Piše: Vladimir Jovanović
Dvije starocrnogorske države – dukljanska Vojislavljevića i od 1369. godine zetska Balšića su dominantna jurisdikcija Rimokatoličke crkve. Istočno-pravoslavni obred će se u narodu učvrstiti tek pod Crnojevićima, zahvaljujući blagodati utemeljenja autokefalne katedre Mitropolije na Cetinju.
Kada je, uticajem Turaka, Mitropolija crnogorska potpala pod Pećku patrijaršiju, rimski misionari su pokušavali povratiti uticaj. Pećka patrijaršija je tokom 17. vijeka pokazivala sklonosti ka unijaćenju – o tome pregovara sa izaslanicima Pape. Tim povodima, sazivala je Pećka patrijaršija svoje sabore u Manastiru Morača; tu su, u oltaru, naslikana poprsja rimskih pontifeksa, da bi se, od strane srpskih arhijereja – priimjećuje dr Sreten Petković – „mogla pokazivati rimskim emisarima kao dokaz naklonosti Svetoj stolici” („Morača”, Beograd, 1986, str. 94), etc.
No, „poznije, pod mitropolitima Njegušima od bratstva Petrovića, iščeznu sasvim sa Crnogorskog zemljišta i pojam crkvenog sjedinjenja sa Rimom”, piše 1904. katolički istoričar Ivan Marković.
„Bivši ukinuta Pećka patrijarhija (1766), zbog političkih prilika Crne Gore, Turci ne mogoše pokoriti Fanaru Crnogorsku Crkvu. Čega radi na već u samome djelu postade samosvojnom” („Slaveni i pape”, knj. 2, str. 407, 452).
Inače, „Crnogorci ne zlobe katolicima, niti ih mrze”, veli Marković, „premda su možda osvjedočeni, da katoliku ne valja mnogo vjerovati”.
***
Petar II Petrović-Njegoš je „daleko od svakog sacerdotalizma i konfesionalog čistunstva”. Afirmativno je opredjeljen na „старе моралне свезе, кою є учитель добра међу Хрiстiянима усiяо”; a koje su, Velikom šizmom 1054. godine, zapisaće Njegoš, „старый и новый Римъ са своiєма будалаштинама окужили”.
Njegoš to objelodanjuje na Blagovijesti 1845, dakle, više od stoljeća prije nego Maximus Pontifex i Vaseljenski Patrijarh, jednovremeno, 7. decembra 1965. u Vatikanu („stari Rim”) i Carigradu („novi Rim”), opozovu anateme koje između dvije crkve potrajaše devet vijekova.
Takav svoj stav, na poetski način, Njegoš će ponoviti u pjesmi „Pozdrav rodu na novo lieto”, objavljenoj 1848. po ondašnjem pravopisu hrvatskoga jezika:
„Nepita se, ko se kako kàrsti,
No čija mu grije kàrvca dušu,
Čije ga je mlieko zadojilo,
To je vopros svetoga simbola! –
Neviešta se usta skameniše,
Koja sveto evangjelsko slovo
Himerniem plamom razdimahu,
Pod kojiem gàrdno sazrievaše
Adsko sieme bratskoga razdora”.
***
Njegošev susret s papom Pijom IX, vjerovatno 30. decembra 1850./11. januara 1851. godine, presedan je u pogledu relacija Istočne i Zapadne crkve u 19. vijeku. Zasad nije poznat sadržaj njihova razgovora.
Njegoš je, svakako, polučio ljubaznu dozvolu rimskoga pontifeksa da razgleda i one znamenitosti koje su običnim pośetiocima Rima možda uskraćene ili ograničene. Za vodiča je dobio jednoga kardinala; a za vrijeme drugoga boravka u Rimu, prati ga sveštenik – franjevac, Hrvat, docniji nadbiskup. No, jesu li Njegoš i Pijo IX pokrenuli i neka druga pitanja?
Prije oko pet decenija to je pokušao istražiti srpski autor Krunoslav J. Spasić, koji je odbranio doktorsku tezu na Sorboni. Nastojao je pronaći u vatikanskim arhivima što je Njegoš, autokefalni „chef de l’Église monténégrine”, razgovarao s Maximusom Pontifexom?
Ali, napisaće Krunić, „ni u arhivama Sacra Congregazione de propaganda fide, đe bi nešto moralo biti, pa ni u Archivio Segreto Vaticano, nijesmo našli ni najmanju zabilješku o toj pośeti, ali u njihovim depoima, kako nam je saopšteno, još nijesu klasifikovani svi dokumenti, niti su dostupni publici i istoričarima”.
Istraživanja tih dokumenata nije jednostavno i iz razloga što, na primjer, Archivio Segreto Vaticano, ili Vatikanski tajni arhiv (Archivum Secretum Apostolicum Vaticanum), prema procjenama, sadrži 35.000 tematskih svezaka, a ukupna dužina polica na kojima su dokumenti pohranjeni je oko 85 km!
***
Prilikom drugoga boravka u Rimu, kako bilježi Ljubomir P. Nenadović, „vladika je išao u Vatikan, gde se novci kuju”. „Ja nisam tamo išao. Pratio ga je jedan ovdašnji crtač, koji mu je nacrtao Obilića medalju. Vladika u kovnici želi da naruči nove medalje”.
Ali, odlazak Njegošev u kovnicu Papske države nije bilo samo poradi medalje. Imao je planove, čiju je realizaciju prethodno morao odobriti poglavar Papske države – o kovanju Peruna, crnogorskoga zlatnoga novca. Papska država je imala svoju kovanu valutu: Scudo pontificio.
Kako je u istoriografiji primjećeno, tokom drugoga boravka u Rimu, iz vatikanske kovnice je „Njegoš vjerovatno naručio ili preuzeo i matrice za izradu novca Perun, pa namjerno nije sa sobom vodio Nenadovića, jer nije želio da se njegov plan razglašuje” („Glasnik Etnografskog muzeja na Cetinju”, knj. 3, Cetinje, 1963, str. 295).
***
Pontifikat Pija IX, najduži u istoriji, potrajao je do 1878. godine. Nakon što je – po upokojenju Njegoša – obnovljena crnogorska „crnojevićka” knjaževina, Papska država ostade jedina čiji poglavar u sebi spaja crkvenu i svjetovnu vlast.
Pijo IX bijaše smrtni neprijatelj italijanskoga nacionalizma, tj. protivnik ujdinjenja Italije. Njegovi kritičari su pravili paralele s crnogorskom knjaževinom: „Ni u Crnoj Gori, među nepismenim i gotovo varvarskim ljudima, nije mogao potrajati Vladika, ratnik i nacionalni arhijerej, a da kosmopolitski Papa još traje u Rimu?” (Filippo Perfetti, „Delle nuove condizioni del papato”, Firenca, 1861, str. 12).
Manje poznat je podatak da Pijo IX, tokom velikoga turskoga napada na Knjaževinu Crnu Goru – koji 1862. predvodi poturčeni Srbin Omer-paša Latas – indirektno pomaže Crnogorcima. Hemfri Dž. T. Džonson 1933. piše:
„Papa je izdao određena uputstva potencijalnim borcima, za vrijeme, sada gotovo zaboravljena tursko-crnogorskoga rata 1862. godine. Pijo IX je zabranio katoličkim plemenima śeverne Albanije da napadnu crnogorske hrišćane” („Vatican diplomacy in the world war”, Oksford, str. 15).
S ujedinjenjem Italije, Papska država 1870. nestade s istorijske pozornice. Pijo IX se porglasi zarobljenikom. Upokojio se 1878. godine. Knjaževina Crna Gora i Sveta Stolica će 7. oktobra 1886. ratifkovati konkordat.
(Kraj)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR