Piše: Vladimir Jovanović
Godina je 1714, mjesec jun. Mojsije Rajović-Čurla je srpski patrijarh, poglavar Pećke patrijaršije i vizitira Bosnu i Hercegovinu. Tamo je prethodnih mjeseci za beglerbega postavljen Numan-paša Ćuprilić (Köprülüzade Numan Paşa).
„Mojsije po milosti Božjoj arhiepiskop pećki i patrijarh srpski”, kako se potpisuje, šalje pismo kapetanu Vukoti Vukašinoviću. To je „serdar Vukota” iz „Gorskoga vijenca”. Vukota je prvi u nizu crnogorski guvernadur (gubernator).
Mojsijevo pismo je objavio 1932. u Beogradu srpski istoričar Jovan N. Tomić („Pohod Numan-paše Ćuprilića na Crnu Goru 1714 godine”, „Glas Srpske kraljevske akademije”, sv. 83, str. 68-69), a potom i mnogi istoričari. No, niko, koliko mi je poznato, ne utvrđuje podudarnosti toga pisma s „pismom” koje „Esperijus” – faktografski nepostojeći Vaseljenski Patrijarh, lik iz „Lažnoga cara Šćepana Maloga” Petra II Petrovića-Njegoša – u spjevu uručuje glavarima na Cetinju (vidi prethodni nastavak).
***
Događaji koji prethode pismu Mojsija Rajovića-Čurle su poznati. Ruska misija 1711. dolazi na Cetinje. Opštecrnogorskome zboru se obraća mitropolit Danilo [Šćepčevć] Petrović-Njegoš [Njeguš]: „Oružajte se, dakle, moja braćo Crnogorci kako vitezovi, i ja sam gotov s vama imanja i života moga ne pošteđeti!” Naredne, 1712. godine, Crnogorci će na Carevome Lazu potući Turke, predvodi ih Ahmet-paša (Ahmed Paşa).
Pod izgovorom da Crnogorci čine nepočinstva Srbima na crnogorsko-turskoj granici u Hercegovini, patrijarh Mojsije Rajović-Čurla dvije godine kasnije piše, dakle, Vukoti Vukašinoviću: „A potom da znate kako po zapovesti Boga I MILOSTI SREĆNOGA SULTANA BISMO ODREĐENI NA OVO SVETO MESTO SRPSKOG PATRIJARHATA, da dopuštenjem Božjim pasem i upravljam stadom preporučenim mi od Boga”. „Obiđosmo svu Bosnu i Hercegovinu”, veli patrijarh srpski; te će prijeći na glavnu svar i u pismu poručiti Crnogorcima:
„Ne znate da je i Bogu dotužilo vaše zlo, kao i ljudima, te će se i Bog razljutiti na vas, i poslati svoj gnev, razoriti i ubiti vas, da vam se neće znati ni rod ni dom. KO STE VI DA VODITE RAT S JEDNOM PREMOĆNOM CAREVINOM, u kojoj ste?
Zato vam pišem, da govoriš toj svojoj pokrajini, da prestanu s tim rđavim radom i da se POTČINE SREĆNOM SULTANU, da svak mirno ostane na svom domu, da ne dosađuje rođacima i braći svojoj, niti da na se navlače zlo, koje sada podnose. Ovo vam pišem i učim vas za vaše dobro. Ako tako budete radili, uradićete dobro za vas, A AKO NAS NE POSLUŠATE, ZNAJTE DA ĆU BACITI NA VAS TEŠKO PROKLETSTVO s zborom koji mi je Bog dao, s vladikama, kaluđerima i sveštenicima u svoj mojoj jurisdikciji DA VAS GOSPOD BOG ISTRAŽI; I NE DA ĆU VAM JEDAN ILI DVA PUTA POSLATI PROKLETSTVO, NEGO I SVAKOG MESECA, TE SE NEĆE ZNATI OD VAS NI ROD NI DOM. Uradite kako vas učim, i IDITE PAŠI; ne mešajte i nas u zlo bez zla”.
