Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

„Raduje se danas sv. pravoslavna Crnogorska crkva” (1910)

| Postavio/la: Gordana Đuračić

„Raduje se danas sv. pravoslavna Crnogorska crkva” (1910)

Piše: Vladimir Jovanović

U utornik 6. o. m. navršilo se punijeh dvadeset i pet godina od kad je Njegovo Visokopreosveštenstvo, naš mnogozaslužni Mitropolit Gospodin Mitrofan, milošću Božjom i voljom našeg Uzvišenog Gospodara, zauzeo stolicu Mitropolije Crnogorske i mudro upravlja našom Crkvom i sveštenstvom – pisalo se aprila 1910. godine.

U mirjanstvu Marko Ban, rodom iz Grblja, tada u Austriji, od 1869. je u Knjaževini Crnoj Gori: arhimantrit Moračkoga, pa Cetinjskoga manastira. Odlukama knjaza Nikole I Petrovića-Njegoša, za episkopa je rukopoložen 1885. u Petrogradu, a službeno oktobra te godine postavljen za poglavara Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve.

Do 1908. Mitrofan je i administrator Zahumsko-raške episkopije – druge eparhije naše Crkve. Tada je za budućega episkopa zahumsko-raškoga imenovan Kiril Mitrović. I Kiril, poput Mitrofana, nije rođen u Knjaževini Crnoj Gori, nego u Budvi, tada pod Austrijom. Obojica su članovi Svetoga Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve.

Kiril je u vladičanstvo rukopoložen u Petrogradu i intronizovan u proljeće 1909. godine. Prema čl. 2 st. 2 Ustava Svetoga Sinoda autokefalne Crkve Crne Gore iz 1904. godine, „Zahumsko-rasijska eparhija, sastavljena [je] iz sviju plemena koja se nalaze na lijevoj strani rijeke Zete. Upravlja ovom eparhijom zahumsko-rasijski episkop. Stolica je Zahumsko-rasijske eparhije u Manastiru Ostrogu”.

***
U povodu 25-ogodišnjice arhipastirstva Mitrofana Bana, 6. aprila 1910. na Cetinju „održano je u manastirskoj crkvi svečano blagodaranje na kome je činodjejstvovao Episkop Raško Zahumski Preosvešteni Gospodin Kiril sa mjesnim sveštenstvom” – izvještava „ Glas Crnogorca”. Prisustvovao je Knjaz-Gospodar, dvorska, diplomatska i vojna svita, „činovnici, učenici sviju škola sa svojim nastavnicima i mnogobrojno građanstvo”, a „pred Manastirom je bila postrojena četa pitomaca ovdašnje oficirske škole”. „Za vrijeme blagodarenja, na kome su odgovarali članovi ovdašnjeg crkveno-pjevačkog društva ‘Njegoš’, a poslije sv. Evanđelja, Preosvešteni Episkop Gosp. Kiril pozdravio je Visokopreosveštenog slavljenika ovim riječima:

‘VAŠE VISOKOPREOSVEŠTENSTVO, VISOKODOSTOJNI G. MITROPOLITE! Raduje se danas sv. pravoslavna Crnogorska crkva slaveći dvadesetpetogodišnjicu revnosne službe Vaše Bogu, Prestolu i Otadžbini i prinosi toplo blagodarenje Božjem Promislu, što Vas je sv. blagoslovom svojim pratio na putu duge i teške apostolske službe Vaše i udjelio da ona bude plodonosna i korisna sv. Božjoj crkvi.

Štedrom pomoću i milostivom zaštitom, koju Vam je u duhovnim podvizima Vašim svagda poklanjao naš Knjaz-Gospodar, neumorni trudovi Vaši na povjerenoj Vam njivi Gospodnjoj urodili su dobrim i obilnim plodovima, sa kojima mi, naslađujući se, današnji jubilej svečano i radosno proslavljamo.

Između mnogih čestitanja, koje ćete ovom prilikom primiti, izvolite, Visokodostojni gospodine, sa otačaskom ljubavlju primiti i od smirenosti moje i ostalih sinodskih članova iskreni pozdrav, koji Vam sa ljubavlju, blagodarnošću i priznanjem podnosimo. A milostivi Otac nebesni, koji drži vremena i ljeta u Svojoj vlasti i od kojeg dolazi svaki dobar i savršen dar, neka nam pokloni i uzdrži još dugo Vaše Visokopreosveštenstvo na prvoprestolu otačastvene Crkve naše v mirje cjela, čestna, zdrava, dolgodenstvujušča, pravo pravjašča slovo Ego istini – Amin’”.

„Blagodarenje se je zatim produžilo, a prije mnogolje[t]stvija izgovorio je sa carskih dveri mjesni protojerej g. Krsto Matanović besjedu”, naglašavajući da „narod bogospasaeme nam Crkve slavi dan svoga dobrog arhipastira”. „Podizao je crkve, širio hrišćansku blagost i riječju i djelom, vjeru i moral usađivao u narod, na čemu nije zaostao, već se odao i drugome radu, da kao prvi crkveni pisac raspravlja i piše o onim predmetima koji već u prosvjetni djelokrug spadaju; da i književnošću Crkvu našu bogati, da i svijetu van granica Crne Gore pokaže, da i pravoslavna Crnogorska crkva njeguje i gaji prosvjetu i knjigu – i na prosvjetnom se polju istakao kao dobar znalac i vrijedni radenik”.

Knjaz-Gospodar se potom obratio Mitrofanu: „Nemam čime više da Vas odlikujem i da Vam ukažem znak vidne i trajne Moje pažnje. Imate Obilića medalju za hrabrost – odličje koje nema ni jedan episkop u Srpstvu; imate sablju – simbol junaštva i ratništva – kojom ste se borili za slobodu našeg naroda; imate Moj najviši orden i Ja ne znam čim više da Vas odlikujem za Vaše zasluge, do Mojom ljubavlju i trajnom naklonošču”.

I baš kako se Nikola pozva na Srpstvo, Mitrofan se istom mjerom zakunu njemu na vječnu vjernost i zahvalnost: „Gospodaru! Iskreno priznajem, da 25-godišnje slavlje moje arhijerejske službe, nije plod mojijeh zasluga, nego je ono nov dokaz Vaše naklonosti prema meni. Ovakvom pažnjom Vašom duboko ganut, nemam dovoljno riječi kojima bih mogao Vašem Kraljevskom Visočanstvu izraziti dužnu blagodarnost za sva velika dobročinstva, koja ste učinili Svetoj našoj Crkvi, meni i ljubaznome i dragom mi obojega reda sveštenstvu povjerene mi Jerarhije”.

„Mitronosna glava naše Sv. Crkve”, Mitrofan, po austrougarskoj okupaciji Kraljevine Crne Gore, narediće sveštenstvu da u crkvama ne pominju kralja Nikolu, nego cara Franja Josipa, a krajem 1918. da „pri službama i crkvenim obredima na odnosna mjesta pominjete – kralja Petra I i nasljednika Aleksandra [Karađorđevića]”. U memoarima, koje za života nije objavio, 14. avgusta 1884. godine, o svome odnosu prema Gospodaru Nikoli, zapisao je Mitrofan: „Bog mi je svjedok, da sam vazda Njemu i Njegovome Domu vjeran i ostao i ostaću tako do groba”!

Niko 6. aprila 1910. u istinitost Mitrofanovih ponovljenih zaklinjanja pred Bogom na vjernost Knjazu-Gospodaru, Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, crnogorskome narodu i Crnoj Gori, nije mogao ni posumnjati. Mitrofan je, na početku beśede, kazao:

„VAŠE KRALJVSKO VISOČANSTVO, PREMILOSTIVI GOSPODARU! Četrdeset godina već je prošlo, od kako mi je velika sreća u dio pala, da stupim na službu Crnogorske crkve – na službu Vaše, Gospodaru, junačke države”.

***

U čast Mitrofanova jubileja, bilježe se proizvođenja i odlikovanja jerarhije Crnogorske pravoslavne crkve. Mitrofan je „proizveo za igumana jeromonaha Mirona Medenicu, činovnika Cetinjske konsistorije” (1920. među inicijatorima stvaranja buduće Crnogorske federalističke stranke), a „odlikovao je crvenijem svešteničkijem pojasom i listama” đakona Iva Kaluđerovića – biće istaknuti bjelaš, avanzovao službu pri Patrijaršiji u Beogradu – i paroha cetinjskoga Steva Drecuna, koji je 1918, preko Mitrofana, izdao srpskim vlastima pripremu Božičnoga ustanka.

„Raspoloženje naroda, rad zelenaša i njihove pripreme za pobunu lijepo se vide iz pisma koje je pop Stevo Drecun uputio cetinjskom vladici Mitrofanu, koji je ovo pismo odmah uručio srpskoj komandi”, piše Dimitrije-Dimo Vujović u knjizi „Ujedinjenje Crne Gore i Srbije” (1962, str. 342). Što se popa Steva tiče, da priča bude kompletirana, dobio je onomad i orden Danilovoga krsta IV stepena s natpisom: „ЗА НЕЗАВИСНОСТ ЦРНЕ ГОРЕ”!

***

Još su 6. aprila 1910. od Mitrofana „crvenijem pojasom” odlikovani sveštenici: Ilija Kapičić (docniji zelenaš, činodjejstvovao prilikom ukopa kralja Nikole 1921. u San Remu), Pero Jovanović, Risto Popović (paroh zagarački), Risto Popović (paroh vukovačko-žabljački, Zeta), Savo Vukosavović (paroh sotonićko-bukovički, Crmnica), Marko Plamenac (paroh boljevićko-godinjski, docniji zelenaš), Mihailo Jovićević (paroh njeguško-dujevski), Petar Mijanović (paroh trnjinski, Trešnjevo, Cuce, docniji zelenaš), jeromonah Josif Lekić (paroh u Oputnoj Rudini, kasnije nastojatelj Manastira Bijela kod Šavnika i honorarni paroh bijelsko-mokranjski), Pavle Rajković (paroh kosijersko-bokovski, Dobrsko Selo, docniji zelenaš), Mićo Ulićević (nastojatelj Manastira Vranjina, honorarni paroh vranjinski), Ilija Đurašković (paroh ceklinsko-dobrski), Jovan Radulović (paroh lješkopoljski), Milo Vučković (paroh donjoljubotinjski), Tomo Kažić (paroh gornjolješanski).

„Istoga dana Preosvešteni Gospodin Kiril u svojoj Eparhiji odlikovao je crvenijem pojasom ove sveštenike: Radovana Vračara, člana Nikšićske konsistorije [raniji paroh piščanski, Piva], Blagoja Vukotića [sveštenik Saborne crkve, Nikšić], Krsta Mijuškovića, Neđeljka Mihailovića [paroh u Rsojevićima, Bjelopavlići], Stojana Radovića [paroh glizičko-jelenački, Martinići, Protoprezviterijat spuški], Laz[ar]a Bulatovića [paroh mrtvodubočki, Rovca], Rada Vu[j]isića [paroh poljsko-štitarički, Protoprezviterijat kolašinski], Aleksu Popovića [paroh veljedubočki, Rovca], Aleksu Žugića [paroh dobroselsko-previški i pošćensko-komarnički], Velimira Protića [paroh andrijevički, Andrijevica] i Dimitrija Pavićevića [paroh ubalsko-momački, Kuči]”.

***
Povodom Mitrofanove smrti († 30. septembar 1920) na postrojavanju u garnizonu crnogorske kraljevske vojske u Gaeti je čitana dnevna naredba. U njoj se veli da je Mitrofan „na onakav kukavički i nedostojan način izdao svoga Kralja, svoju pastvu i herojsku Crnu Goru“ i da Svevišnji „neće dozvoliti da u buduće više nijedan poglavar Crnogorske crkve pođe putem Mitrofana Bana“.

Petorica članova Sv. Sinoda Crne Gore nijesu 1918. potpisali „ukidanje” autokefalne Crkve

Mitrofan je, saopšteno je onomad, „na samrtnoj postelji izjavio da je u decembru 1918, pod prijetnjom smrću, morao odobriti nasilnu aneksiju Crne Gore Srbiji” i da su „posljednje riječi pokojnog bile potresan apel Njegovom Veličanstvu Kralju Crne Gore i crnogorskom narodu, preklinjući ih da mu oproste njegovo ponašanje koje je, po njegovoj izjavi, bila izdaja nesrećne zemlje“.

Komentari

Crnogorski betoven,

Grob Mitrofanov treba izmjestiti iz porte Manastira.

Ostavi komentar

0/300