Kralj nije potpisao kapitulaciju

Piše: Mario Đurović

Da bi se manipulacija i asimilacija mogla spriječiti istorija se mora dobro poznavati te raspolagati sa činjenicama. Tako danas određena Srpska ili u Crnoj Gori posrbljena kvazi elita populistički nasrće svaki dan na Crnu Goru i Crnogorsku samobit ne dajući medijski prostor relevantnim naučnicima iz Srbije da dođu do riječi.

Tome svemu potpomaže i medijska slika koja u Srbiji više sliči žutoj štampi nego ozbiljnim medijima i to je sasvim dovoljno da je prosječan čovjek u Srbiji sluđen sa pogrešnim informacijama o Crnoj Gori kao „Srpskoj Sparti“ a koja se pod režimom transformira u Duklju ili Montenegro. Kako i ne bi bilo tako mišljenje kad je društveno prihvatljivo da ratni zločinac sjedi u Skupštini Srbije i bude gost javne televizije a drugi se javlja iz zatvora telefonom direktno u eter dok voditelj ne može sakriti oduševljenje i svi su „Happy“ (sretni).

Već oslabljena država i teško stanje u Crnoj Gori poslije balkanskih ratova, ogroman broj izgubljenih ratnika, teška ekonomska iscrpljenost i politička situacija Crne Gore u tome momentu jasno je dala do znanja princu i prijestonasljedniku Crnogorske krune Danilo II. da je bio protiv slanja Crnogorske vojske na Mojkovac 1916. ali njegov otac kralj Nikola I. nije htio slušati savjet sina već je nesebično žrtvovao Crnogorsku vojsku koju je stavio pod Srpsku komadnu za nekoga koga je smatrao bratom. Čojski, časno i glupo! Čak je i ruski poslanik na Cetinju Obnorski napisao njegovo mišljenje i mišljenje kolega Engleza i Francuza da misle kako "kralj Nikola igra komediju". Ukratko spasili smo svoga dželata ali ko je moga znati da je još 1905. godine krenula propaganda u Srbiji protiv Crne Gore i kraljevske kuće Petrović-Njegoš?

Manipulacija g. Rista Radovića i izrečena konstatacija „Nikad više 1916, slavimo oslobođenje 1918“ je poluistina nedorečenih činjenica o tim događajima pa se uz to nađe i propagandni epitet (citiram) „kralj Nikola je izdao Crnu Goru“ a u sljedećoj je kralj Nikola „ugradio sebe u oslobođenje Crne Gore“ pa nastavlja „i ujedinjenje sa Srbijom“. Još pokušavam spojiti ovu matematičku formu ali naglasak u njegovoj (Rista Radovića) konstataciji je jasan i on nije na utvrđivanju istorijskih činjenica jer je u tome sam sebe demantovao, već na epitetu; „kralj Nikola izdajnik“ i od Petrović-Njegoš familije treba napraviti odmak. Odmicanje od Petrovića je odmak od crnogorstva a to je korak bliže srpstvu što je i misija SPC u Crnoj Gori.

Kralj je kao i velika većina elite tadašnje Europe morala prebjeći pred Austro-Ugarskom uključujući i Srpskog regenta Aleksandra koji je prebjegao na Krf „da se osunča“ a njegova vojska Srbije doživjela vojni slom krajem 1915, par mjeseci prije vojske Crne Gore.

19. januara 1916. godine preko Albanije kralj Nikola je bio primoran iz luke Medove otputovati u Italiju a kasnije za Francusku kako bi se izbjeglo svrgavanje vlasti i kapitulacija države koje mu je ponuđeno 10. januara, 1916. od strane Austro-Ugarske. Kralj Nikola je htio potpisati časni mir sa carevinom ali Austrougari na to nijesu pristajali već su tražili bezuslovnu kapitulaciju što je nagnalo kralja na egzil - da ne potpiše.

Negativna propaganda iz Srbije prema Crnogorskom kralju nije opadala ni poslije 1918. pa je tako uzrečica „da je kralj Nikola kukavički pobjegao a kralj Aleksandar se junački povukao“ ima svoga maha i danas. Dvojna mjerila i standardi su od vazda poznati „braći“ i domaćim tuđincima.

Kapitulacija nije potpisana a kralj Nikola nije potpisao ni odluku o polaganju oružja pred Austro-Ugarima a za što on (kralj) nosi pravovaljani potpis kao apsolutni vladar po međunarodnom pravu i Ustavu Crne Gore iz 1905. god. Odluku o polaganju oružja je samovoljno nezakonski potpisala „krnja vlada“ 25. januara 1916. bez punomoći i odobrenja kralja Nikole I. te je kraljevina Crna Gora ostala u statusu zaraćene strane poput kraljevine Belgije i Srbije. Kralj je tada već bio par dana u egzilu te je direktno odbio potpisivanje takvog sporazuma. Pravno sve je jasno; Crna Gora nije kapitulirala 1916. godine a potpisan sporazum o polaganju oružja nije kapitulacija niti je kao takav pravovaljan akt bez saglasnosti suverena države (kralja) već samovolja pojedinaca bez prava glasa u ovom slučaju. Na kraju krajeva u I. svj. ratu su istim načinom onda kapitulirale kraljevina Belgija i Srbija ali kasnije nijesu izgubile svoje države niti su postale drugi narodi niti države preko noći.

Do pred kraj 1918. u oktobru samoorganizovane Crnogorske jedinice - komiti su faktički oslobodili Crnu Goru. Unutar te dvije god. (1916.-18.) a tačnije 22. oktobra, 1918. posljednji austrougarski vojnik napušta Crnu Goru a teritorija CG biva oslobođena i „spremna“ za povratak kralja Nikole i vlade iz egzila. Vlada iz egzila nije se nikad uspjela vrnuti u Crnu Goru radi pritvora u Francuskoj što se Francuska vlada dogovorila sa Srbijom a i jedan od razloga je i komanda regenta Aleksandra Karađorđevića i već organizovanog generala Dragutina Milutinovića; „Vama je osiguran čin generala jer ste to i ranije zaslužili.

Pri radu u Crnoj Gori nemojte biti meka srca. Kralju Nikoli treba zabraniti dolazak u Crnu Goru po svaku cenu, pa makar upotrebili razna sredstva“. (Arhiv SANU, br. 11441/11493 – 1-8, Zabeleške generala D. Milutinovića).

Ako srpska vojska (Jadranske trupe) nijesu okupirali Crnu Goru možda ovo kao jedan od dokaza prosvjetli klir SPC; „Nastavite najenergičnije i svim sredstvima da se na teritoriji koju je naša vojska okupirala uguši svaka agitacija, pa ma od koga ona dolazila. Za to vam stoje na raspolaganju sva sredstva koja možete raspolagati bez ikakvog prezanja” – vojvoda Mišić, načelnik Srpske komande, 19. novembra, 1918.

Agenti koji su došli sa srpskom vojskom u Crnu Goru, prvo su pokušali da stvore privid demokratičnosti, pa su organizovali zborove na kojima su držali govore protiv dotadašnjeg režima u Crnoj Gori. Zvuči li vam poznato i danas sa Crnogorskim potuđenicima koji su u službi Srbije u Crnoj Gori a koji u svako drugoj rečenici koriste riječi „režim u Crnoj Gori“?!

Oslobođenje koje je slijedilo od strane Srbije od 10. novembra 1918. do 1927. a „blagoslovile“ su Europske sile na čelu sa Francuskom mjerilo se u; 7.000 ubijenih muškaraca, žena, đece, starih. 6.000 spaljenih domova tj. oko 30.000 Crnogoraca pod vedrim nebom. Mjerilo se u pljački 723 miliona zlatnih franaka koje su namjenjene Crnoj Gori kao reparacija štete u I. svj. ratu (ostalo je sve Beogradu a 5% utrošeno u Crnu Goru da nam izgrde par škola i pokoju kasarnu i žandarmerijske stanice da nas lakše ugnjetavaju). Osjetilo se i u pljački valute perper u odnosu na dinar pri konverziji kako bi se pokralo Crnogorsko blago.

Osjetilo se oslobođenje i u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi koja je dekretom Srpskog regenta Aleksandra Karađorđevića ukinuta i nelegitimno poništena a na njeno mjesto uz pomoć vojske i prijetnji prema Crnogorskom sveštenstvu uspostavljena po prvi put u istoriji Mitropolija Crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve. Oslobođenje smo doživjeli i u jadu i bijedi na što je bila svedena tadašnja Zetska banovina sa manje od 1% zaposlenih u kraljevini SHS. Svedeni smo bili na najveću sirotinju Europe pod kapom Srpskog regenta/kralja Aleksandra Karađorđevića što god lažno svjedočili populistički istoričari i klir SPC u Crnoj Gori.

Za sve istorijske činjenice gore napisane postoji arhivska građa i druga dokumentacija koja je i korištena.