Uslijedili su manje-više za svakoga poznati događaji: predvođeni mitropolitom Danilom, Crnogorci se nijesu povinovali „srećnome Sultanu”, niti su „išli paši”, Numan-paši Ćupriliću. U septembru i oktobru 1714, predvođeni Numan-pašom, Turci, a i mnogi mobilisani Srbi iz Bosne i Hercegovine, preduzeće jedan od najmasivnijih napada. Ćuprilić „s vojskom prođe svud kroz Crnu Goru, u kojoj mloga sela i crkve i sâm Manastir cetinjski opali”, usput harajući i ubijajući nejač; pośekli su i neke na prevaru uhvaćene glavare crnogorske.
O učešću Srba na strani Turaka u pokoljima Crnogoraca, svojevremeno je srpska istoriografija pokušala naći „razloge”, biva jer su „u ranija vremena, a naročito u doba velikih pokreta protivu Turaka u Hercegovini, stradali hercegovački Srbi od Crnogoraca” (Andrija Luburić, Špiro M. Perović, „Porijeklo i prošlost dinastije Petrovića”, Beograd, 1940, str. 124), etc. No, je li srpski patrijarh Mojsije Rajović-Čurla prethodno, po upozorenju iz pisma od juna 1714, „poslao teška prokletstva” na Crnogorce ne pokore li se Turcima, kako je najavio? Odgovor – jeste.
***
Budući da je Pećka patrijaršija, na osnovu akta o njezinome obnavljanju od sultana-cara iz 1557. kanonski prepotčinjena Vaseljenskoj patrijaršiji – a ne Ohridskoj arhiepiskopiji, kako je u ranija vremena, prije njezina ukinuća, do oko 1459, bivalo – anateme protiv Crnogoraca su unijete u „crkvenu knjigu”, koja je s originala iz 1662. na grčkome jeziku prevedena i „ispravljana” na ruski (crkvenoslovenski), te naslovljena: „Из книги: православное исповѣданiе кадолическiѧ и апостолскiѧ церкве восточьiѧ”.
Najmanje u tri navrata od različiih nepoznatih autora je vremenom dopisivana. U nju je unijet popis „vječnopamjatnik i anatema”, tj. i notacija o srpskome anatemisanju Crnogoraca koji su se 1712. i 1714. borili protiv Turaka.
Naime, mitropolit Vasilije Petrović-Njegoš od januara 1753. boravi u Rusiji. Tamo je od Ilariona Grigoroviča, episkopa sarskoga i podonskoga Ruske pravoslavne crkve, dobio tu knjigu, kožom ukoričenu na velikome formatu (31х20 cm) – kako to docnije bilježi istoričar Dušan D. Vuksan. Knjigu Vasiilije donosi na Cetinje i pohranjuje u manastirsku riznicu. Njegošu je, dakle, bila dostupna. Što u njoj piše o Crnogorcima? Notacija u „vječnopamjatniku i anatemi” glasi:
„Izmjeniki [izdajnici] černogorskija prežnie, kotorie bili vo tisjašču sedam sot dvanadesjatago goda [1712] i vo tisjašču sedam četirenadesjatago goda [1714], togda i prežde i poslje, kogda Turci voevali na Černuju Goru i na Berda i imjano na Kuče – da budut anatema”.
Poimenično, naveden je u knjizi mitroplit Danilo. Iz konteksta notacije je jasno da su ostali, od srpskoga patrijarha anatemisani Crnogorci, zapravo prošireni popis lica iz Njegoševa „Gorskoga vijenca”!
***
Kako mitropolit Vasilije Petrović-Njegoš napisa u svome djelu „Исторiя о Черной Горы”, (Petrograd, 1754), „car Petar Prvi, samodržac sveruski, čuvši o slavnim i hrabrim podvizima crnogorskoga naroda, izvolio im je poslati svoje povelje, hvaleći njihovu vjernost i postojanost”; pisao je samodržac sveruski i „drugim narodima hristijanskim”, ali „niko se ne odvaži da digne oružje protiv Porte Otomanske, sem jedini Crnogorci, pod vođstvom svoga mitropolita Danila Šćepčevića od Njeguša Petrovića; on je zaista imao slavne vojskovođe”.
Vasilije piše kako Porta „pošalje veliku vojsku na Crnu Goru pod vođstvom seraskera Ahmet-paše, koji sa 60 hiljada turske vojske napade Crnu Goru 1712. godine, ali je od Crnogoraca bila potpuno razbijena”, te opet „Porta 1714. godine posla više od 100 hiljada vojske na Crnu Goru, pod vođstvom vezira Dumane [Numan]-paše Čuprelića [Ćuprilića]”.
„BUDUĆI CRNOGORCI OD SAVEZNIKA SVOJIH SRBA, TURSKIH PODANIKA OSTAVLJENI BJEHU; a pored toga HERCEGOVCI RAVNO S TURCIMA NA CRNOGORCE POĐOŠE U RAT, KOJIMA NIKADA TURCI NE DOZVOLJAVAJU ORUŽJE NOSITI, OSIM KAD IDU U RAT PROTIV CRNE GORE”, napisa Vasilije.
1/2
2/2
U „Исторiя о Черной Горы” najpotpuniji je spisak crnogorskih vitezova iz 1712. i 1714. godine, na koje, nepotčinivši se „srećnome Sultanu”, srpski patrijarh Mojsije Rajović-Čurla bači anateme To su, navodi mitropolit Vasilije, crnogorski „славнїе полководцы”: duk [vojvoda] Radule Petrović (brat mitropolita Danila), serdar Savo Petrović, serdar Vuk Radonjić, Vučeta Radonjić, knez Marko Bogdanović, vojvoda i gubernator Vukota Vukašinović, knez Kojica Nikolić, vojvoda Vuk Mićunović, knez Stanko Kovačević, knez Vukosav Ivanović, Vuksan Milić, knez Petar Vučetić, vojvoda Nikola Martinović, knez Stanoje Martinović, knez Ivan Vuletić, knez Martin Brajić, knez Luka Mahina, knez Nikola Pobor, gubernator Nikola Lazarević, serdar Vuk Mirković, vojvoda Vuk Radanov Paštrović, vojvoda Mašan Boljević, vojvoda Ilija Dupila, knez Nikola Klisić, knez Vuk Vulanović, knez Mihajlo Ivanović, knez Stefan Vulović, vojvoda Vuk Đurašković, knez Vuliša Ražnatović, knez Ivan Ljubotinja, knez Vuk Vujović, Nikola Svjekloća, vojvoda Boško Šćepanović, Vuk Radović, knez Pileta Radulović, knez Rade Gvozdenović, vojvoda Mijuško Plješivčević, vojvoda Jezdimir Bljelopavljić, vojvoda Ćetko Piletić Piper, vojvoda i gubernator Radonja Drekalović, vojvoda Miloš Vasojević, vojvoda Miloš Bratonožić, vojvoda Đon Stale Kliment.
***
Dakle, oba spisa, odnoseća se i na crnogorsko-turska vojevanja iz 1712. i 1714. – „Из книги: православное исповѣданiе кадолическiѧ и апостолскiѧ церкве восточьiѧ” i „Исторiя о Черной Горы” – Njegošu su dostupni u riznici Cetinjskoga manastira. Na više mjesta u „Lažnome caru Šćepanu Malome” Njegoš pominje Numan-pašu Ćuprilića…
„Kad pregazi Ćuprelić vezire,
Kad pregazi s vojskom Goru Crnu”…
(Nastavlja se)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR