Jovan S. Plamenac o zločinu nad porodicom patriote i komite Petra Tomaševa Zvicera (1923)

Piše: Novak Adžić

Srpska žandarmerijska jedinica, sastavljena od 12 (dvanaest) žandarma, pod komandom majora Kecmanovića i bivšeg austrijskog vahmajstora nekog Kolakovića, 25. aprila 1923. godine, u dva sata poslije ponoći, upala je, u Cucima u selu Rokoči, u kuću poznatog komite Petra Zvicera. Svu njegovu porodicu, izuzev brata Petrovog Jagoša Zvicera, koji se tu nije zatekao zato što je bio u zatvoru na Cetinju, srpski žandarmi su tukli, mučili, zaklali, odnosno, okrutno ubili.

Dželati se nijesu čak ni tada zaustavili, nego su sadistički nastavili sa svojim monstruoznim, krvavim pirom. Izveli su iz kuće Đurđu Zvicer, staricu od oko 100 godina, babu Petra Zvicera, zavezali je za jednu trešnju ispred kuće, a onda kuću zapalili, a nju primorali da gleda u vatri pobijenu i zaklanu familiju. Baba Đurđa je od prizora strave i užasa poluđela i, docnije, umrla u bolnici u Danilovgradu.

Srpski žandarmi pod vođstvom majora Kecmanovića su te užasne, proklete noći 25. aprila 1923. godine mučili, ubili, zaklali i spalili: Anđu Zvicer, majku Petra Zvicera, koja je imala 60 godina; Zagorku Zvicer, staru 23 godine, suprugu Petra Zvicera sa troje đece; Vidaka Zvicera, starog 13 godina brata Petra Zvicera i Planu Zvicer, staru 20 godina, sestru Petra Zvicera.

Za zločin u Cucima u selu Rokoči nad familijom Petra Zvicera njegovi organizatori, planeri, naredbodavci, izvršioci, saizvršioci, podstrekači, pomagači i drugi saučesnici nikada nijesu krivično odgovarali, niti na bilo koji drugi način gonjeni od strane organa javne vlasti. U stvari, lica iz organa vlasti su u uniformi žandarma i izvršila taj zločin koji je ostao bez zaslužene kazne.

O pomenutom zločinu govori i Jovan Simonov Plemenac, bivši predsjednik Crnogorske narodne skupštine, organizator i vođa Božićnog ustanka 1919. i ministar Predsjednik Crnogorske vlade u egzilu (1919-1921), u pismu »Tiče se moje izgorjele kuće«, kojega je iz Beograda 4. aprila 1941. godine uputio Jagošu Draškoviću, tadašnjem predsjedniku Okružnog suda u Vranju, (Kraljevina Jugoslavija), a krajem 1918. i tokom 1919. aktivnom poručniku srpske okupatorske vojske, koja je okupirala bila Crnu Goru, te koji je komandovao oružanim formacijama koje su zapalile Plamenčevu kuću u Boljevićima u Crmnici 1919. godine.

Nekadašnji premijer crnogorske Vlade Jovan S. Plamenac, u tome pismu, svom palikući navodi i ovo:

»...A već i da ne govorimo o ubijstvima u masama razoružanih i nevinih ljudi, staraca i žena, majaka i djece, koje počini srbijanska soldateska širom Crne Gore, pod komandom žalosnih srbijanskih oficira.

Koliko je samo nevinih i časnih i nacionalno patriotskih Crnogoraca ispustilo svoje duše u zatvorima, poslije užasnih mučenja. Da ne pominjemo prethodno lomljenje nogu i ruku i rebara i odvajanje bubrega, vađenje očiju i kidanje ušiju, još prije nego što bi nesrećne žrtve izdahnule.

Živim ljudima je koža drta s leđa i sa trbuha, pa im onda so mećana pod kožu, da bi tako izdahnuli u najstrašnijim mukama. Nećemo govoriti o izrugivanjima sviju svetinja Crne Gore«, piše Plamenac navodeći: »Tako je postupano na primjer bilo sa Sv. Petrom Cetinjskim i Sv. Vasilijom Ostroškim. Sjetimo se onih čuda u Nikšiću..... Sva ova zla i sve ove obijesti i ove zvjerske zločine činili su srbijanski vojnici i žandarmi po naređenju svojih starješina.

Srbijanski vojnici uz ostala nasilja i zločine vršili ostala i slična nedjela i nad samim Crnogorkama: na pr., otsijecali su im prste s ruku da bi im što prije prstenje oduzeli. Ili su im pak pod rašom (suknjom) metali mačku do golog tijela, pa onda veži i sašij suknju. Mačku bi tukli, ili boli iglama, da bi mačka, u svojoj pomami, ugrizala i čupala golo tijelo nesrećnim žrtvama, a nasilni blud bio je stalno na dnevnom redu.

Na primjer: Došla je srbijanska vojska u Cuce, u Katunsku nahiju, pred kućom Petra Zvicera, zemljoradnika..... Pita njen komandant u rangu majora, gdje je domaćin kuće. Izlazi na vrata Petrova žena i kaže da Petar nije tu, nego da je otišao u mlin. Ulaze u kuću i vrše premetačinu, u cilju da se nije gdje sakrio u kući. Ali od Petra ni traga. Tada naređuje komandant, da vojnici izvedu Petrovu babu, staricu od preko 80 godina. Pa pošto su unijeli sijeno u kuću, zatvorili su u nju ženu Perovu sa troje đece i onda su je zapalili.

Nastala je unutra iza ovoga vriska, kuknjava i zapomaganje majke i djece...... Majka proba ne bi li vrata otvorila. Djeca vrište. Čuje se njihovo slabački glas: Mama ! Mama ! Draga Mama! ... Oj! Lele! Tata u pomoć! Lele nama!...

Starica takođe kuka pred kućom i leleče. Hoće put kućnih vrata da ih otvori, da spase.... Vojnici je samo ćušnu kundakom. Ona se zaleluja i padne... Dim sve više prigušuje i davi... Plamen sve obuhvata. Kroz kratko vrijeme krov pada i dogorijeva. Kuća se pretvara u zgarište. Nema više ni traga ni od majke ni od djece. Samo je na jednom mjestu bio ostao jedan dio od desne dječje ruke. Lakat sa prstićima. Inače, ništa drugo, osim po koja kost koja je još dimila na zgarištu.

Za sve ovo vrijeme, dok je kuća gorjela i plamen proždirao majku s djecom, uz vrisku i strašni jauk, vojnici su i ovdje igrali u kolu bezumlja sa svojim komandantom, smijući se i veseleći. Šta mislite? ! Krvava beogradska vlada nagradila je komandanta ovih janjičara sa unapređenjem i ordenom za zasluge«, navodi Plamenac.

(To pismo se nalazi u ličnom fondu Ratislava Plamenca, unuka Jovana S. Plamenca. Ja posjedujem njegovu kopiju. Vidi o tome: Novak Adžić, »Crnogorski heroji Savo Raspopović i Petar Zvicer«, Cetinje, 2003, str. 93-95. Vidjeti i integralno prekucan i u cjelini objavljen faksimil originala: Novak Adžić, »Pismo Jovana S. Plamenca 1941. Jagošu Draškoviću«, »Crnogorski anali«, Cetinje, godina 1, broj 3, jun 2013, str. 353-374).