Njegoš o Pećkoj patrijaršiji? (5)

Piše: Vladimir Jovanović

Petru II Petroviću-Njegošu morale su biti poznate i druge nevaljanosti, turkofilstvo, pogani jezik i „anatemisanja” od srpskoga patrijarha Mojsija Rajovića-Čurle, poglavara Pećke patrijaršije, prema mitropolitu Danilu [Šćepčevću] Petroviću-Njegošu [Njegušu]: slavni predšestvenik Njegošev – kome „Gorskim vijencem” podiže vječni pamjatnik – za poglavara Pećke patrijaršije je: „bednik”, „raskolnik”, „prokletnik”, etc. Poziva se srpski patrijarh na turskoga sultana, pa Crnogorcima, za mitropolita Danila, veli: „Možete ga istrebiti”!

***
Sveštenstvu, knezovima i svim hrišćanima Sandžaka Podgoričkoga, decembra 1721. iz Pazara, „Mojsije, Božjom milošću arhiepiskop pećski i celoga Ilirika patrijarh”, šalje poslanicu protiv mitropolita crnogorskoga Danila:

„Primismo vaša pisma koja su pisata meseca dec[embra] 14. u kojima razumemo što nam pišete poradi toga BEDNIKA i RASKOLNIKA ARANTOSA [PROKLETNIKA]; kad je suprot njega sâm Bog stao, a ČESTITI GA SE CAR [SULTAN] OMAZULIO [ODREKAO GA SE], NI JA NJEMU NE MOGU BITI PRIJATELJ NI PO JEDNOM NAČINU; no i sad i svagda hoću da nikako on nije u tom vilajetu meždu vami”.

Poradi čega je poglavar Pećke patrijaršije i sada, nalik zbivanjima iz 1714. godine (vidi prethodni nastavak), toliko ogorčen na mitropolita crnogorskoga Danila? Evo odgovora:

„Ovo sad, četvrta [je] godina, kako jedne aspre [akče, srebrni turski novac – prim.a] ja nisam od njega uzeo; no evo, razumno vi budi, kako sad u ovo nekoliko dana hoću poslati moga istoga jednoga čoveka tamo meždu vas, koga znamo da jeste dobar nama, veran, i koji će u svemu složan biti s vama zavlaku biti pravno i po zakonu. Te s njim budite u jedinstvu i u jednoj reči.

I po njemu hoćemo poslati oni isti FERMAN ŠTO NAM JE DOŠAO OD CAREVA DIVANA [باب عالی‎ Bāb-ı Ālī or Babıali, turska Porta – prim.a], kako taj RASKOLNIK omazulje i kako NAM JEST DOPUŠTENO DA GA MOŽEMO TEFTIŠITI I NAPLATITI OD NJEGA OD ČETIRI GODINE CAREVU MIRIJU, pak ne dati mu mesta u tom vilajetu, te S TIM FERMANOM I S MOJIM ČOVEKOM, AKO BUDETE UJEDNO, KAKO I TREBA DA BUDETE, MOŽETE GA ISTREBITI IZMEŽDU [SEBE] VRLO LAKO”.

***
Ima toga još od poglavara Pećke patrijaršije. Iz Sarajeva piše protopopu, popovima i hristijanima Podgorice:

„I vi popovi lepo se pravila crkovnoga držite i leturgiju često pojte i NEMOJTE KOJI IZ TOGA VILAJETA VLADIKI DANILU ZA KAKAV POSAO DA IDE! Eli, ako čujemo, hoće ONAJ ČOVEK KLETVU DOČEKAT KOJI K NJEMU POĐE. Tako da vidite”.

***
U svojih poznatih preko 1.700 pisama, Njegoš, dakle, nije pomenuo ni „p” od Pećke patrijaršije. U svojstvu episkopa, arhiepiskopa i mitropolita, poglavara autokefalne Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve, niti svojstvu državnika ili književnika, ama baš nikada nije pomenuo ni Rastka Nemanjića – Savu Srpskoga, utemeljivača samoupravne Žičke arhiepiskopije (Srpske crkve).

