Andrija Jagošev Radović (1872-1947) – od crnogorskog ministra i predsjednika vlade do paradigme crnogorskog renegata

Piše: Novak Adžić, istoričar i pravnik

Istorija crnogorskog kolaboracionizma, otpadništva i nacionalnog renegatstva ime Andrije Jagoševa Radovića iz Martinića (Bjelopavlića) pamti i bilježi kao jednog od najtipičnijih i najilustrativnijih slučajeva i primjera najvećih renegata Crne Gore, ne samo u njenoj modernoj, već i u ukupnoj njenoj prošlosti.

Andrija Jagošev Radović slovi kao osoba koja je za pare prodala i izdala svoju Domovinu, Otadžbinu, kralja Nikolu, Ustav i zakone Crne Gore, iznevjerila položenu zakletvu državi Crnoj Gori, te koja je besprizorno klevetala svoju zemlju, rušila njene državne i nacionalne institucije, promovisala, podržavala i sprovodila velikosrpski režim krvi, groblja, ognja i ugarka, koji je ubijao i tlačio crnogorski narod od kraja 1918. i decenijama potom. U istoriji hrišćanske religije poznato je da je Juda bio apostol izdaje. Prodao je i iznevjerio Hrista za šaku srebrenjaka.

Godine 1918. Crna Gora je bila preplavljena Judinim sindromom: izdana je i prodana od strane brojnih svojih političkih i vojnih predstavnika. U tanašnje vrijeme, od 1917., pa kasnije, a naročito od 1918. pa nadalje, egzemplar osobe koja je neetički, politički i ideološki galopirajuće jahala i protifirala i to na putu državnog i nacionalnog vjerolomstva i renegatstva bio je plaćeni srpski agent Andrija Radović.

Andrija Radović bio je vrlo prevrtljiva politička figura u doba trajanja nezavisne države Knjaževine i Kraljevine Crne Gore. Prošao je, s jedne strane, put od režimskog aparatčika i činovnika do opozicije kralju Nikoli i dinastiji Petrović Njegoš, koja mu je omogućila prosperitet i avanzovanje u karijeri. S druge strane, prošao je put od višeresornog crnogorskog ministra i predsednika Vlade do klasičnog janičara i plaćenika koji je vodio neprijateljsku djelatnost prema Crnoj Gori. Njegovo djelovanje i ponašanje i ukupni mentalni i politički sklop eksplicitni su dokaz istinitosti tvrdnje da »niko nikoga ne mrzi tako kao izdajnik izdanu domovinu«. Evo nekoliko činjenica iz argumenata, koji su samo prilog za biografiju Andrije Jagoševa Radovića.

Andrija Radović (rođen 28. januara 1872, Martinići, Bjelopavlići, kod Danilovgrada- umro 1947 u Beogradu). Sin je Jagoša Radovića, kojega je knjaz Nikola otrgnuo od čobanskog štapa i unaprijedio ni manje ni više nego u crnogorskog serdara i senatora. Sve što su Jagoš Radović i njegov sin Andrija postigli u životnoj i političkoj karijeri naviše duguju knjazu Nikoli i njegovom protekcionizmu, koji ih je izvukao iz anonimnosti i od čobana načinio faktore u nomenklaturi državne vlasti Knjaževine i Kraljevine Crne Gore. Jagoš Radović i njegov sin Andrija revanširali su se knjazu Nikoli i Crnoj Gori, od kojih su doživjeli svako dobro, na najgori način. Neštedimice, i otac i sin, Jagoš i Andrija, iznevjerili su Crnogorskog suverena knaza Nikoli i Crnu Goru.

Jagoša Radovića, crnogorskog serdara i senatora, koji to nikad ne bi postao da nije bilo voluntarizma knjaza Nikole, zbog nevjerstva Domovini i Vladaru kaznili su smrću (ubili su ga), a u prvom redu iz osvete zbog postupanja mu sina Andrije, crnogorski ustanici, rodoljubi, zelenaši i komiti avgusta 1919. godine u Martinićima. Ubijen je od strane komitske grupe koju su predvodili Antonije Bojović, Blažo Bojović, Mileta Andrijević, Tomaš Marković, Jakša Mašnić i Radonja Simonović, koji su potom na brutalan način bili ubijeni i masakrirani od strane srpske okupacione vojske i bjelaša.

Andrija Radović je na Cetinju završio osnovnu školu i tri razreda gimnazije. Studirao je na Vojno-inžinjerskoj akademiji u Italiji kao pitomac-stipendista knjaza Nikole od 1890- do 1894. godine. Od 1894. godine radi kao vojni inžinjer. Napredovao je u činovničkoj i političkoj karijeri ne zbog svojih sbosobnosti i zasluga, već najviše zbog toga što je (od 1902. godine) bio oženjen kćerkom vojvode Boža Petrovića- predsjednika Crnogorskog Senata. Vojvoda Božo Petrović forsirao je svog zeta u nomenklaturi državne vlasti Knjaževine Crne Gore, a on se njemu revanširao tako što ga je kao svog političkog protivnika utamničio u podgoričkom zatvoru »Jusovača« 1918. godine i držao ga duže vrijeme kao političkog robijaša (zelenaša) samo zato što nije htio pristati da se uništi državna i nacionalna sloboda Crne Gore i Crnogoraca 1918.

Andrija Radović bio je u doba trajanja Crne Gore kao samostalne države sekretar vojnog senata, maršal Dvora, načelnik ministarstva unutrašnjih poslova. Bio je ministar finasija i građevina u prvoj Ustavnoj Vladi Knjaževine Crne Gore na čijem se čelu nalazio Lazar Mijušković od 6. XII 1905. do 11. XI 1906. godine. Predsjednik Vlade bio je od 19. januara do 4 aprila 1907. godine, kada je podnio ostavku. Član Narodne stranke (klubaša). Vršio je dužnost Ministra inostranih poslova Knjaževine Crne Gore od januara do aprila 1907. godine.

Kad je u Beogradu maja 1907. godine obznanjen jedan zavjerenički proglas protiv Crnogorske države i Dinastije, iza kojega su stajali Srpski Dvor i Vlada, a kojeg je potpisala »Srpska omladina Crne Gore«, u kojemu se žestoko napadaju crnogorska država i njen suvren i poziva na pobunu protiv vlasti, a narod da stupi u redove Narodne stranke, prvaci Kluba Narodne stranke su se ogradili od tog Proglasa. Među njima bio je i Andrija Radović. Naime, on je 18. jula 1907. godine dao knjazu Nikoli jednu izjavu u kojoj mu se zaklinje na doživotnu vjernost i kojom osuđuje taj proglas.

Da bi se što više dodvorio knjazu Nikoli i opravdao svoje političke akcije, te se zaštitio od eventualnih sankcija koje bi režim knjaza Nikole mogao primijeniti u odnosu na njega, Andrija Jagošev Radović se, preko prestolonasljednika Danila Petrovića, obraća knjazu Nikoli pismom od 21. jula 1907. godine, u kojemu veli da osuđuje i osuđivaće doživotno sve ono što se kosi sa crnogorskim ustavom i zakonima. Uz ostalo, Andrija Jagošev Radović tada je pisao i ovo: »Nepokolebljiva odanost prestolu, sreća i napredak otadžbine, to nam je bila i ostaće doživotna deviza«.

Međutim, Andrija Radović će skoro deceniju kasnije učinjeti potpuno suprotno od onoga u što se zaklinjao. Od 1917. godine, nosi pečat učinjene otvorene i jasne izdaje Crne Gore, prestola kralja Nikole i dinastije Petrović Njegoš. Njemu će nesreća i nadzadovanje Domovine postati politička krilatica i ujedno profil njegovog karaktera. Godine 1907. Andrija Radović je proklamovao na sva zvona da osuđuje i da će osuđivati doživotno sve ono što je usmjereno protiv Ustava i zakona Crnogorskih, a sam će ih svjesno i voljno prekršiti i iznevjereti i počiniti djelo veleizdaje prema svojoj Domovini deceniju docnije, dajući saglasnost i propagirajući da se ona uništi kao država i pripoji Srbiji.

