Patrijarsi Carigrada, Aleksandrije, Antiohije, Jerusalima (1531): Nikad nije postojala autokefalna Srpska crkva

Piše: Vladimir Jovanović

Jedan od većih falsifikata ovdašnje novije istoriografije – tvrdnja da je Rastko Nemanjić, Sveti Sava Srpski, dobio 1219. autokefaliju za Žičku arhiepiskopiju (SPC) – odlukom crkvenih vlasti u Beogradu ima se, dakle, proslaviti ove godine na sva zvona kao "osam vekova autokefalnosti SPC“!

Falsifikat je kreiran relativno novijega datuma. Preplavio je onomad obrazovne sisteme jugoslovenskih država, a opstaje po inerciji i sada u crnogorskoj istorigrafiji i udžbenicima. Od 1930-ih "naučni krugovi” Beograda formiraše, a Srpska crkve proširi i kvazieklisiološku doktrinu "svetosavlja”.

Amfilohije Radović, kako najavljuje, slaviće i "800 godina od uspostavljanja Zetske episkopije”! Ima li kakva dokaza o tome? Mitropolija crnogorsko-primorska SPC, čiji je on eparhijski arhijerej, iz novijega je doba, osnivač joj je laik i možda mason Aleksandar I Karađorđević, nastaje kad i "svetosavlje” – 1931. godine; ali, po Anfilohijevoj računici, biva da je SPC starija i od Crne Gore! No, o tome drugom prilikom…

***
O autokefaliji koju je Sava Srpski navodno polučio od Carigrada nema tomosa, hrisovulje, ikakva akta i sačuvana prijepisa. Autokefaliju ne pominju ni Savini hagiografi, Domentijan i Teodosije, niti, ponovimo, koji drugi onovremeni srpski, ili bilo čiji dokument.

Trag o tome, naravno, nije pronađen ni u arhivu Carigradske patrijaršije, premda ga je, još polovinom 1850-ih, tamo bezuspješno tražio dr Janko Šafarik, budući predśednik Srpskoga učenoga društva (savremena SANU). Pisao je razočarani Šafarik, da ne može jasnije: "Mi nemamo podobnog akta, kojim je Sveti Sava postao samostalnim arhiepiskopom”.

Koji jubilej od 800. godina slavi SPC? Sv. Sava nije dobio autokefaliju

No, jesu li Srbi autokefaliju, tj. kanonsku samostalnost za svoju Crkvu dobili docnije, po Savinoj smrti (†1236), više od dva vijeka prije nego je slijednica Žičke arhiepiskopije, prozvana Pećka patrijaršija, oko 1459. ukunuta i pripojena Prvoj Justinijani - Ohridskoj pravoslavnoj arhiepiskopiji (ἀρχιεπίσκοπὴ τῆς Πρώτης Ἰουστινιανῆς καὶ πάσης Βουλγαρίας)?

Zna se da je car Dušan Nemanjić, posve nekanonski, proglasio 1346. patrijaršiju, te da su Srbi zbog toga od Carigrada anatemisani.

I premda je Srpska crkva kanonizovala praktično sve Nemanjiće, Dušana Silnoga – nije. Svoga najvećega vladara, ostaviše do danas bez svetačkoga oreola upravo da ne iritiraju Carigrad. Iz svojih razloga, opet, Carigrad je falsifikat da je Savi Srpskome ili bilo kome iz srednjovjekovne Srbije darivao autokefaliju, ostavljao desetljećima bez komentara. Barem do prije neki dan…

Mit o autokefaliji: Vartolomej poručio Srbima da žive u laži već 800 godina

O tome je li Sava, ili ko drugi od srednjovjekovnih Srba, zaista dobio tomos o autokefaliji, postoje relelevantni, provjerljivi i naučno verifikovani izvori; iz kojih se, "crno na bijelo”, može zaključiti samo jedno – srednjovjekovna Srbija autokefaliju nije dobila.

***
Jedan od prvoklasnih dokumenata koji to svjedoči jeste saborna poslanica (hrisovulja) iz 1531. patrijarhâ Carigrada, Aleksandrije, Antiohije i Jerusalima.

Povod za tu poslanicu četvorice najvećih autoriteta Istočno-pravoslavne Crkve je izvjesni Pavle, episkop iz Smedereva, koji se, oko 1528, uz pomoć turskih vlasti i podmićivanjem, samoproglasio, prvo za "arhiepiskopa”, a zatim za "patrijarha” Peći.

Oteo je "Pećku crkvu“ i druge crkve iz kanonske jurisdikcije Ohridske arhiepiskopije, čiji predstojatelj tada bijaše arhiepiskop Prohor, te činio druga nepočinstva. O događaju je sačuvano i objavljeno više originalnih dokumenata.

Obaviješten je i Joakim I, patrijarh aleksandrijski (Ιωακείμ Α΄ ο Πάνυ Αλεξανδρείας, potonji Sveti Joakim I Atinjanin). Pošto je „čuo za smutnje u njegovoj eparhiji od nekih nepokornih muževa“, Joakim je pisao Prohoru u Ohridu da se ne boji, jer „mnogo je nevolja pravednima, ali ih Gospod izbavlja“ (Ps. 34, 19). Preko jeromonaha Germana, sa Svete Gore, raširila se vijest o raskolničkome skandalu „koji u Srbalja biva od nekoga Pavla, razornika arhijerejstva“.

Informisani su i patrijarsi: carigradski Jeremija I (Πατριάρχης Ιερεμίας Α΄), antiohijski MIhailo (Μιχαήλ Αντιοχείας), jerusalimski Josif.

Trinaestočlani sabor arhijereja Ohridske arhiepiskopije sastaće se 1528/1529. godine, te osuditi Pavla i njegove raskolnike. I taj je dokument sačuvan.

O istome će saborno (na sinaksisu) raspravljati i patrijarsi: vaseljenski, aleksandrijski, antiohijski, jerusalimski. Pozivajući se na kršenje pravila Svetih Apostola (30. kanon) i kanona Vaseljenskih sabora od strane episkopa Pavla i njegovih pristalica, donose 4. septembra 1531. pisanu presudu.

Četvorica patrijarha tu ne pominju nikakvu Pećku PATRIJARŠIJU, već Pećku ARHIEPISKOPIJU, pa i o njoj govore kao o nepostojećoj – doslovno, nazivaju je "TAKOZVANA Pećka arhiepiskopija”.

Potom, patrijarsi navode najvažnije: pozivajući se na drevne carske hrisovulje, u koje su izvršili uvide, pišu da "takozvana Pećka arhiepiskopija” nikada nije ni bila počastvovana pravom na autokefaliju, već je oduvijek u podređenosti arhiepiskopskoj katedri Ohrida; istina, nasiljem u jednome periodu od Ohrida bijaše otrgnuta, postavši navodno autonomna, ali se opet prisajedini kanonskoj katedri – i da to niko ne može osporiti.

Kao ni četvorici patrijarha Istoka, ni tri vijeka ranije, savremeniku Save Srpskoga, za Srbiju (Rašku) kanonski nadležnomme poglavaru Ohridske arhiepiskopije, arhiepiskopu Dimitriju Homatijanu (Δημήτριος Χωματηνός), jednome od najučenijih ondašnjih teologa, takođe nije poznat način na koji je Sava mogao uopšte postati arhijerej, a još manje da jednovremeno, ni manje ni više, od Carigrada poluči i autokefaliju!

Dimitrije je u sačuvanome i objavljenome pismu naveo da je Sava Srpski, šireći vijesti o svojoj hirotoniji za episkopa bez prethodna blagoslova nadležnoga arhijereja, i još gore, nasilno otkidajući crkve iz kanonske jurisdikcije drevne katedre Ohrida, postupio suprotno: 35. kanonu Svetih Apostola, 2. kanonu Drugoga Vaseljenskoga sabora, 8. kanonu Efeskoga sabora, 14. i 22. kanonu Antiohijskoga sabora, 12. kanonu Halkidonskoga sabora…

***
Dakle, podatke o statusu crkvene strukture u srpskoj srednjovjekovnoj državi nalazimo u saborskome aktu iz 1531. četiri najveća autoriteta onovremene Vaseljene – Rusi su tada u raskolu s vaseljenskim pravoslavljem zbog samoproglašene autokefalije, a na čelu njihove Crkve nije patrijarh, već mitropolit.

Taj akt četvorice patrijarha, koliko mi je poznato, prvi je 1878. u Moskvi objavio u grčkome originalu i u prijevodu na ruski profesor crkvenoga prava i član Imperatorske sanktpetersburške akademije nauka, prof. dr Aleksij S. Pavlov (Алексей Степанович Павлов) – na stranicama časopisa "Чтенiя въ Императорскомъ Обществѣ Исторiи и Древностей Россiйскихъ при Московскомъ Университетѣ” (knj. 4). On je, doduše, propuštio da navede da su akt donijeli, osim Vaseljenskoga Patrijarha, takođe i patrijarsi Aleksandrije, Antiohije i Jerusalima.

Arhimandrit dr Ilarion Ruvarac, akademik i rektor Karlovačke srpsko-pravoslavne bogoslovije, taj je dokument iz "Чтенiя” preštampao 1879. na grčkome i ruskome u "Glasniku Srpskoga učenoga društva” (br. 47, Beograd, str. 265-270).

"U gramoti toj, kaže Jeremija I, kako je tako nazivana arhijepiskopija pećska pređe i otpočetka potčinjena bila Ohridskoj crkvi – to će reći od početka hrišćanstva među Srbima do Sv. Save”, piše Ilarion, "i kako je, kao što neki govore, nasilno otrguta od nje i postavljena u autonomno stanje – to je bilo od Sv. Save do Arsenija II – no nije u tom stanju ostala do nastojećeg vremena, već je s nova prisajedinjena Ohridskoj crkvi i postala zavisnom od nje, budući da aftokefalnost i nije bila dobila po izreci i sudu vaseljenskog sabora”.

Ilarion je zalud ukazivao na "važnost rečene grčke listine za istoriju naše Crkve”, no – da li objašnjavati iz kojih razloga – dokument će novija istoriografija nečasno gurnuti u tminu zaborava. Nije li vrijeme da izađe na svijetlost današnjice?

Vjerujem da jeste. Istina, pominjem kroz citate taj dokument četvorice patrijarha u nekoj od svojih knjiga. A sada ću objaviti prijevod na crnogorski jezik cjelokupne saborske odluke patrijarhâ od 4. septembra 1531, potom i faksimile koje je akademik A. S. Pavlov, na grčkome originalu i ruskome prijevodu, štampao 1878. u časopisu "Чтенiя въ Императорскомъ Обществѣ Исторiи и Древностей Россiйскихъ при Московскомъ Университетѣ”…

***
"[JOAKIM, BOŽJOM MILOŠĆU ARHIEPISKOP ALEKSANDRIJE, PATRIJARH CIJELOGA EGIPTA I SUDIJA VASELJENSKI]
[MIHAILO, BOŽJOM MILOŠĆU PATRIJARH VELIKOGA GRADA BOŽJEGA ANTIOHIJE I CIJELE ANADOLIJE]
[JOSIF, BOŽJOM MILOŠĆU PATRIJARH SVETOGA GRADA JERUSALIMA …]
JEREMIJA, BOŽJOM MILOŠĆU ARHIEPISKOP CARIGRADA, NOVOGA RIMA I VASELJENSKI PATRIJARH

Posigurno bi, naravno, i podobno i pravedno bilo, da ono što od početka prekrasno uzakonjeno i ustrojeno bijaše za vazda sačuva svoju snagu i tvrdoću i da se ne mijenja potonjim (okolnostima), da pod izgovorom ma kakvih prava ne budu narušene saborske odluke i poništavana Patrijaršijska naređenja.

No, kako sve to često biva, posljedice takve nestalnosti djela (ljudskih) se otklanjaju novim Patrijaršijskim naređenjima i njima se opet blagoustrojava i vaspostavlja zakonitost, kako je predviđeno i saborskim odlukama.

Utoliko sada Blaženjejši Arhiepiskop Prve Justinijane, tj. Ohrida, u Svetome Duhu voozljubljeni brat naš i saslužitelj gospodin Prohor, trpi takvo (bezakonje) u svojoj eparhiji: zbog toga što TAKOZVANA PEĆKA ARHIEPISKOPIJA, PRIJE I OD POČETKA POTČINJENA NJEGOVOJ CRKVI (OHRIDSKOJ ARHIEPISKOPIJI), NO, KAKO NEKI GOVORE, POSLJEDICOM NEČIJEGA NASILJA BIVŠI OTRGNUTA OD NJE I POSTAVLJENA U STATUS AUTONOMIJE, ALI NE OSTAVŠI TAKVA DO DANAS, JER OPET BI PRISAJEDINJENA NJEGOVOJ CRKVI I POSTADE ZAVISNA OD NJE NA OSNOVU TOGA DA I NIJE BILA POČASTVOVANA (AUTOKEFALIJOM) PO PRIJEDLOGU I SUDU NEKOGA IZ VASELJENSKIH SABORA; i tako, dakle, on, obrativši nam se, izvjesti o nedavnim događajima u svojoj eparhiji.

Pavle nakakav, nosaše odjelo pastira, a vaistinu je vuk, ne ugledavši se na Apostola Pavla, nego na prokletnika Samosatca [Pavla Samosatskoga, jeretika osuđena na Antiohijskome saboru 269. godine – naša primjedba], upotrijebivši vanjsku vlast, imajući za pomoćnike neke iz mirjanstva, podmitivši zlatom zauze Pećku crkvu a s njom otrgnu i druge crkve od Ohridske eparhije.

Izvijestivši nas o svemu, Blaženjejši Arhiepiskop gospodin Prohor, zamoli nas da mi po pravu razmotrimo i presudimo: je li to zakonito i saglasno kanonima?

I uzevši molbu rečenoga Blaženjejšega Arhiepiskopa i razmotrivši (predmet) saborno, mi smo razmislivši utvrdili: da pomenuti Pavle, kao protivan kanonima prestupnik, podliježe odlučenju iz njegova sabratsva u saboru arhijerejâ koji se ima sastati u tamošnjoj eparhiji, po kanonu, koji kaže: ‘Episkop koji preko svjetovne vlasti prigrabi crkvu, neka se svrgne i odluči kao i svi koji opšte s njime’ [30. kanon Svetih Apostola]; i saučesnici (Pavlovi) da budu odlučeni od Boga Svedržitelja i neka im se ne oprosti ako se ne predomisle i ne pokaju i ne pristupe Crkvi Božijoj.

BUDUĆI POGLEDAVŠI I STAROSLAVNE CARSKE HRISOVULJE, DOKAZUJE SE, DA CIJELA PEĆKA EPARHIJA SA SRBIJOM JESTE ZAKONITA (BAŠTINA) OHRIDSKE ARHIEPISKOPIJE, pa naše smjernosti, prema smislu naznačenih hrisovulja, saborno opredijelismo odluke i rješavamo: PEĆ I CIJELA SRPSKA OBLAST SE NALAZI POD RUKOM SVJATJEJŠEGA ARHIEPISKOPA OHRIDSKOGA, KAKO SU SE I ODUVIJEK DO SADA POTČINJAVALI NJOJ, i ko odsad zaželi praviti o tome kakvu smutnju, takav, kogođ bio, od Boga Svedržitelja da bude odlučen i bez blagoslova i za svoj vijek i u budućnosti, i neka bude u zajednici sa Judom izdajnikom.

Tako riješivši u Svetome Duhu, naše smjernosti sastaviše sada o svemu ovome odluku napismeno i nju dadosmo Svjatjejšemu Arhiepiskopu Prve Justinijane, nahodeće u Ohridu, ljeta 7039, mjeseca septembra, indiktiona 4”.