O autentičnom suverenizmu crnogorskih zelenaša, komita i emigranata (1918-1927)

Piše: Novak Adžić

Oficiri i vojnici crrnogorske vojske, koji su decembra 1918. organizovali, a početkom januara 1919. podigli Božićni ustanak za obnovu crnogorske državnosti, a protiv odluka tzv. Podgoričke skupštine iz novembra 1918. godine i izvršene savezničke i srpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore, djelovali su u skladu sa ustavno-pravnim i zakonskim sistemom nezavisne i međunarodno priznate države Kraljevine Crne Gore u odbrani njenog suvereniteta, integriteta i subjektiviteta. Potpuno legalno i legitimno su podigli su crnogorski zelenaši i patrioti 1919. ustanak, jer se radilo o činu samoodbrane vlastite države u uslovima strane invazije, agresije i okupacije na nju.

Sudionici Božićnog ustanka, potom crnogorski gerilci, komiti i emigranti, bili su punopravni crnogorski državljani i građani, koji su služili dugo u crnogorskoj vojsci i državnoj upravi Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, bilo kao oficiri, podoficiri, vojnici ili su bili civili, državni rukovodioci, činovnici visokog ili nižeg ranga, bez obzira na socijalni status i na to da li su živjeli u gradskim sredinama ili na selu. Seljački stalež tada je u Crnoj Gori bio apsolutno preovlađujući. Zakonska obaveza svih državljana (podanika) Crne Gore, a tako i vojničkog staleža i predstavnika civilnih organa upravne vlasti, bila je odanost, vjernost položenoj zakletvi državi Crnoj Gori i njenom suverenu (poglavaru, vladaru Crne Gore)-kralju Nikoli I Petroviću Njegošu i njegovom vladarskom domu.

Oficiri i vojnici koji su podigli Božićni ustanak 1919. godine pokazali su privrženost izvršenju vojnog zakona kojemu su bili obavezni i podložni. Naime, »Zakon o ustojstvu crnogorske vojske«, objavljen je i proglašen, 29 aprila / 12. maja 1910. godine. Vrhovni zapovjednik crnogorske vojske bio je knjaz/ kralj Nikola kao poglavar ili šef države. Kralju Nikoli, kao vrhovnom komandantu vojske i predstavniku Države i Otadžbine, svaki vojnik, pri stupanju u vojsku, polagao je vojničku zakletvu na vjernost. Njena sadržina propisana je bila i članom 211 pomenutog Zakona o ustrojstvu vojske iz 1910. godine. Ta vojnička zakletva je glasila: »Zaklinjem se svemogućim Bogom da ću biti vjeran mojemu Gospodaru Njegovom Kraljevskom visočanstvu Knjazu Nikoli I, da ću za nerazdvojnu korist i ugled Otadžbine i Njegovu savjesno vršiti povjerene mi dužnosti, da ću na tu cilj slušati sve moje starješine i da ću do potonje kapi krvi braniti naš mili i sveti barjak crnogorski. Tako mi Bog pomogao«.

Ovoj vojničkoj zakletvi vjernosti vladaru Crne Gore knjazu/kralju Nikoli, kao i odbrani svetog crnogorskog barjaka bili su privrženi organizatori, učesnici Božićnog ustanka i crnogorski komiti i emigranti. Tada je (1918-1921) i kasnije taj zakon bio punopravan i važeći.

Kad se protivio odlukama tzv. Podgoričke skupštine, od 13/26. novembra 1918. godine, te okupacionim vojnim i civilnim vlastima, kad je vojnički djelovao na njihovom obaranju, kad je učestvovao u organizovanju i izvođenju ustaničkih akcija za vaspostavu Crne Gore, za njeno pravo, čast i slobodu, kad je bio u progonstvu, ostao je vjeran zakletvi Kralju Nikoli i Crnoj Gori-kapetan, potom komandir Krsto Zrnov Popović. On je vršio je časno i lojalno svoju ne samo moralnu, već i ustavnu i zakonsku dužnost prema državi i njenom suverenu. Činio je to kad je vodio oružane akcije u Crnoj Gori i kad je bio u prinudnom egzilu.

U tekstu koji slijedi upoznaćemo se sa nekoliko dokumenata o borbi autentičnih crnogorskih suverenista, učesnika Božićnog ustanka i komitskog pokreta, te crnogorske vojno-političke emigracije (1919-1927). Ta borba počivala je na htjenju i akcijama da Crna Gora sačuva, ali nakon okupacije i agresije izvršene 1918. godine, i da obnovi svoju državnu suverenost i nezavisnost.

1. NAREDBA BRAĆO CRNOGORCI, KOMANDA CRNOGORSKIH TRUPA, GAETA, 17. APRILA 1919.

Krsto Zrnov Popović je u rangu komandira, a u svojstvu Šefa Štaba Crnogorskih trupa u Italiji u zajednici sa drugim crnogorskim oficirima u izganstvu koji pripadali “Komandi crnogorskih trupa “ u Italiji jedan od autora, tvoraca i potpisnika vojno-poliitčkog dokumenta imenovanog kao “Naredba”. Naime, u aktu pozantom kao “Naredba” donijetom u Gaeti 17. aprila 1919. godine, a čiji je jedan od autora i prvopotpisani na istoj komandir Krsto Zrnov Popović, stoji sljedeće:

“Braćo Crnogorci

Po nalogu naše Vlade sakupljamo se evo na obali Sredozemnog mora a na teritoriji prijateljske nam i moćne Ital. monarhije.
Sakupljamo se ovđe da se organizujemo i spremimo se kao takvi da pođemo onamo đe nas narod sa nestrpljenjem očekuje.
Restauracija naše otadžbine zagarantovana je. Čas se približuje, kad ćemo sa našim starim, dugonapaćenim i omiljenim, mudrim i ponositim Vladarom otići u našu milu i slavnu otadžbinu Crnu Goru. – Čiju slavu doranili su nam naši pretci stečenu u šest vjekovnoj u istoriji bezprimjernoj borbi, za oslobođenje naše nacije i ostvarenje zajedničkih ideala. Povjesnica ne pamti da je iko ikada kao i ovoga rata dao više nepristrasnijih i nesebičnih žrtava za istorijska svoja prava od nas Crnogoraca. Čitavi svijet priznava nam je to, te se crnogorskom herojstvu i patriotizmu sa poštovanjem klanjaju kako veliki tako i mali narodi.

Protiv takvog ugleda Crne Gore pripreman je ne od juče nego po odavno atentat i baš su našli zgodan momenat kad je narod crnogorski ostao bio bez odjeće, obuće, bez hrane i oružja i svega što je potrebno za život; tako im je bio stvoren povoljan teren za ostvarenje svojih sramnih namjera. To su oni od koga smo se imali najmanje bojati, to nije herojski narod Srbije, već zvanična Srbija, koji su na stid i sram cijelog našeg plemena našli dosta izroda u Crnoj Gori plaćenih novcem da potpišu sramnu smrtnu presudu našoj vjekovima napaćenoj domovini. Mi kao pravi dostojni potomci svojih predaka pokazali smo čitavom svijetu kako Crnogorac zna čuvati čast i suverenitet svoje zemlje. Vi ste svojom krvlju u borbi protiv izroda postavili kamen temeljac budućoj Crnoj Gori koja će biti mnogo veća i u svakom pogledu naprednija nego što je bila. Vaše muke i trud Vladar i domovina neće zaboraviti.

Sa našom nebraćom iz Srbije od kojih smo gonjeni nepravdom, koji se od svega stide i ljuto kaju bratski nam narod u Srbiji on se sa njima dosvršiti, kao sa izdajnicima i rušiocima srpske ili bolje reći jugoslovesnke ljubavi i solidarnosti.
Oni pak naši crnogorski izdajnici i preletujući aganeti danas politički iščezavaju, a i u stvari će nestati, jer kao prodavaoci mora prolivene crnogorske krvi u skoro šest vjekova neće naći igđe utočište i svak će ih goniti i na njih pljuvati.

Braćo,

Pozivate se i apeluje se na svu t.j. oficire, činovnike i niže činove, da sa najvećom voljom i ljubavi prijenemo na naš zajednički posao. Mi ovđe reprezentujemo Crnu Gorui i našu vojsku zato se mora strogo paziti u svakoj prilici na svoj ponos i opšti ugled.
Ponašanje i činopoštovanje mora biti onakvo kako to naša pravila propisuju ne samo prema našem starešinstvu nego i prema Italijanskom.

Obhođenje sa italijanskim vojnicima i stanovništvom mora biti najljubaznije jer su nas svuda sa osobitim gostoprimstvom primili što će u našim osjećajima duboko ostati urezano.

Svi Crnogorci koji su stigli i koji će stići ovdje smjestiće se u dva mjesta: Gaetu i Formiju.
Trupe u Gaeti sačinjavati će: I batalion pješadije i ... (nečitko- N. A.), a onaj u Formiju II- gi bat.pješadije i artiljerije.
Batalioni imaju biti razdijeljeni po u 4, čete sa ravnopravnom podjelom svih nižih činova po četama.
Batalionske i druge kancelarije imaju biti u odnosnim Kasarnama. Formacije art. i ... (nečitko- N. A.) odrediće se naknadnom naredbom.

Razmještaj oficira i činovnika po jedinicama ima se odmah izvršiti prema ovdje izkloženoj Stalnoj naredbi”. Potom se u tome vojno-političkom dokumentu navodi “Stalna naredba” i sastav Štaba crnogorskih trupa.

(Komanda Crnogorskih trupa u Italiji br. 22, Gaeta 17. aprila 1919. Naredba Braćo crnogorci – Državni Arhiv Crne Gore, FEV, Komanda Crnogorskih Trupa 1).

2. PISMO RADOJICE M. NIKČEVIĆA I NIKOLE S. NIKOLIĆA IZ BRINDIZIJA 19. JUNA 1919. GODINE JOVANU S. PLAMENCU U PARIZU

Ustaničke četovođe Radojica M. Nikčević i Nikola S. Nikolić iz italijanskog grada Brindizija 19.juna 1919.godine, poslali su, preko generalnog crnogorskog konzulata u Rimu i generalnog konzula Velimira- Veljka Ramadanovića, pismo Jovanu S. Plamencu, u Parizu, u kojemu vele sljedeće:

“Gospodine Ministre,

Opunomoćeni od strane ustaša i naroda Crnogorskog, tj.naših jednomišljenika, koji se bore za slobodu i samostalnost Crne Gore, i za Uzvišenog Kralja Gospodara, a opunomoćeni od ustaškog odbora, sa potvrdom g.g. Živka M. Nikčevića sekretara Ministarstva unutrašnjih djela i Milisava Nikolića sudije i narodnog poslanika, doputovali smo u Brindizi 18.06.1919.god.
Gospodine Ministre,

1.Pod % sprovodimo vam protest kojega molimo da ga iznesete na javnost pred Konferencijom mira i dokažete Konferenciji da nam je nemoguće pod okovima Aleksandrovih i Pašićevih razbojnika ni dan živjeti.
O za Boga ima li pravde, ima li Boga, ima li ikoga na zemlji da nam pomože ili ćemo dovijek ovako ostati da u nevolji umiremo i muka se mučimo. Ni dahije u vrijeme Turske, ni Smail aga Čengić nijesu više jada dali sirotinji nego što nam rade sada srpske vlasti u Crnoj Gori.

2. Pod % sporovodimo vam naše punomoćje potvrđeno od strane ustaškog odbora.

3. Sprovodimo vam jedno pismo od strane gospodina Živka Nikčevića koje ide lično za gospodina predsjednika J.S.Plamenca, i g.ministra vojnog Milutina Vučinića.

Mi čekamo u Brindizi. Zato čekamo od vas odgovor, jer se mi moramo opet povratiti u Crnu Goru.“

(Državni arhiv Crne Gore, OSIO-novi period Podgorica, zbirka Jovana S. Plamenca, dok.br. 94, Radojica M. Nikčević i Nikola S. Nikolić-Kraljevskom crnogorskom ministru predsjedniku gospodinu Jovanu S.Plamencu, Neji kod Pariza, Brindizi 19.VI.1919.godine.

Napomena autora teksta: Ustanički četovođa i oficir, poručnik crnogorske vojske Nikola S. Nikolić iz Broćanca kod Nikšića, koji je koautor ovog pisma, poginuo je u sukobu sa srpskim okupacionim trupama 12. II 1920. godine. Viđi biografiju Nikole S. Nikolića u: Novak Adžić, „Borci za nezavisnu Crnu Goru 1919-1941“, Tom, I, Cetinje, 2008. str. 429-432.).

3. ZAKLETVA CRNOGORSKIH OFICIRA U RIMU 25. NOVEMBRA 1922. GODINE

O motivima, smislu, ciljevima, ideološko-političkoj podlozi, programskim koncepcijama ustaničke, komitske i emigrantske borbe crnogorskih zelenaša, oficira crnogorske vojske, deponenta zakletve kralju Crne Gore Nikoli I Petroviću-Njegošu, koji su svoje činove i unapređenja dobijali na osnovu Zakona o ustrojstvu vojske Kraljevine Crne Gore iz 1910. od strane kralja Nikole i crnogorske Vlade, kao svjedočanstvo može poslužiti i sljedeći istorijski izvor. Radi se o dokumentu naslovljenom »Evanđelje slobode«, Rim 25. novembar 1922. godine, koji je napisan, otkucan pisaćom mašinom na memorandumu Ministarstva spoljnih poslova kraljevine Crne Gore i svojeručno potpisan od strane 43 crnogorskih rodoljuba, oficira i političkih emigranata.

Potpisninici ovog akta su zelenaški ustanici i oficiri crnogorske vojske, iz svih krajeva Crne Gore (Piperi, Cuce, Crmnica, Bokovo, Bjelopavlići, Ljubotinj, Cetinje, Bajice, Bandići, Konak, Vasojevići, Kuči, Pješivci, Komani, Nikšić, Zeta, Grahovo, Bjelice i dr.), koji su učestvovali u ustaničkim i komitskim akcijama i bili emigranti u Italiji (1919-1922). Mnogi od njih skončali su svoje živote u inostranstvu, a mnogi su se vratili u zemlju i nastalivili borbu za svoja uvjerenja. Neki su poginuli u borbama, a jedan dio je uhvaćen i osuđen na robiju od strane vlasti u KSHS.

Ovaj dokument potvrđuje da heroji istorije nijesu oni koji su rušili državu, već oni koji su se borili i stradali za nju. Ovaj akt ima karakter zakletve, a glasi integralno:

»Rim, 25 novembra 1922. godine EVANĐELJE SLOBODE: Sa ovim niže potpisati izjavljujemo i zaklinjemo se:

1). Da ćemo sve svoje snage: fizičke, intelektualne i moralne posvetiti vaskrsnuću crnogorske državne slobode i da smo gotovi za postignuće toga svetog cilja na prvu zapovijest i svoj život dati.

2). Da ćemo sva naređenja, koja nam bude izdavao naš narodni vođa, crnogorski Ministar Predsjednik Gospodin Jovan S. Plamenac bez ikakvog oklijevanja izvršavati.
Njegova naređenja za nas su najveći zakon. Isto tako bez ikakvog oklijevanja izvršavat će mo i svaku naredbu našeg vođe koju bi nam izdavao preko njemu potčinjenih organa. Tek pošto se naređenje izvrši ima se pravo na eventualnu žalbu i to konačno kod prve predpostavljene vlasti naredbo-davčeve.

3) Pristajemo da svaki neposluh bude kažnjen smrću i da izvršioci smrtne kazne budu članovi Crne Ruke, koji jedan za drugog ne smiju znati. Umirem za Crnu Goru:

Kom. Pero Vuković, kom. Marko Vučeraković, kom. Mašan M. Borozan, Kom. Blažo Marković, Kom. Savo Bošković, Kap. Jokica Andrijević, Kom. Zaviša Zvicer, kap. Ilija Lubarda, Por. Krsto Niković, Pero Leković, poručnik Maksim M. Martinović, Mijuško Mrvošević, Aleksandar F. Đokić, Mihailo Tomić, kap. Luka Đurković, kom. Pero Bošković, kom. Simo Čukić, kom. Tomica Lekić, kom. Petar Lekić, Đuro Lazarević, Miljan Lazarević, Risto Sekulić, kom. Ćetko Bigović, Zeko Delibašić, Krcun Kusovac, kom. Petar Vukov Lekić, kom. Milo S. Leković, por. Andrija Radulović, por. Bogdan Simović, Rade Nikić, Vaso Kralj, Bogić Perović, Niko Niković, Kom. M. Kovačević, kom. Dušan Vuković, Vido Nikčević, Mitar Popović, Vasko Radičević, Stevan Lekić, Milo Leković, Špiro Belada, Radisav Nikezić, Krcun Janković«.

(Biblioteka Istorijskog Instituta Podgorica, Izabrana dokumenta Jovana Plamenca (nenumerisana kutija), odabrao i sredio Jagoš Jovanović. Ministere Royal Affaires Ettangeres de Montenegro, Rim, 25 novembra 1922, EVANĐELJE SLOBODE.)
Napomena autora teksta: U pismu Jovanu Simonovu Plamencu iz italijanskog grada Bolonje marta 1922 godine pred napuštanje Italije komandir Savo Raspopović i kapetan Jokica Andrijević izjavljuju mu spremnost da će „ostat vjerni i dostojni svoje zakletve”(Biblioteka Istorijskog instituta Podgorica, f. 81, Dokumenti Jovana Plamenca, Savo Raspopović, Jokica Andrijević-Jovanu Plamencu, Bolonja, mart, 1922. Dr Šerbo Rastoder, »Crna Gora u egzilu 1918-1925«, knjiga I, Podogrica, 2004. str. 370). I izvršili su zakletvu: Savo Raspopović je, sa 10 svojih saboraca, poginuo 28. decembra 1923. godine u Rubežima kod Nikšića u sukobu sa srpskom vojskom, žandarmerijom i bjelaškim kontrakomitskim formacijama, a Jokica Andrijević je nakon povratka u Crnu Goru i ponovnog komitovanja uhvaćen i na sudskom procesu u Kolašinu presudom od 5. januara 1927. godine osuđen kao politički »krivac« na kaznu robije u trajanju od 15. godina. Robijao u zloglasnom zatvoru u Zenici kao politički osuđenik. Kao datum početka izdržavanja određene zakonske kazne naznačen je 28 april 1926. Izašao je iz zatvora nakon amnestije date 24. maja 1934. godine).

4. ALAJBARJAKTAR I KOMANDIR MARKO ZEKOV POPOVIĆ-APEL NA CRNOGORCE, SAN FRANCISKO OD 31. AVGUSTA 1927.

Marko Zekov Popović rođen je 20. aprila 1881. godine na Njegušima (Katunska nahija, cetinjska oblast), a život je okončao u Londonu 26. oktobra 1934. godine. Ostaju kontroverze da li je umro prirodnom smrću ili je ubijen. Bio je nasljedni alajbarjaktar crnogorske vojske i jedan od najuglednijih i najuticajnijih oficira koji su se u egzilu borili za prava Crne Gore, violinirana invazijom i aneksijom Crne Gore Srbiji krajem 1918. godine. Jedan je od vodećih organizatora i učesnika Božićnog ustanka 1919. godine.

Spadao je u red elitnih oficira, rojalista koji su u Gaeti bili u sastavu crnogorske vojske (1919-1921). Bio je alajbarjaktar i komandir crnogorske vojske i politički emigrant sve do misteriozne smrti (1934), odbivši da se vrati u KSHS i nakon dobijene amnestije. U emigraciji se do smrti borio za slobodnu i nezavisnu državu Crnu Goru. Marko Zekov Popović sahranjen je u protestanskoj crkvi u Dablinu (Irska). Alajbarjaktar je oficirski čin koji je imao nosilac glavne vojne (ratne) zastave (barjaka) Knjaževine i Kraljevine Crne Gore.

Komandir (major) Marko Zekov Popović održavao je saradnju i komunikaciju sa Nikolom Petanovićem-Naiadom iz San Franciska, koji je u SAD osnovao „Savez za slobodnu i nezavisnuCrnu Goru“ i uređivao suverenističko crnogorsko glasilo, časopis „The Montenegrin Mirror“ („Crnogorsko Ogledalo“) 1927-1931. Petanovićevo „Crnogorsko ogledalo“ je objavljivalo članke Marka Zekova Popovića i pisalo o njemu, kao jednom od korifeja crnogorske emanipatorske državotvorne i nacionalne borbe u egzilu.
U „Crnogorskom ogledalu“ Marko Zekov Popović, iz San Franciska 31. avgusta 1927. Godine Marko Zekov Popović objavljuje tekst sljedeće sadržine:

“APEL NA CRNOGORCE"

BRAĆO CRNOGORCI!

Nedavno su u San Francisko, Kalifornia, Društvo Slobodnih Crnogoraca pokrenuli na Engleskom jeziku mjesečni časopis, Crnogorsko Ogledalo, kojeg uređuje rođeni Crnogorac, Nikola Petanović, Naiad, sin naše junačke Crmnice.
Crnogorskom Ogledalu zadaća je da brani vjekovnu čast i slavu Crne Gore, jer Crnogorac imao je samo: junaštvo, čast i slobodu,-pa ko želi to i dalje imati, taj će biti sa nama i pomoći će nas moralno i materijalno; a svi oni koji to ne žele neka budu Biogradu perjanice.

Crnogorci koji žive po raznim gradovima Evrope raduju se što su braća na Pacifiku udarili novi temelj borbi za slobodu i nezavisnost Crne Gore pridružujući se kolu Slobodnih Crnogoraca.

Crnogorsko Ogledalo dobilo je u ovom kratkom vremenu najljepše komplimente od mnogobrojnih stranaca, među kojima su većinom političari koji u sadašnjem vremenu vode čelnu riječ, jedan je od tih političara i barometer evropske politike.
Crnogorsko Ogledalo svakog dana dobiva novi broj prijatelja, od kojih su većinom stranci, za koje nikako nijesmo ranije znali, sigurno zbog toga, što svi raniji pokreti bili su neosnovani i u rukama ljudi kojima su bili mnogo preči lični od opštih interesa!

Svi istinski rodoljubi i potomci naših herojskih očeva danas dobro znadu do čega su naš narod i Domovinu doveli pojedini izrodi i izdajnici njene slobode i njenih slavnih tradicija. Dužnost mi nalaže, kao Crnogorcu, da spomenem sve one početnike koji su bili samsari pokojnog Pašića, a koji su u isto vrijeme bili grobari Crne Gore i njene slobode. Ovo su oni: Savo Ivanović, Tomo Oraovac, Andrija Radović, Marko Daković, Jovan Đonović, Milovan Džaković, Simo Šobaić, Milutin Tomić, Todor Božović, Stevo Bogdanović.

Imena njihova spominjaće se sa gnušanjem i prezrenjem kod svih vjernih sinova i kćeri naše mučeničke Otadžbine, jer oni su po naredbi i želji neprijatelja naše slobode i naše istorije, a da bi se istodobno osvetili pokojnom Kralju Nikoli, upropastili slobodu Crne Gore i naš narod doveli do ruba propasti. Što je od većeg interesovanja i važnosti za sve Crnogorce jeste i to, što su pomenuti Crnogorski izrodi danas ćušnuti u kraju, ne od Crne Gore, nego od Biograda i zvanične Srbije, kojoj su izdajnički služili, i kako koji ide pod zemljom : Srbija mu čita nad grobom: “Crnac je odigrao ulogu, sada neka mirno počiva pod pločom sopstvene sramote!” U koga još ima rodoljubnog žara i ponosa Crnogorskog taj će odlučno ustati u odbranu svoje Domovine, tim prije kad zna da će ga za njegovo kukavičko ćutanje i sam neprijatelj naše istorije i naše narodne časti tako strašno ukoriti i osramotiti, kao što je to bio slučaj do sada sa mnogim nesrećnim Crnogorcima.

S obzirom na sve dovle rečeno, jasno je i dade se lako razumjeti da je borba naših novih boraca, koji su pokrenuli Crnogorsko Ogledalo, još teža: kad pored nadčovječne borbe za čast i slobodu naše Domovine , mora se voditi očajnička borba protivu svega onoga što su u dušu našeg naroda uvukli njegovi narodi i prodane duše, kao i protivu svega onoga što Srbija oće silom da nametne Crnogorskom narodu. Zato Crnogorsko Ogledalo apeluje na sve vjerne sinove Crne Gore da nas pomognu u borbi za slobodu i ponos naše Domovine. I ja sam uvjeren da će se pravi Crnogorci svi odazvati.

U zaključku, napominjem, da mi je stavljeno u dužnost, da Crnogorsko Ogledalo ima doprijeti do ruku svakojega Crnogorca, pa ma đe se on nalazio, te prema tome znaćemo-koliko ima Crna Gora svojih sinova.

San Francisko, 31 Avgusta, 1927.
Komandir Marko Zekov Popović
Alajbarjaktar Crnogorske Vojske .

(„The Montenegrin Mirror“, september, 1927, San Francisko-„Apel na Crnogorske“, Marko Zekov Popović, komandir i alajbarjaktar crnogorske vojske, San Francisko, 31. avgusta 1927, str. 1.)

(Napomena autora teksta: Samsar je riječ koja označava: trgovačkog posrednika, trgovačkog agenta koji obavlja posao za račun gazde. U ovom slučaju misli se na sluge i poslušnike beogradske vlasti u Crnoj Gori, na političke trgovce.
Vidi detaljno biografiju Marka Zekova Popovića u: Novak Adžić, „Alajbarjaktar Marko Zekov Popović u borbi za opstanak Crne Gore (1918-1934)“, „Crnogorski anali“, Cetinje, jul 2014, god. 2, broj 5-6, str. 79-110.).