Osuđen je Anrija Radović u bombaškom procesu (u komplotu protiv Crne Gore i organizovanju i pokušaju atentata na knjaza Nikole) 1908. godine na 15 godina zatvora. Andrija Radović je, kao jedan od klubaških vođa i opozicionara u odnosu na režim knjaza Nikole, dakle, kao pripadnik Narodne stranke (koja nije bila ništa drugo do ispostava Narodne radikalne stranke Nikole Pašića za Crnu Goru) sa svojim istomišljenicima napisao i obznanio 14. aprila 1907. godine na Cetinju jednu poniznu molbenicu knjazu Nikolu. Iz sadržaja te Molbenice vidi se da Andriji Radoviću i drugovima klecaju noge i tresu se ruke od straha spram režima knjaza Nikole protiv kojega se bore. Naime, u toj molbenici, koju pored ostalih, piše i potpisuje Andrija Radović, stoji i ovo:
»Vaše Kraljevsko Veličanstvo, Milostivi Gospodare!

Uvrijeđeni do dna duše ničim opravdanom i ni našta osnovanom najvećom i za vjernoga i odanoga Crnogorca najgroznijom klevetom veleizdajnika, koja se već i kroz narod tendenciozno rasprostire- mi dolje potpisani u ime bivše Vlade kabineta Andrije Radovića, u ime 37 narodnih poslanika iz kluba Narodne stranke, u ime svoje i onijeh smjelih, časnih, ničim neobrljanih, i za sve vjerih i odanih podajnika Vašeg Kraljevskog Visočanstva, iskrenih prijatelja narodnog napretka i ustavnih sloboda, naponiznije podnosimo pred uzvišeni presto sljedeći protest...Svečano izjavljujemo na prvo mjesto Nj. Kralj. Visočanstvu i Uzvišenom Vi Domu, Crnogorcima u državi i izvan nje i u cijelom svijetu, da je deviza naša bila i biće vjernost Vama Gospodaru i Vašem Uzvišenom Domu, moralno i materijalno unapređivanje naroda i države, strogo čuvati naš darovani nam Ustav i ustavne slobode i da je jedino u tome cilju osnovan Klub Narodne stranke...Tvrdo uvjereni da se s nama solidarišu naši drugovi potpisujemo se vjerni, odani ponizni podajnici V. Kraljevskog Visočanstva«.

Tako je plašljivo zapomagao, molio i udovički se pravdao knjazu Nikoli 1907. godine Andrija Radović.

U zatvoru je Andrija Radović bio do 1913. godine, kada je pomilovan aktom milosti kralja Nikole. Pomilovao ga je knjaz Nikola, naivno vjerujući da će od njega načiniti čovjeka odanog Crnoj Gori. Kad su mu vraćena građanska prava, postavljen je za državnog savjetnika. Tokom Prvog svjetskog rata bio je crnogorski delegat u Francuskoj. U doba sloma Crne Gore bio je u Italiji. Potom se prebacuje u Bordo (1916), đe ga Kralj Nikola, potom postavlja za predsjednika crnogorske izbjegličke Vlade u Francuskoj. Predsjednik je crnogorske Vlade u egzilu od 29. aprila 1916. do 4. januara 1917. godine, kada je, po nalogu srpske Vlade, podnio ostavku na tu funkciju i stao na čelo tzv. Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, kojeg je 4. marta 1917. godine, preko svog poslanstva u Parizu i poslanika Milenka Vesnića formirala srpska Vlada.

Tzv. Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje je finansirala, usmjeravala i konstrolisala srpska Vlada sa ciljem da diskredituje kralja Nikolu i crnogorsku Dinastiju i da radi na uništenju nezavisne države Crne Gore. Andrija Radović u Ženevi pokreće aprila 1917. godine list "Ujedinjenje", koji je od avgusta 1917. godine izlazio u Parizu. Posljednji broj toga lista izašao je 15. decembra 1918. godine. Andrija Radović je uz Marka Dakovića ključna ličnost iz Crne Gore koja je promovisala i sprovodila velikosrpsku politiku njene nasilne aneksije i okupacije od strane Srbije 1918. godine. Na Mirovnoj Konferenciji u Parizu 1919. godine Andrija Radović je bio član srpske delegacije kao "ekspert" zadužen za pitanje Crne Gore.

Andrija Radović se već tokom 1916. godine deklarisao kao pristalica velikosrpske aneksije Crne Gore i podržavao je planove i akcije za njenu okupaciju sprovedenu 1918. godine od strane Srbije i njene vojske. U djelovanju srpske Vlade protiv državnog dostojanstva Crne Gore aktivno su se uključili i neki crnogorski renegati, koji su, felonski, za novac izdali svoju zemlju i svoj narod. Oni su se kao podanici Crne Gore i njeni bivši službenici i činovnici stavili u službu Srbije u pravcu diskreditacije crnogorske Dinastije kod Saveznika i realizacije velikosrpske politike koja je koncipirala da Crna Gora treba da nestane kao država.

Srpska vlada je posredstvom svog Poslanstva u Parizu i njenog šefa dr Milenka Vesnića 1917. formirala tzv. »Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje«, finansirala ga sa svrhom da radi protiv Crne Gore. Marionetska organizacija srpske vlade, tzv. »Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje« pod vođstvom crnogorskog izdajnika Andrije Radovića, kojega je srpska diplomatija kupila za 500.00 franaka da radi na uništenju Crne Gore i njene dinastije, nije imao nikakav legalitet i legitimitet u Crnoj Gori, niti ikakvo pravo da nastupa u ime nje. Patriotska crnogorska egzilantska organizacija “Komitet crnogorskih izbjeglica” oštro je napala Andriju Radovića, kojega je beogradska vlada delegirala u Pariz na Mirovnu konferenciju kao šefa sekcije za Crnu Goru. Andrija Radović je stigao u Pariz i marta 1919. godine počeo da sudjeluje u radu Mirovne konferencije.

“Komitet crnogorskih izbjeglica” u pismu američkom predsjedniku Vudro Vilsonu 6. maja 1919. godine optužuje Andriju Radovića kao ageta Srpske vlade i poslanika Vesnića, koji je za 500.000 franaka izdao i prodao Crnu Goru Srbiji itd. Predsjednik crnogorske Vlade u egzilu Jovan S. Plamenac je u pismu Edvardu Hausu 2. juna 1919. godine uložio žestok i energičan protest protiv, kako je rečeno, “izdajnika Andrije Radovića koji je prije kratkog vremena podnio Konferenciji memorandum, koji je lista najvećih laži protiv Crne Gore”. Andrija Radović je politiku koju je sprovodio temeljio na geslu, kojeg je sam formulisao: »Glavno je da Crna Gora nestane«.

Kralj Nikola je s pravom optuživao Andriju Radovića za politiku usmjerenu u korist državne vrhuške Srbije a protiv vitalnih državnih i nacionalnih crnogorskih interesa. Za crnogorsku Vladu na čelu s Andrijom Radovićem, koja je demisionirala, podnijela ostavku po nalogu srpske Vlade početkom januara 1917. godine, a koju je crnogorski suveren u egzilu prihvatio s zadovoljstvom, kralj Nikola je govorio:»Ona je dobivala platu iz crnogorske kase, a pri srpskom ministarstvu spoljnih poslova postojao je za neke od njih, ako ne i za sve, tajni fond iz koga su dobivali nagrade za propašićevski rad«.

Crnogorski Dvor i Vlada pokušali su da pariraju izdajničkim akcijama Andrije Radovića i Janka Spasojevića i njihove družine. Tako je Crnogorska emigrantska Vlada, po preporuci Kralja Nikole, donijela rješenje o stavljanju pod krivično gonjenje Andrije Radovića i njegove družine zbog podrške koju su dali Krfskoj deklaraciji i što su pokušali “Crnu Goru nasilno inkorporirati jednoj drugoj državi i nametnuti joj drugu dinastiju”, optužujući ih za veleizdaju koja se ima kazniti po Crnogorskom Krivičnom zakoniku. U ime Crnogorske Vlade ovo rješenje i nalog za podizanje tužbe potpisao je u Nejiu kod Pariza 17. avgusta 1918. godine tadašnji ministar unutrašnjih poslova i zastupnik ministra vojnog Niko Hajduković.

Vodnik Jokica Andrijević je u jednoj izjavi, koju su potvrdili kao svjedoci Mijajlo Žunić i Luka Martinić, naveo samo neke od zločina koje su srpske vlasti i njeni janjičari počinila u Martinićima (u Bjelopavlićima). U toj izjavi vodnik Andrijević navodi: » Dne 25. juna 1919. godine udarila je srbijanska vojska pod vođstvom srpskog serdara Jagoša Radovića i poslanika stranke Andrije Radovića na selo Martiniće i došli su do kuće moje i mog brata Tomice te obije opljačkali pa ih onda zapalili, njih i sve što je bilo u blizini kuće. Pri pljačkanju, gdje su našli žene, bili su ih i počinjali nad njima svakojaka zvjerstva. Kao i moju kuću, takođe su opljačkali i neke ostale Martinićke kuće, kao npr. kuću Novice Radovića, Milovana Radovića, Mika Radovića i cijele ostale martinićske kuće, koje ne htjedoše položiti zakletvu kralju Petru«. Ovo je samo jedan od brojnih primjera zločina i terora nad crnogorskim narodom, čija odgovornost pada na Andriju Radovića i njegovog oca Jagoša.

Dr Sekula Drljević u knjizi »Balkanski sukobi 1905-1941«, objavljenoj 1944. godine piše da se 1916. godine u emigraciji s kraljem Nikolom našao i »bivši ministar Andrija Radović, koji je bio osuđen zbog sudjelovanja u bombaškoj aferi na petnaest godina robije i pomilovan godine 1913. nakon završetka zadnjega crnogorsko-turskog rata. KRALJU JE ISPALA IZ VIDA ISTINA, DA JE ISKLJUČENA MOGUĆNOST POMIRENJA IZDAJICA S IZDANOM DOMOVINOM. Zaboravio je mudrost stihova svoga velikog pretka u »Gorskom vijencu« : »ŠTO SE CRNIM ZADOJI ĐAVOLOM, OBEŠTA SE NJEMU DOVIJEKA«.

Zbog nedostatka izbora, a možda i pod utjecajem laskanja, ponudio je sastav vlade Andriji Radoviću. On se primio. Kasnije, u Jugoslaviji, preko beogradskoga dnevnika »Politike« izjavio je, da mu je rečeno da se primi, da s toga položaja prati rad kralja Nikole. Njegov naredbodavac možda je imao na umu i to, da naslovom bivšega predsjednika vlade pobije kvalifikaciju za buduću ulogu. Neki slabo obaviješteni beogradski agenti prebacivali su Andriji Radoviću, što je bio predsjednik crnogorske vlade u Francuskoj. Ušutkao ih je jednim člankom u »Politici«, u kome je izjavio, da mu je rečeno, da se primi i zašto mu je to rečeno.

Koliko je meni poznato, Radović je prva osoba na kugli zemaljskoj, koja se tako javno hvalila, da je kao predsjednik vlade jedne države i njegoga kralja bio u službi drugoga kralja i druge države. Rezumije se, domovina religije podvala nije smatrala tu osobu moralno diskvalificiranom. Bio je član Glavnoga odbora demokratske stranke Ljube Davidovića, član jugoslavenskog parlamenta, viceguverner jugoslovenske emisione banke, član uprave monopola duhana i, kao ljubimac kraljev, član uprave mnogih banaka i drugioh ustanova, kod kojih je s tim položajem spojen veći prihod. U mjesecu siječnju 1917. naređeno mu je da dade ostavku. Dane su mu upute i kako da izazove sukob i kako da obrazloži ostavku, da bi bila opravdanje njegove buduće uloge. Podnio je kralju Nikoli prijedlog, kojim se predviđa reguliranje pravnoga položaja kralja Nikole i njegovih sinova nakon pripojenja Crne Gore Srbiji. O pravnom položaju Crne Gore i crnogorskoga naroda nema u prijedlogu ni riječi.

Ovaj prijedlog je prva izjava Srbije, da ne želi ujedinjenje sa Crnom Gorom nego njeno pripojenje sebi. Prema Pašićevoj balkansko-beogradskoj koncepciji ujedinjenja, Crna Gora je vodila s Turskom toliko stoljeća borbu za svoju državnu nezavisnost samo zato, da bi jednoga dana mogla postati upravna jedinica beogradskoga pašaluka. Kralj Nikola je prijedlog odbio, a Andrija Radović je dao ostavku motiviranu odbijanjem toga Pašićevog prijedloga. U toj činjenici Pašić je pronašao političku bazu za novinarsku kampanju protiv Crne Gore, koja je bila obustavljena od dana predaje ultimatuma Austro-Ugarske monarhije Srbiji. Osnovao je odbor od svojih agenta po rođenju Crnograca, i stavio mu na čelo Andriju Radovića. Nazvao ga je »Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje« i stavio mu na raspolaganje potrebni broj listova i njihovih urednika. Ponovljenje su sve izmišljotine, kojima se borio Beograd protiv Cetinja od dolaska knjaza Petra Karađorđevića za kralja Srbije«, piše dr Sekula Drljević na stranicama 93, 94 i 95 navedenog djela.

General dr Anto Gvozdenović, crnogorski izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar u SAD, je oktobra 1918. godine Stejt Departmentu uručio notu u kojoj je tražio da američka vlada i Vilson preduzmu neophodne mjere da se "spriječi pobuna i krvoproliće u Crnoj Gori". Apelovao je da se ne dopusti da srpske trupe uđu i okupiraju Crnu Goru, jer će to dovesti do istrebljivanja Crnogoraca. Krajem oktobra 1918. godine, na zahtjev crnogorske Vlade iz Neja, dr Anto Gvozdenović je tražio neposrednu američku vojnu intervenciju u korist Crne Gore, kako bi se spriječilo da Crnu Goru okupiraju srpske i francuske trupe. Međutim, srpska vojska, uz pomoć savezničke, zaposjela je krajem oktobra 1918. godine Crnu Goru s ciljem da bi izvršila njenu nasilnu aneksiju. U prilogu note koju je krajem oktobra poslao Stejt departmentu, dr Anto Gvozdenović je dostavio tekst telegrama kojeg je primio od predsjednika Crnogorske Vlade Evgenija Popovića. Popovićev telegram iz Neja 23. oktobra 1918. godine glasi ovako:

"Srbijanske bande potpaljuju revoluciju i šire anarhiju među nama u skladu sa planom Pašić-Radović. Mi se bojimo da oni neće štedjeti ni pare ni oružje da propagiraju korupciju i ustanak. Njihov cilj je da protjeraju dinastiju i proglase aneksiju Crne Gore u skladu sa Krfskim paktom. Molimo da se o tome obavijesti američka vlada. U želji da se spriječe ove akcije, jedna riječ neodobravanja od strane Predsjednika Vilsona i sjedinjenih Država srpskoj vladi bila bi dovoljna da se obnovi red u zemlji i mentalni mir starog kralja, koji je već toliko mnogo prepatio.

Francuska Vlada sprječava odlazak kralja u Crnu Goru i Albaniju. Ona prijeti da će u tom slučaju francuski poslanik ostati u Parizu.
Raspitaj se da li je američka vlada svjesna ovog i reci da su suverenitet naše zemlje i dinastije u opasnosti, kao i da će Vilsonovi principi u pitanju Crne Gore biti odbačeni zbog srbijanskih imperijalističkih brutalnosti.
Učini sve da se spasu naši interesi.

Hitno traži pomoć jer narod ogromno pati, a Francuska nas namjerno lišava odlaska u cilju da spriječi našu odbrambenu akciju.
Vrijeme je krajnje kritično; traži da naši podanici u Sjedinjenim Državama budu opremljeni i poslati u Italiju ili Albaniju.
Vlada Velike Britanije i Italije znaju za našu situaciju i smatraju da su Sjedinjenje Države u boljoj situaciju da nam pomognu.
Odgovor se očekuje hitno.
Predsjednik vlade Evgenije Popović".

Dr Ivo Jovićević u knjizi “Kaplje žuči” objavljenoj 1919. prvi put, a drugi put, po odobrenju kralja Nikole u Ženevi 1921. godine naziva Andriju Radovića “izdajnikom i osobom bez morala”, osobom “demonske duše” koji se prema Crnoj Gori i Crnogorcima odnosio kao “krvopija” i “vampir”. Dr Ivo Jovićević u svojim memoarima “O ljudima i događajima” navodi da Andrija Radović i Janko Spasojević nijesu “imali nikakvih ideala. Njihov jedini ideal bilo je puno korito”, zaključuje Ivo Jovićević.

Službeno glasilo Crnogorske Vlade i Dvora u Nejiu kod Pariza- “Glas Crnogorca”- postupanje Andije Radovića i družine spram Crne Gore i kralja Nikole naziva “primjerima nečojstva i nevaljalstva”. Crnogorski ministar Niko Hajduković u svojim Memoarima daje veoma negativan sud o djelovanju Andije Radovića. Uz ostalo, Hajduković piše da Andrija Radović “diže prljave ruke i piskavi pun smrada njegov glas na svoju Domovinu i svoga Gospodara, koji ga napravi zetom Petrovića i uzlalud pokuša od njega da stvori čovjeka i državnika”. U knjizi “Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore”, izdanje Crnogorske vlade u egzilu, Rim, 1921. godine, koju su priredili Jovan S. Plamenac i dr Pero Šoć, Andrija Radović je dokumentovano prikazan kao izdajnik crnogorski.

Na isti način je uloga Andrije Radovića u uništenju Crne Gore 1918. godine prikazana i u knjizi “Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića”, objavljenoj u Rimu 1921. godine. Istaknuti crnogorski političar i sineasta Vladimir Đurov Popović, vrlo značajna ličnost crnogorske emigracije od 1916. do 1928. godine, objavio je 1917. godine u Parizu knjigu pod naslovom “Jedan crnogorski Bolo, ili Ko je Andrija Radović”, u kojoj nepobitno dokazuje da je Andrija Radović srpski agent i plaćenik, koji je izdao i prodao Crnu Goru za 500.000 franaka.

Srpski novinar i publicista Pantelija Jovović u knjizi “Crnogorski poltičari- portreti”, objavljenoj u Beogradu 1924. godine piše, pored ostalog, da je na svojevremeno na crnogorskom dvoru Petrovića “Andrija Radović bio jako voljen zbog svoje slepe poslušnosti” a da se radi o osobi “bez ikakvih ideja” koja je bila “bolesno ambiciozna”. Uz ostalo, Pantelija Jovović o Andriji Radoviću piše i ovo: “Pre no što je iskrsnula Bombaška Afera neko preplaši inače kao zeca plašljivoga Radovića, da će biti zbog nečega pritvoren i on se jedne noći baci na jedna teretna kola, koja su vozila kože za Kotor, pokrije se kožama i tako pokriven pređe u Austriju.

U Boki se sreo s tregerima bombi: Dakovićem, Đonovićem i drugima. Oni su mu pokazali bombe, otkrili mu plan onoga što će da izvedu i tražili mu para za preduzeće. Radović, ne znajući za ovo ranije, poludio je od straha i uzbuđenja i beži na zapad i stiže u Pariz. Tu ga je zatekao poziv na preki sud, jer su ga pohvatani bombaši kompromitovali otkrivši njihov sastanak s njim u Boki. Sada se u njemu borio strah sa ambicijom i ova druga je pobedila, svakako pod uticajem izvesnih ljudi da neće biti osuđen a da će dobiti slavu ako dobrovoljno dođe na sud. Došao je na Cetinje i prosu na sud more fraza kao izliv svoje megalomanije”, piše Pnatelija Jovović. Andrija Radović je na veleizdajničkom procesu osušen na 15-godišnji zatvor, iz kojega je pomilovan od strane kralja Nikole i pušten 1913. godine. Vratio se u crnogorosku državnu službu.

“Na taj način došao je kao virilac u skupštinu, približio se Dvoru i bio u opšte servilan kao nekada. Malo po malo pa je opet došao u položaj da bude “četvrti sin” kralja Nikole. U toku evropskog rata dobijalo je najdelikatnije misije od Kralja i Vlade. U kapitulacionom kabinetu postao je ministar finansija a u Francuskoj i predsednik vlade kralja Nikole, braneći ga svuda. Ali jednog dana i on odskače u protivnički tabor. Posle ujedinjena, on je svojim držanjem u pitanju Skadra proigrao sebe potpuno u Crnoj Gori, gde, uostalom, nikada nije bio popularan, i on je danas politički mrtvac. Nema izgleda da će ikada ustati iz mrtvih i pojaviti se na politiičku pozornicu”, pisao je o Andriji Jagoševu Radoviću srpski žurnalista Pantelija Jovović 1924. godine.

Nakon tzv. Podgoričke skupštine, bjelaši (pristalice velikosrpske okupacije i aneksije Crne Gore) uz pomoć i zašitu srpske vojske, organizovali su 27 (14) decembra na Cetinju miting, na kojemu su protestvovali protiv opstanka nezavisne Crne Gore i politike kralja Nikole i Italije u odnosu na Kraljevinu SHS. Na tom Naime, glavni govornik na tom mitingu bio je Andrija Radović. Po završenom mitingu donijeta je Rezolucija, u kojoj se, uz ostalo, žali »što se u Italiji našlo političara koji vojuju za zasebnu Crnu Goru« i protesvuje »što se zahtijeva da se stvori zasebna Crna Gora, jer je ona po volji naroda stupila u sastav jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca«.

Tu rezoluciju potpisali su i bivši Predsjednici Crnogorske Vlade: Andrija Radović, Marko Radulović, general Janko Vukotić, dr Lazar Tomanović, divizijar Mitar Martinović. (O tome, pored ostalih, pišu i dr Dimitrije Vujović u knjizi »Prilozi izučavanju crnogorskog nacionalnog pitanja«, Nikšić, 1987. str. 72 i dr Dragoljub R. Živojinović u knjizi »Kraj Kraljevine Crne Gore«, Beograd, 2002, strana 44).

Andrija J. Radović, glavni povjerenik Nikole Pašića za uništenje Crne Gore (1917-1918), biva od 1919. jedan od osnivača Demokratske stranke u Crnoj Gori (sjednište te centralističko-unitarističke stranke bilo je u Beogradu a predvodio je Ljubomir Davidović), a na izborima za Ustavotvornu Skupštinu KHS u izbornom okrugu Crna Gora 28. novembra 1920 jedva uspijeva da zaradi poslanički mandat (jedan jedini je osvojila njegova lista i to on sam).

Lista Andrije Radovića na tim neregularnim i nasilničkim izborima (1920) osvaja minornih 1488 glasova i Anrija Radović uspijeva da se dokopa statusa parlamentarca u Beogradu. Andrija Radović se opet kandiduuje na parlamentarnim izborima u KSHS u ime Demokratske stranke u izbornom okrugu Crna Gora 1923 i totalno popada na izborima, a 1925. na narednim parlamentarnim izborima, iako stranački funkcioner, nije stekao ni toliko unutarpartijskog povjerenja da ga centrala stranke udostoji da makar bude njegovo ime na listi Demokratske stranke.

Tek na potonjim parlamentarnim izborima u KSHS 1927, nakon toliko prethodnih izbornih gubitništava, uspio je da postane poslanik u Skupštini KSHS, ali ubrzo biva imenovan iste godine (1927). godine za člana Uprave Narodne banke KSHS, a 1928. dobija položaj njenog vice-guvernera i konačno završava neslavnu i prevrtljivu političku i ideološku karijeru. Penzioniše se kao bankar i nestaje iz aktivnog političkog života. Umro je 1947. u Beogradu.

Andrija Radović je bio opskurna politička figura u modernoj istoriji prve polovine XX vijeka.