Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Ruski patrijarh: „Da Gospod čuje našu molitvu za dragog i nezaboravnog Staljina”

| Postavio/la: Antena M

Ruski patrijarh: „Da Gospod čuje našu molitvu za dragog i nezaboravnog Staljina”

Piše: Vladimir Jovanović

„Velikoga vođe našega naroda, Josifa Visarionoviča Staljina, nema više. Upražnjena je ogromna, moralna, društvena sila: snaga u kojoj su naši ljudi ośećali vlastitu snagu, kojom su se rukovodili u svojim stvaralačkim radovima i poduzećima, koje je on godinama tješio. Ne postoji oblast u kojoj duboki pogled Velikoga Vođe nikada nije prodro. Ljudi nauke su bili zadivljeni njegovom temeljnom naučnom svjesnošću u najrazličitijim oblastima, njegovim genijalnim naučnim generalizacijama; vojnici – njegovim vojničkim genijem; najrazličitiji radni ljudi su od njega neprekidno primali snažnu podršku i vrijedne smjernice. Kao genijalni čovek, on je u svakom slučaju otkrivao ono što je nevidljivo i nedostupno običnome umu”.

Vjerovali ili ne, ovako piše i govori Aleksij I Simanski, patrijarh moskovski i cijele Rusi – poglavar Ruske pravoslavne crkve. U nekrologu, povodom Staljinove smrti (umro 5. marta 1953), koji objavljuje službeno glasilo – „Журнал Московской Патриархии” (br. 4, 1953, str. 3-4), Aleksij I još poručuje:

„Mi, sabravši se na molitvi za njega, ne možemo ostati u tišini pored uvijek dobronamjerna, suośećajna stava njegova prema potrebama naše Crkve. Nijedno pitanje koje smo mu uputili nije odbačeno; on je zadovoljio sve naše zahtjeve. I mnogo dobroga i korisnoga, zahvaljujući njegovome visokome autoritetu, naša je Vlada uradila za našu Crkvu.

Śećanje na njega je nezaboravno za nas, a naša Ruska pravoslavna crkva, oplakujući njegov odlazak od nas, prati ga na njegovome posljednjem putovanju, ‘в путь всея земли’, uz strasnu molitvu.

U ovim tužnim danima za nas, sa svih strana naše domovine – od episkopâ, sveštenstva i vjernikâ, i iz inostranstva od predstojateljâ i predstavnikâ crkava, i pravoslavnih i ne-pravoslavnih, dobijam mnogo telegrama u kojima se izvještava o molitvama posvećenih njemu i izražava saučešće povodom ovoga tužnoga gubitka za nas. Molili smo se za njega kad je stigla vijest o njegovoj ozbiljnoj bolesti. A sada, kada on ode, molimo se za spokoj njegove besmrtne duše…

Molitva, puna ljubavi hrišćanske, dolazi Bogu. Mi vjerujemo da će Gospod čuti našu molitvu za pokojnika. A našem dragom i nezaboravnom Josifu Visarionoviču, u molitvi, sa dubokom, gorljivom ljubavlju, proglašavamo vječnuju pamjat”.

***
U Moskvi se ovih dana proslavlja desetljeće od intronizacije Kirila Gundjajeva za poglavara Ruske patrijaršije – Patrijarha Moskovskoga i cijele Rusije. Za arhijereja Kiril je rukopoložen 1976, a tokom karijere je obavljao različite crkvene poslove u Finskoj, Zapadnoj Evropi. Od 1989. do 2009. šef je Odjeljenja za vanjske crkvene veze (Отдела внешних церковных сношений Московской Патриархии). Sada je mitropolit Ilarion Alfejev šef Отделa.

Interesatno, prema nalazu iz 1992. ruske parlamentarne komisije, Отдел je „skriveni centar agenata KGB-a među vjernicima”. Tokom kratkotrajne demokratizacije i pokušaja dekomunizacije Rusije, istraga dosijea sovjetskih tajnih službi rezultira djelimičnim objavljivanjem dokumenata koji nesumnjivo potvrđuju kolaboraciju najuticajnijih ruskih arhijereja sa tajnim službama. Tu se u prvome redu misli na KGB (Комитет государственной безопасности СССР), tj. preteču ove službe – NKVD (Народный комиссариат государственной безопасности СССР).

Radi prvoklasne špijunaže i operativnih akcija u inostranstvu, uglavnom pod legendom Отделa, angažovao je KGB saradnike iz više ruske crkvene jerarhije. Njihova su kodna imena: „Дроздов”, „Святослав”, „Адамант", „Михайлов", „Топаз", „Нестерович", „Кузнецов", „Огнев", „Есауленко"…

Na osnovu analize sadržaja tih spisa, nezavisno od političkih i ideoloških opredjeljenja, brojni autori, uključujući i one iz Ruske crkve, identifikovali su KGB agenta „Михайловa”: to je sadašnji patrijarh Kiril!

Međutim, svi ruski patrijarsi, od Oktobarske revolucije, do danas, svako na svoj način, podržali su, ili javnim izjavama, i-ili saradnjom s tajnim službama, bezbožni sovjetski režim. Kiril, dakle, nije izuzetak…

***

Rusi su, prvi put nakon 1700. godine, po Oktobarskoj revoluciji, dobili patrijarha – svakako uz saglasnost boljševika. Tihon Belavin je patrijarh postao 18. novembra 1917. godine. Međutim, pod izvjesnim pritiscima, podnio je ostavku, ili, prema drugim tumačenjima, privremeno prenio sve svoje nadležnosti na Sinod. Kada je umro Vladimir I. Lenjin, objavljeno je, uz dirljivo saučešće mitropolita Evdokija Meščerskoga, predśednika Sinoda, takođe i Tihonovo saučešće. U izdanju lista „Известия” (br. 20) od 25. januara 1924. godine, Tihon telegramom izražava „moje saučešće Vladi Saveza Sovjetskih Republika u vezi sa teškim gubitkom koji je pretrpljen neočekivanom smrću predśednika Savjeta narodnih komesara”.

„Idejno, Vladimir Iljič Lenjin i ja smo se, naravno, razlikovali, ali imam informacije o njemu kao osobi dobroćudne i vaistinu hrišćanske duše”, pojasnio je Tihon, koga će, decenijama kasnije (9. oktobra 1989), pribrojiti liku ruskih svetitelja.

Po upokojenju Tihona, 1925. godine, Ruska crkva nije imala patrijarha. Crkvom upravljaju pojedini arhijereji, sa titulom „патриарший местоблюстител” (mjestobjustitelj – zamjenik). Najprije, to je mitropolit Petar Poljanski, koji je, skupa sa Tihonom, potpisnik saučešća u povodu Lenjinove smrti.

Nakon Petra, od 1937. godine, Ruskom crkvom upravlja novi mjestobjustitelj: mitropoliti Sergij Stragorodski. U Kremlju je Sergija, te mitropolite Aleksija Simanskoga i Nikolaja Jaruševiča, 4. septembra 1943. primio Staljin, koji je tada dozvolio: da se otvori jedan broj crkava, manastira i bogoslovija, da se objavljuje zvanični žurnal Moskovske patrijaršije i najvažnije – da se održe izbori za novoga patrijarha Ruske crkve. Trojica mitropolita su Staljinu poslala pismo sa izrazima zahvalnosti. Nazivaju Staljina „vascijele Ruske zemlje Voždom”, „vođom Domovine ka slavi i prospetitetu”, te mu izražavaju „u ime Ruske crkve veliku zahvalnost: da Vas Bog čuva na mnogaja ljeta, dragi Josife Visarionoviču!”

U Moskvi je 8. septembra 1943, četiri dana nakon što su mitropoliti Sergij, Aleksij i Nikolaj bili kod Staljina, održan arhijerejski sabor. Izabran je za patrijarha narečeni Sergije, prvi put sa titulom koja je i sada aktuelna – Патриарх Московский и всея Руси.

Kompletne aktivnosti oko vaspostavljanja Moskovske patrijaršije, prema arhivskim izvorima, po nalogu Staljina, organizovao je – NKVD. Operacijom je rukovodio Georgij G. Karpov, visoki NKVD oficir, a od 14. septembra 1943. do 1960. šef Ministarstva za poslove Ruske pravoslavne crkve (Совет по делам Русской православной церкви).