Indiferentan je prema činjenici da je Srpska crkva, najranije oko sredine 13. vijeka, pa do druge polovine 1450-ih, imala śedište jedne od svojih eparhija u Zeti. Ni malobrojne sačuvane materijalne ostatke te eparhije, ili ostatke srpske srednjovjekovne države na prostoru Crne Gore, nije smatrao vrijednim ozbiljnih pomena.

Nema nikakva neposredna dokaza za tvrdnje nalik onoj britanskoga istoričara Dejvida Mekenziija da je „[Ilija] Garašanin obećao Petru II, koji je bio na čelu CRNOGORSKE CRKVE, najviši čin u budućoj srpsko-crnogorskoj državi; na taj način su Petar i Garašanin uspostavili uzajamno povjerenje i poštovanje”. U „Načertaniju” nema ništa o crkvenim pitanjima u budućoj velikosrpskoj ili južnoslovenskoj državi – a budući je to, do 1906. godine, najtajniji dokument srpske vlade, da je postojao kakav dogovor ili plan s Njegošem ili njegovim prejemnicima na tronu autokefalne Crkve Crne Gore, nema razloga da ga ne bi zapisali.

***
U Njegoševim političkim spisima jednom se pominje Peć – i to kao varoš odakle je trebalo da dobavi konja „preko jednoga muselima turskoga u Arbaniju prijatelja“. Ali, Njegoš u njima nikada Pećku parijaršiju, ili nekoga od pećkih patrijarha, nije pomenuo. Međutm, u svome „Lažnome caru Šćepanu Malome” pominje Pećku patrijaršiju i Vasilija Brkića-Jovanovića, njezina 1763-65. poglavara, svrgnuta zbog novčanih pronevjera.

To Njegoševo djelo nosi podnaslov „Istoričesko Zbitije Osamnajestoga Vijeka”, a dokumentaciju za pisanje je autor pribavljao u arhivu Mletačke republike. Opisijući lik bivšega patrijarha pećkoga, Njegoš poseže za fikcijom; sugeriše da je Vasilije Brkić uživao nekav specijalni, mnogopoštovani, status tokom boravka u slobodnoj Crnoj Gori, ama da je „Patrijarh Pećski [Vasilije Brkić] s njega [Šćepana Maloga] postradao”.

Usporedbom s autentičnim dnevnikom ruske misije kneza Jurija J. Dolgorukova, koja boravi u Crnoj Gori, radi utvrđivanja činjenica o pojavi „samozvana cara”, dobija se potpuno drukčija faktografija. Nije li Vasilije Brkić, pod okriljem Rusa, poželio s trona poglavara autokefalne Crkve Crne Gore ukloniti mitropolita Savu Petorvića-Njegoša i njegova prejemnka episkopa Arsenija Plamenca? Crnogorci, bilježe Rusi 31. jula 1769, „mole kneza [Dolgorukova] da se izgna iz Cetinjskog manastira patrijarh Vasilije radi spokojstva mitropolita Save”, a „cetinjski monasi s bezobraznom drskošću jave knezu, da oni ne primaju patrijarha za pravoga, nego za odlučenoga od Crkve arhijereja, i da neće dopustiti da služi”.

Ako nije moglo milom, moglo je – silom. Crnogorci hoće nekadašnjega srpskoga patrijarha da zakolju: „Kad ni [Vasilijeve] suze, ni molbe, ni krst nisu pomogli, dâ im svoje novce – 54 dukata, te tako sačuva svoj život”. Sa Cetinja, pišu Rusi, bivši srpski patrijarh je „pobegao u Maine, i tu se sakrije u domu jedne udovice”. Rusi izvještavaju da je bivši srpski patrijarh „u starom mitropolitu [Savi Petroviću-Njegošu], ostarelom u crnogorskim običajima i postupcima, naišao na nepomirljivu zlobu i mržnju na patrijarha s kojom želi u grob poći”.

Tumačeći i neke kasnije stavove mitropolita Save Petrovića-Njegoša, srpski arhimandrit i istoričar Dimitrije Ruvarac se pitao „ne vidi l’ se iz ovih reči Savinih pravo ‘Crnogorstvo’”, kako tvrdi – nimalo naklonjeno Srbima! „Da je Savi ‘pucalo’ srce za Pećkom patrijaršijom i za zbačenim srpskim arhijerejima”, zapisaće Ruvarac, „ne bi siroma patrijarh Srbin Vasilije Brkić iz Crne Gore morao uteći u Rusiju”.

***

Na drugoj strani, Njegoš je u „Lažnome caru Šćepanu Malome” uveo lik „Esperijusa, carigradskoga patrijarha”. Bivši uhvaćen neđe na granici crnogorskoj, kao agitator koji kleveće i anatemiše Crnogorce ako se ne pokore Turcima, sproveden je na Cetinje, pred zbor glavarâ. Tu „Esperijus dava pismo”, a Crnogorci „odma prilično njegovom zvaniju isprate obratno Vselenskoga Patrijarha”. Njegoš lik Esperijusa nije naveo na uvodnome popisu „Lica”, a u „Lažnome caru Šćepanu Malome” Esperijus ne progovara ni riječ. Kad Esperijusa privedu kod glavarâ na Cetinje, prema stihovanoj Njegoševoj fikciji, „Patrijarh se Brkić s njim poznade, celivaše se po običaju”, etc.

Međutim, ikakav pomena bitan Esperijus u Crnu Goru dolazio – nije. Ponajmanje je takav bio Vaseljenski Patrijarh. O nekakvome Esperijusu uopšte nema pomena u katalozima Vaseljenskih Patrijarha. Šćepan Mali vlada slobodnom Crnom Gorom od 1767. do smrti (†22. septembar 1773), a patrijarsi carigradski su tada: Samuilo I (4. jul 1763. – 16. novembar 1768), Meletije II (16. novembar 1768. – april 1769), Teodosije II (22. april 1769. – 27. novembar 1773). Nije zabilježeno da su sveti oci carigradski ikad dolazili na granice crnogorske; ili posebnim aktom ili na druge načine Crnogorce i njihove arhijereje, niti Šćepan Maloga, pozivali da se pokore Turcima.

„Esperijus” je, dakle, Njegoševa fikcija, potpuno legtimna u književnosti. No, sâm lik i neke okolnosti oko njega opisane u „Lažnome caru Šćepanu Malome” nijesu apsolutna fikcija. Prijetnje anatemama, ako se ne povinuju „srećnome Sultanu”, Crnogorcima juna 1714. zaista izreče patrijarh, ali ne carigradski, nego pećki (srpski). I to, slično „Esperijusu” – i pismom; za pretpostaviti je i usmeno.

Slično „Esperijusu”, koji je, Njegoš pjeva, „Evo ima sedam-osam danah / Otkako je doša na granici”, srpski patrijarh, poglavar Pećke patrijaršije Mojsije Rajovia-Čurla, kako napisa juna 1714, „obiđosmo svu Bosnu i Hercegovinu”. Pismo Crnogorcima – „da se potčine srećnom Sultanu”, „a ako nas ne poslušate, znajte da ću baciti na vas teško prokletstvo s zborom koji mi je Bog dao, s vladikama, kaluđerima i sveštenicima u svoj mojoj jurisdikciji da vas gospod Bog istraži; i ne da ću vam jedan ili dva puta poslati prokletstvo, nego i svakog meseca, te se neće znati od vas ni rod ni dom; uradite kako vas učim, i idite paši [Numan-paši Ćupriliću]” – srpski patrijarh šalje, iz konteksta je jasno, upravo blizu crnogorske granice.

Mitropolit Danilo i Crnogorci se nijesu povinovali „srećnome Sultanu”, niti su „išli paši”, a taj paša, Ćuprilić, septembra i oktobra 1714, s ordijom u kojoj su nota bene i mnogi mobilisani Srbi iz Bosne i Hercegovine, „prođe svud kroz Crnu Goru, u kojoj mloga sela i crkve i sâm Manastir cetinjski opali”, usput harajući i ubijajući nejač; pośekli su i neke na prevaru uhvaćene glavare crnogorske.

K tome, poglavar Pećke patrijaršije, srpski patrijarh, bači anateme na Danila i druge viđene Crnogorce – većinu likova iz Njegoševa „Gorskoga vijenca”! – i druge crnogorske „славнїе полководцы” iz ratova 1712. i 1714. godine; o čemu svjedoči notacija „vječnopamjatnik i anatema” navedena „Из книги: православное исповѣданiе кадолическiѧ и апостолскiѧ церкве восточньiѧ”.

Taj je spis iz Rusije 1750-ih donio na Cetinje mitropolit Vasilije Petrović-Njegoš, jedini, ponavljamo - jedini od arhijereja Crnogorske pravoslavne crkve, koji je, nekoliko godina, po naročitome poslu, nosio titulu egzarha (izaslanika) pećkoga patrijarha: „Mitropolit skenderijski i primorski i egzarh sv. prijestola slovenosrpske patrijaršije u Peći”.

***
Je li se Vasilije (†10. mart 1766), tokom boravaka u Rusiji, već izdavao za autokefalnoga vladiku? O tome postoje indicije, no činjenica je da se njegov brat, mitropolit Sava Petrović-Njegoš, „po ukiniću Pećske patrijaršije [11. septembra] 1766“, koju je potom arondovala Vaseljenska patrijaršija, kako napisa D. Ruvarac, „zatekavši se na prestolu, proglasio za samostalnog arhijereja, bez da je za to od ikoga iskao dozvolu“. Valtazaru Bogišiću su kazali 1873. u Knjaževini Crnoj Gori da „Carigradskom Patrijarhu niti je kad što davala CRNOGORSKA CRKVA, niti sada daje, niti joj je ko što u tome iskao, niti ište” („Pravni običaji u Crnoj Gori…”, Titograd 1984, str. 239).

Ali, ostala je u staroslavnim rukopisma ona stara Vasilijeva, privremena titula egzarha. U prvome poznatome diptihu pomjesnih autokefalnih crkava novijih vremena, ruskome iz 1848. godine, a potom i svim ostalima, Mitropolija crnogorska unijeta je u rangu devete autokefalne istočno-pravoslavna crkve, sa poglavarom Njegošem, uz titulaciju: „Митрополит Скандерии и Морского Берега, Архиепископ Цетинский, Экзарх Священного Престола Пекского, Владыка Черногорский и Бердский, Петр II Петрович Негош“.

S istom titulom poglavara Crkve Crne Gore – Mitropolije crnogorske, devete u rangu autokefalnih, Njegoš je zapisan i u monumentalno djelu „Σύνταγμα”, nomokanonu (krmčiji) Vaseljenske patrijaršije i cijele Istočno-pravoslavne Crkve iz 1855, etc. No, sam Njegoš – to je potpuno provjerljivo – nikada se nije potpisivao „egzarh sveštenoga prijestola pećkoga”.

***
Što se tiče odnosa sa srpskom jerarhijom, Njegoš gotovo da ih nije imao, premda se, istina, zahvalio Josifu Rajačiću, budućem patrijarhu srpskome, 1832. radi njegova, kako je napisao, „blagoprijatna izraženija radi blagostojanija CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE”.

Po upokojenju Petra I Petrovića-Njegoša, a zbog nepostojanja arhijereja u slobodnoj Crnoj Gori, do 31. januara 1831. u Manastiru Kom – grobnici dijela dinastije Crnojevića, iz kojih je i Gospodar Ivan, osnivač katedre autokefalne Mitropolije na Cetinju – Njegoša, tada rasofora-monaha Radivoja-Rada, za jerođakona, te prezvitera (jeromonaha) rukopoloži i u arhimandrita proizvede Ananije, arhijerej Vaseljenske patrijaršije; a za vladiku Njegoša 1833. sinodalno hirotonisaše Rusi.

I Vaseljenska patrijaršija i Ruska pravoslavna crkve, tim hirotonijama Petra II Petrovića-Njegoša, potvrdiše evharistijsko jedinstvo sa autokefalnom Crnogorskom pravoslavnom crkvom: „Tako smo mnogi jedno tijelo u Hristu, a pojedinačno udi smo jedni drugima“ (Rim. 12:5).

(Kraj)