Njegoš o Pećkoj patrijaršiji? (1)

Piše: Vladimir Jovanović

Kako je u istoriografiji primjećeno, a za svakoga i provjerljivo, Petar II Petrović-Njegoš ni u crkvenim aktima koje je izdavao kao arhiepiskop i mitropolit autokefalne Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve, ni u književnim djelima, političkim ili drugim spisima, ama baš nikada nije pomenuo Rastka Nemanjića (Savu Srpskoga), utemeljivača samoupravne Žičke arhiepiskopije (Srpske crkve).

Nije samo Sava Srpski za njega nepomenik. Njegoš je indiferentan prema činjenici da je Srpska crkva, najranije oko sredine 13. vijeka, pa do druge polovine 1450-ih, imala śedište jedne od svojih eparhija u Zeti.

Ni malobrojne sačuvane materijalne ostatke te eparhije, ili ostatke srpske srednjovjekovne države na prostoru Crne Gore, nije smatrao vrijednim ozbiljnih pomena.

Neki istoričari, pozivajući se na „indicije”, tvrdnje iz druge ruke, što će reći bez vjerodostojnih izvora, navode kako je, nakon 1844, kada je u tajnosti napisan prvi srpski velikodržavni program – „Načertanije”, čije se autorstvo pripisuje Iliji Garašaninu (1812-1874) – preko emisarâ nuđeno Njegošu, čak da mu je plaćeno i da je on i prihvatio, da u budućoj velikosrpskoj ili južnoslovenskoj državi zauzme mjesto poglavara, patrijarha zajedničke pravoslavne jurisdikcije u Peći!

Sâm Njegoš, međutim, to nikada nije, niti bi prema crkvenim kanonima mogao da kaže ili napiše; nikakvi vjerodostojni izvori o tome ne svjedoče. Ipak, na primjer, britanski istoričar, Dejvid Mekenzi, piše: „Garašanin je obećao Petru II, koji je bio na čelu Crnogorske crkve, najviši čin u budućoj srpsko-crnogorskoj državi. Na taj način su Petar i Garašanin uspostavili uzajamno povjerenje i poštovanje”.

 ***

Međutim, iako se u „Načertaniju” ne govori ništa o crkvenim pitanjima, nezavisno od Njegoša i bez njegova znanja ili saglasnosti su neki krugovi 1840-ih razmatrali obnovu katedre u Peći.

Franjo Zah (František Alexander Zach, 1807-1892), Čeh-Poljak, antiruski emigrant, docnije konspirativni saradnik Garašanina, vjerovatni koautor „Načertanija”, saopštava plan svojih obavještajnih misija na Balkanu. U pismu od 21. marta 1843. veli da bi se „sami Crnogorci lakše sjedinili sa Srbijom, vidjeći i svoga vladiku na čelu zajedničke Crkve“, pod uslovom „ako bi se uspjelo, da se vladika [Njegoš] uvjeri u to da će postati mitropolit Srbije i nekoliko drugih krajeva slovenskih“.

Zah je pisao: „Pošto je poglavica Pravoslavne crkve, kome pripadaju skoro svi Sloveni u Turskoj, carigradski patrijarh, to bi trebalo prenijeti otuda vjerski centar. Počast crkvenog poglavara trebalo bi dati vladici Crne Gore. Ta počast odgovarala bi interesima Slovena u Turskoj, i morala bi se dopasti vladici kao čovjeku kulturnom, mudrom i željnom velikih stvari, znajući još da nikad kao vođa Crnogoraca neće moći rješavati pitanje Slovena u Turskoj. Sâmi bi se Crnogorci lakše sjedinili sa Srbijom, vidjeći i svoga vladiku na čelu zajedničke Crkve [...]. Ako bi se uspjelo, da se vladika uvjeri u to da će postati mitropolit Srbije i nekoliko drugih krajeva slovenskih, to bi bilo sredstvo pomoću kojeg bi se pridobio“.

Takva ideja, rekoh, ipak se ne pominje u „Načertaniju”. Prema kazivanju iz 1897. srpskoga autora, M. Đ. Milićevića, izvjesni Jovan Milinković, agent Garašanina, potonji sekretar suda u Valjevu, „u rukopisu, na osam pisanih tabaka, ostavio je zanimljivu belešku o propagandi u Tuskoj“, a u njoj se veli da je Njegošu za pristanak da mu pripadne „prvo mesto među crkvenim velikodostojnicima, po oslobođenju“ – ne navodi se da li patrijarha u Peći ili mitropolita Srbije? – ISPLAĆENO „1.000 DUKATA“!

***

Ima još jedna, ništa manje vjerodostojna, „indicija“. Mjesto patrijarha u Peći namijenjeno Njegošu pominje se u spisu Matije Bana, katoličkoga fratra, potom Garašaninova agenta. Njega je, sa takvom tvrdnjom, na naslovnoj strani, propagandno lansirala „Politika”, srpski vladin list, septembra 1925. uoči pośete kralja Aleksandra I Karađorđevića Crnoj Gori.

Tvrdnja Bana je prvi put objavljena 1884. u malo poznatom časopisu „Preodnica” iz Beograda. Ban, dakle, tvrdi, ili mu je pripisano da tvrdi, kako mu je godine 1848, tokom njegove prve agenturne pośete Cetinju, „u četiri oka“ i bez obrazložena povoda, Njegoš – a Njegoša „citira” na čistoj ekavici – navodno saopštio:

„Ah! jesmo skolovi žalosti, pa i grabljivi. [...] Ali, Božja mi vera, ne što bismo tako hteli, nego što smo na to primorani. Ja zadržavam Crnogorce od grabeži na austrijskoj strani, jer su nam tamo sve sama [h]rišćanska braća; ali na strani turskoj moramo često zaklopiti oči i dati im oduške. Još je dobro kad se ograniče na Turadiju; nu sto muke kad se pokrve sa [h]rišćanima! I to će tako trajati dokle god se ne iselimo iz ovih krševa. A da bi se mogli iseliti, najpre da se srpstvo oslobodi i ujedini. JA BIH TADA U MOJU PEĆSKU PATRIJARŠIJU, A KNJAZ SRPSKI U PRIZREN. MENI DUHOVNA, A NJEMU SVETOVNA VLAST NAD NARODOM SLOBODNIM I USREĆENIM“.

 ***

Ovakve „inidicije“, ponavljam, bez uporišta su u opipljivim dokazima i poznatoj faktografiji; ali, bez obzira na to, masovno su navođene kao neporecivi dokazi da je Njegoš učestvovao u planiranju antikanonskih i anticrkvenih djelatnosti obnove – od Vaseljenske patrijaršije prethodno, trajno i neopozivo ukinute katedre Pećke patrijaršije. To je još jedno u impozantnoj seriji tumačenja crnogorske prošlosti bez ikakvih kriterijuma.

Nema, rekoh, provjerljive činjenice da je Njegoš nekome mogao obećati da bi tron poglavara autokefalne Crkve Crne Gore, pod bilo kojim okolnostima, mogao zamijeniti s nekim drugim, pa ni tronom 1766. trajno ukinute Patrijaršije u Peći; još manje s podložnoj Vaseljenskome Patrijarhu katedrom „mitropolita Srbije“ u Beogradu, prijestonici Otomanskoj carevini vazalne Kneževine Srbije u kojoj do 1867. Turci imaju svoj garnizon, etc.

 No, postoji li išta provjerljivo o Njegoševim kombinacijama s Peći? Takav izvor – pismo, doduše jedno jedino u njegovoj velikoj epistološkoj zaostavštini, doista postoji. Tu Njegoš službeno pominje Peć, ali daleko od bogzna kako veličanstvena konteksta; uostalom, ne pominje Pećku patrijaršiju, nego – varoš Peć.

 Naime, 21. juna 1843, Njegoš austrijskome komesaru u Kotoru Gabrijelu Ivačiću piše o pokušaju da, „preko jednoga muselima turskoga u Arbaniju prijatelja“, kako veli, „dobavi iz Peći lijepa i mlada konja radi Vas“!...

 (Nastavlja se)