno doprinijeti evropskom odbrambenom jačanju, pod uslovom da ne budu isključene iz tog procesa.
Još jedna prepreka za jačanje evropske odbrane je nedostatak kvalifikovanog osoblja za oružane snage, odbrambene kompanije i sajber-bezbjednost. Mnoge evropske vojske smanjene su na najniži nivo od 19. vijeka. Dok se nordijske i baltičke zemlje vraćaju regrutaciji, koju Finska nikada nije ni napustila, druge evropske države trebalo bi da ojačaju svoje rezerve kroz redovnu obuku i vježbe. Takođe bi trebalo uvesti sistem evidentiranja mladih oba pola sa 18 godina, kako bi se identifikovali kandidati i vještine za selektivne vojne i civilne odbrambene zadatke. Žene su najneiskorišćeniji resurs evropske odbrane.
Cilj ovih mjera bio bi da se Rusiji jasno stavi do znanja da bi svaki napad na neku evropsku državu naišao na ogroman odgovor, bez obzira na to da li bi Sjedinjene Države intervenisale ili ne. Ulaganje u odvraćanje od napada, dakle, predstavlja ulaganje u mir – s ciljem da se rat izbjegne.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR