Trampova doktrina je jasna – oni koji je ne prepoznaju gube uticaj na preoblikovanje svijeta

Predsjednički mandat Donalda Trampa dugo je analiziran kroz prizmu haosa, impulsivnosti i nepoštovanja tradicionalnih normi. Njegova nova „doktrina“ obilježena je transakcionim pristupom i odbacivanjem meke moći, što suštinski preoblikuje globalne saveze i dovodi u pitanje dugogodišnje međunarodne okvire, navodiu u današnjojh analizi za Guardian autorka Nesrin Malik.

Prvi mandat Donalda Trampa obilježila je rezonantna fraza: treba ga shvatiti „ozbiljno, ali ne doslovno“. Bila je to izrazito štetna sintagma, koju su često citirali političari i mediji. Njeno usvajanje odgovaralo je stavu koji je mnogima bio najprihvatljiviji: Tramp jeste loš, ali nije pametan. Nije bio promišljen. Nije bio proračunat i namjeran u svojim postupcima. Glasno je govorio, ali rijetko djelovao. Bio je, u suštini, neispravno oružje koje je moglo nanijeti ozbiljnu štetu, ali uglavnom slučajno.

Ostaci tog pristupa i dalje su prisutni, čak i u analizama koje njegove prve izvršne uredbe opisuju kao kampanju „šoka i strahopoštovanja“, kao da se radilo samo o signaliziranju, a ne o sprovođenju odluka. Ili u tvrdnjama da njegov plan za Gazu treba shvatiti – pogađate – ozbiljno, ali ne doslovno. Kada je ta ideja predočena demokratskom senatoru Endiju Kimu, reagovao je oštro. „Razumijem da se ljudi iz petnih žila trude da umanje posljedice ovih izjava“, rekao je za Politico. Ali Tramp je „vrhovni komandant najmoćnije vojske na svijetu… ako ne mogu uzeti za ozbiljno riječi predsjednika Sjedinjenih Država, umjesto da mi treba neka vrsta proroka da ih tumači, onda zaista ne znam šta da mislim o našoj nacionalnoj bezbjednosti“.

Dio problema leži u nevoljnosti da se Trampu pripiše bilo kakva koherentnost. Međutim, njegova doktrina polako se oblikuje, naročito u spoljnoj politici. Ima jasne karakteristike, konture i neku vrstu objedinjene teorije konflikta. Prvo, ona je transakciona, naročito kada je riječ o ratovima u kojima SAD igra ulogu. Ništa nema istoriju ni objektivni smisao ispravnog i pogrešnog. Vrijeme počinje s Trampom, a njegova uloga je da stvari okonča, po mogućnosti uz neku dodatnu korist za SAD.

Taj „bonus“ predstavlja drugu karakteristiku Trampove doktrine: finansijalizaciju, odnosno svođenje politike na troškove, povrat investicije i maksimizaciju profita. Tramp vidi sukobe i finansijsku pomoć koji Americi nijesu donijeli nikakvu opipljivu korist. Iz rata u Gazi može se izvući neka vrsta dogovora o nekretninama. Kada je riječ o Ukrajini, prijedlog da se Amerikancima ustupi skoro četiri puta veća vrijednost u mineralima u odnosu na dosadašnju pomoć podsjeća na rasprodaju propale kompanije pod vođstvom novog investicionog menadžera koji pokušava da vrati sredstva svojih prethodnika.

Treća karakteristika je odbacivanje bilo kakvog koncepta „meke moći“ – nečega što se doživljava kao skupo, s upitnim koristima koje su apstraktne i nemjerljive. Meka moć možda je samo mit, fikcija koja je laskala lakovjernim režimima, dajući im privid kontrole dok su drugi crpili resurse SAD. U Gazi ili Ukrajini, SAD su, prema Trampovoj viziji, činile određene korake, ali bez suštinskog proboja. Dok drugi vide meku moć, on vidi močvaru.

Ove karakteristike se mogu mijenjati, mogu biti kratkovide i štetne po bezbjednost SAD. Takođe, možda ne potiču isključivo od Trampa, već od spoja različitih političkih struja i interesa koji ga podržavaju i savjetuju. Kada ih Tramp kanališe, doktrina poprima njegove osobine – nesuvislost, narcisizam, neznanje. Ipak, to ne treba miješati s nedostatkom dosljednosti i volje za sprovođenjem odluka.

Ovo ostavlja druge lidere, posebno u Evropi, u situaciji u kojoj su njihove istorijske pretpostavke i dogovori sa SAD izbrisani. Evropske zemlje sada su samo manji akteri koji mogu ili odbaciti dotadašnje ideje o važnosti suprotstavljanja Vladimiru Putinu, pridružiti se Trampu u okončanju rata pod njegovim uslovima, ili same pokupiti razbijene dijelove kada SAD povuku svoju podršku.

Naredni bijes i jezik „smirivanja“ i „kapitulacije“ djeluju kao pogrešno tumačenje onoga što se dešava, odjek vremena kada je bilo opšteprihvaćeno da se agresivnim neprijateljima mora suprotstaviti, a da je sve drugo moralni poraz i znak slabosti. Ali Tramp funkcioniše u drugačijem sistemu vrijednosti, onom u kojem te ideje ni ne važe ili imaju drugačija značenja.

Dok Evropljani bjesne, Trampov plan za Ukrajinu se ne oblikuje samo daleko od Evrope, u Vašingtonu, već i na Bliskom istoku, u novim centrima posredničke moći koji su oduvijek bili transakcioni. Oni sami su u procesu redefinisanja svog odnosa sa SAD i nemaju iluzija o svijetu koji se rađa. Sergej Lavrov se sastao sa Markom Rubijom u Rijadu, a Volodimir Zelenski je otputovao u taj region u pripremi za mirovne pregovore uz posredstvo Zalivskih zemalja u Abu Dabiju. Oni čiji je odnos sa SAD uvijek bio grub, zasnovan na obostranom interesu umjesto na zajedničkim vrijednostima, i koji su oduvijek morali da upravljaju Amerikom u većoj ili manjoj mjeri, sada djeluju kao da su u najboljoj poziciji da ne budu paralizovani moralnim užasom.

Za ostale – za najbliže prijatelje i porodicu Amerike, one koji su dijelili njene vrijednosti i sigurnosne rizike – promjena režima je gorka pilula koju treba progutati. Vjerovatno ne postoji način da se Tramp uvjeri, pregovara s njim ili nada uspostavljanju „transatlantskog mosta“, kako je Kir Starmer opisan – figure koja bi mogla posredovati između SAD i Evrope i spriječiti raskol. Možda bi Starmer mogao da apeluje na Trampov ego? Ili „pažljivo balansirati“ u diplomatiji, ili ga uvjeriti da popuštanje Putinu izgleda kao slabost? Sve to pretpostavlja određeni stepen Trampove impulsivnosti koji bi se mogao obuzdati (i to od premijera koji baš i nije poznat po svom šarmu), kao i da Tramp uopšte dijeli sličnu percepciju „istorijskog suda“ ili istu definiciju „slabosti“. Ne postoji mali, ali zajednički, prostor za dogovor.

Sada su pred bivšim bliskim prijateljima i sigurnosnim partnerima SAD dva izbora: odbaciti sve, odreći se ideje evropske solidarnosti, ubrzati kraj poslijeratnog poretka i pomiriti se sa osjetljivošću odbrane i političkom potčinjenošču. Ili krenuti u ogroman proces mapiranja moći. To podrazumijeva brzu, usklađenu akciju na političkom, birokratskom i vojnom nivou kako bi se ili zamijenile SAD ili barem pokazalo da Evropa čini blok koji ima određenu moć, autonomiju i agilnost – i da izazove Trampa jedino na jeziku koji on razumije.

Primamljivo je vjerovati da Tramp to ne misli ozbiljno, ili da ga treba kontrolisati i ubjeđivati jer je njegova jedina pokretačka sila nepromišljenost. Ili da postoji način da se pomire sada već suštinski nespojivi koncepti globalnog poretka. Ko želi da se svakog jutra budi i suočava sa krajem svijeta kakvog poznaje? Ali to je realnost. I što prije politički lideri prihvate činjenicu da nema puta nazad, veća je vjerovatnoća da ovaj novi svijet neće biti oblikovan isključivo po Trampovim pravilima.