Po upokojenju Sergija, za patrijarha, na pomjesnome saboru početkom 1945. izabran je drugi učesnik sastanka kod Staljina – Aleksij Simanski. Sabor je imao goste iz drugih autokefalnih crkava. Prisustvuje i mitropolit Josif Cvijović iz Srpske pravoslavne crkve – mjestobjustitelj poglavara Beogradske patrijaršije i predśednik Sinoda SPC. Inače, baš u to vrijeme, Josif je ogorčeni protivnik obnove Crnogorske pravoslavne crkve.

Na tome saboru u Moskvi 1945. je govorio i izbor novoga patrijarha proslavio oficir bezbjednosti Karpov. O tome svjedoči i sljedeći filmski zapis: Karpov drži saborski govor (7:26 min), čestita Aleksiju na izboru, grle se i ljube (27:45 min)…

Narečeni Karpov u jednome tajnome dokumentu s početka 1952. izvještava Staljina i najviše sovjetsko rukovodstvo: „Aleksij čvrsto stoji na dosljednim, više nego lojalnim pozicijama u odnosu na vanjsku i unutrašnju politiku sovjetske vlade, o čemu svjedoče njegove brojne izjave i sve aktivnosti Crkve kojim rukovodi”.

To nas hronološki dovodi do teme s početka ovoga članka – Staljinove smrti. Vidimo da ga Aleksij I slavi i preporučuje Gospodu strasnim molitvama. A upravo za doba Staljina, izvršen je možda najstrašniji progon hrišćana uopšte. Samo u periodu 1937-38. godine, tokom „Velikoga terora” (Большой террор) – kad je Aleksij mitropolit lenjingradski, na području njegove eparhije strijeljano je oko 800 sveštenika i đakona, dok je aktivnih parohija bilo svega 20; ukupan broj registrovanih vjernika RPC je tada samo 350.000, od kojih je 85.000 strijeljano, etc.

Vjerni narod i niži klir izloženi su lenjinsko-staljinskome istrijebljenju, ali malobrojna viša jerarhija kod sovjetskih vlasti avanzuje vladičanske titule i luksuzan standard. Napravljene su i ikone sa likom Staljina. Jedna od poznatijih je „Святая Матрона Московская и Сталин” u crkvi Ravnoapostolne knjaginje Olge u blizini Petrograda.

Patrijarh moskovski i cijele Rusi, Aleksij I, održao je 9. marta 1953. panihidu Staljinu u patrijaršijskome Bogojavljenskome saboru. Nije nemoguće da su neki od ruskih arhijereja zaplakali nad Staljinovim odrom. Prećerujem li? Dokumentarni film o procesiji Staljinove sahrane, koji i počinje zvonjavom pravoslavnih zvona, bilježi suze žalosnice iz episkopata Ruske crkve (19:56 min)…

No, što je sa prejemnicima Aleksija I – patrijarsima Pimenom (1970-1990) i Aleksijem II (1990-2008). Za obojicu je, naravno, nadležan oficir NKVD-a, tj. KGB-a – Georgij G. Karpov. Na primjer, Aleksij II, za potrebe KGB-a regrutovan još kao mladić, kodno je „kršten” imenom „Дроздов” – Karpov ga je preuzeo na dalje staranje. O tome neki drugi put…

***

Preostaje da razmotrimo: „Святой Йосиф Сталин” – je li to invektiv ili mit? Staljin je koketirao sa Trećim Rimom (Третий Рим) – doktrinom iz carske epohe, koja proklamuje svjetsku dominaciju Velike Ruske Pravoslavne Imperije. Srbima je, nakon 1945, jednostavno oteo misionarsku jurisdikciju u Čehoslovačkoj, proglašavajući tamo „autokefalnu Crkvu”; Poljskoj pravoslavnoj crkvi oglasio je nevažeću autokefaliju, dobijenu 1924. od Carigrada, te im izdao novi tomos.

Možda je Staljin zaista pitao „koliko Vatikan ima divizija”, ali je, kao bivši bogoslov, nekad u mladosti ipođakon Ruske crkve, ovaj rusifikovani Gruzin svakako znao da je Carigrad nenaoružan i po njegovim kriterijumima mislio i da je – bespomoćan.

Stoga je okupio 8-18. jula 1948. pomjesne crkve – uključujući i Srpsku crkvu – na „svepravoslavni sabor”. S obzirom na stavove pomjesnih crkava iz satelitskih komunističkih država, uključujući i SPC, Moskvi umalo nije pošlo za rukom da se tada promoviše u Treći Rim; ali, kako primjećuje ruski teolog Andrej Kurajev, „izostali su od Kremlja očekivani rezultati: jerarhije crkava, koje su bile udaljene od sovjetskih tenkova, prije svega Grčke i Carigrada, pokazale su tvrdoglavost”.

„Ruska pravoslavna crkva, koju je Staljin obnovio 1943. godine, postala je moćno oruđe, njegov tajni saradnik. Nije ni čudo da je svaki sveštenik tokom sovjetskih vremena imao vojni čin i tajno bio član KGB-a”, zapisao je novinar Oleg Česlavski.

„Na prijedlog Staljina, Moskovska patrijaršija inicirala je prijenos prava časti, sa Vaseljenskoga Patrijarha u Carigradu, na patrijarha u Moskvi. Nakon toga, Treći Rim bi mogao da proglasi svoj duhovni primat i pod okriljem pravoslavnoga krstaškoga pohoda, nastavi svoj marš na Zapad, pokori sve nevjernike i uspostavi proleterski pravoslavni protektorat nad okupiranim teritorijama”, zapisao je Česlavski.

„Ruska pravoslavna crkva je postala izvršilac sovjetskih planova vanjske politike, javno opravdavajući komunizam, vodeći svoju propagandu i stvarajući agenturne ćelije na osnovu svojih stranih rezidencija. Zahvaljujući Staljinu, Ruska crkva je ponovo otpočela izgradnju ‘kraljevstva iskrivljenih ogledala’ – Imperije Trećega Rima.

Godine 1991. Ruska crkva se zvanično vratila u političku arenu; pustivši državu da iscrpi komunizam i postavši nešto jača, počela je da opet sabira ‘ruske zemlje’. Ruska crkva, takođe, ima ogromnu ulogu u aktivnostima lidera Rusije, koji koordiniraju svaki svoj korak u glavnome uredu Trećeg Rima – ‘crkvi sv. Staljina’.

Josif Staljin, svetitelj za čovjeka Ruske pravoslavne crkve, napravio je podvig utemeljivši sadašnju Moskovsku patrijaršiju, koji nije ništa manje značajan od podviga Aleksandra Nevskoga, krstitelja Rusije. Dakle, ako vidite ikonu Svetoga Vođe u crkvi Moskovske patrijaršije, nemojte se iznenaditi – on je zaista njihov svetitelj!”

***
U nastavku, o svim navedenim činjenicama pogledajte faksimile dokumenata i fotografije…

Komentari

Ratko,

Rece jedan teolog i teoreticar da su popovo SPC sahranili Boga zajedno sa ruskim popovi ma.

vuksha,

a da se otvore dokumenta i za ove spc? kakva bi to moralna kanalizacija potekla

Јоцо,

@Zoran Удружење свештеника није било црквена структура него нека врста свештеничког синдиката. Наш митрополит Данило Дајковић нпр. није много добро мислио о њему.

Zoran,

Pa srpska pravoslavna crkva je podržavala josipa broza tita preko udruženja sveštenika a da ne spominjem da je patrijarha pavla izabrao milosevic a sta tek reci za sadašnjeg patrijarha spc irineja koji je radio za udbu.

Katunjanin,

Pa istina , rijetko je istorija (osim Hitlera ) iznjedrila u Evropi osobu ,jos i vodju i lidera ,jednog velikog i brojnog naroda pod cijom je vlascu umoreno 25 -27 miliona svojih gradjana po gulazima i sumama Sibira ,cak je od ljudi napravio i kanibale ,drzeci ih na ostrvizolovane bez hrane ,dok su poceli da jedu jedni druge Po crkvenom izgleda to je genije (zla svakako )

Ostavi komentar

0/300