Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Iz istorije Crnogorske pravoslavne crkve i opskurantska velikosrpska opsjena istoricara dr Predraga Markovića iz Beograda

| Postavio/la: Antena M

Iz istorije Crnogorske pravoslavne crkve i opskurantska velikosrpska opsjena istoricara dr Predraga Markovića iz Beograda

Piše: Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar

Među mnogobrojnim negatorima istorijske autokefalnosti Crnogorske crkve, ističe se ne samo armija domaćih regenata, agenata i agitarora, najamnika itd, već i istoričari iz susjedne drzave Srbije, među kojima je posebno medijski aktivan potpredsjednik Dačićevog SPS-a dr Predrag Marković.

On je postao odavno dezurni komentator crkveno-političkih prilika u Crnoj Gori, u srpskim medijama, a koje zlonamjerno i uz ogromni deficit znanja o odnosnoj temi, ideološki opskurno i tendenciozno interpretira, kao i ukupnu državno-nacionalnu prošlost i političku i identitetsku sadašnjost Crne Gore.

Njegov nivo povijesne spoznaje u odnosu na pitanje Crnogorske crkve, ravan je lokalnoj elementarnoj nepogodi, a u naučnom smislu je tabula rasa, te je ista njegova "argumentacija" nize, odnosno, ispod razine znanja o toj temi čak i navalentnog, prazno logorejičnog i propalog i kontraverznog novinara i obmanjivačkog političara u pokušaju, a zapjenusenog junoše Marka Milačića.

Da bih kod političkog foliranta, deponenta i eksponenta pokvarene i zle velikosrpske ideologije dr Predraga Markovića, kad se već nepozvano petlja u probleme i stvari za koje nije nije znanstveno meritoran i politički ingerentan, izazvao makar nastojanje da ta persona, sem petparačke štampe, o autokefalnosti CPC pročita makar krucijalne istorijske izvore i relevantnu istoriografsku literaturu, posto od njega heruizam na ovu temu nije realno očekivati, predočiću ovom prigodom neke utvrđene istorijske činjenice koje apodiktični svjedoče o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve.

To je u istorijskoj nauci u očigledna i notorna činjenica.

Dr Nikodim Milaš, kanonista i crkveni velikodostojnik, u svojoj poznatoj knjizi “Pravoslavno crkveno pravo”, koja je 1890. godine objavljena u Zadru, pored ostalog, eksplicitno navodi da je Crnogorska pravoslavna crkva autokefalna.

Čuveni, slavni pravni istoričar i teoretičar, predstavnik istorijskopravne škole, redovni univerzitetski profesor, pisac “Opšte imovinskog zakonika za Književnu Crnu Goru” (1888) i prvi crnogorski ministar pravde dr Valtazar Bogišić je u jednom svojemu radu, uz ostalo, napisao i sljedeće: “Kao i sve države gdje gospodari istočno-pravoslavna vjera tako i Crna Gora ima svoju autokefalnu Crnogorsku crkvu”.

Tu činjenicu je svojevremeno zapazio i poznati crnogorski politički i pravni pisac advokat dr Sekula Drljević, kada je u knjizi "Balkanski sukobi 1905-1941" napisao i ovo: “Crnogorsko pravoslavlje je crnogoroslavlje... Crnogorska crkva kroz sve vjekove nije bila ni u kakvoj zavisnosti od bilo koje pravoslavne crkve, pa ni od Carigradske patrijaršije”.

Crnogorska pravoslavna crkva bila je slobodna, autokefalna, samostalna organizacija i u kanonskom i u eklestijastičkom smislu.

Ona je, vjerna jevanđelju, hrišćanskoj etici i humanističkim svjetonazorima, bila i duhovna, religiozna i nacionalna institucija crnogorskog naroda.

Zato, osporavanje prava na egzistenciju Crnogorske pravoslavne crkve predstavlja flagrantan akt napada na etnički, etički i nacionalni identitet i individualitet crnogorskog naroda i državotovorni subjektivitet i integritet Crne Gore.

U istočnoj varijanti hrišćanstva, u pravoslavlju, ne postoji jedinstvena, centralistička i univerzalna crkvena organizacija koja bi obuhvatala čitav pravoslavni svijet.

U pravoslavlju, crkva je organizovana i ustojena po teritorijalnom, pomjesnom, državnom, etnocentričnom i nacionalnom modelu. Među pravoslavnim crkvama ne vlada odnos hijerarhije i subordinacije.

U univerzitetskom udžbeniku “Pravne i političke teorije”, koji je namijenjen studentima IV godine Pravnog fakulteta u Podgorici za istoimeni predmet, prof. dr Radovan Radonjić piše i ovo: “Na domicilnom prostoru pravoslavne crkve nije bilo velikih državnih tvorevina i jake centralne vlasti, zbog kojih bi i ona morala da se formira kao čvrsta centralistička organizacija s jednim poglavarem na čelu.

Ona, za razliku od katolilčke, nikada nije imala svoj jedinstveni administrativni centar i konsultativni organ (titula vaseljenskog patrijarha, koju po tradiciji nosi carigradski prvosveštenik, ne podrazumijeva nikakva stvarna prava ili administrativnu vlast u odnosu na druge patrijarhe, poglavare autokefalnih pravoslavnih crkava).

Nasuprot principu centrizma i papskog apsolutizma u katoličkoj crkvi, u pravoslavnoj crkvi se razvijala i njegovala organizacija po saborskom i autokefalnom principu, što je podrazumijevalo poklapanje prostora crkvenog uticaja sa državnom granicom”, konstatuje prof. dr Radovan Radonjić.

Dakle, carigradski patrijarh je i istorijski i savremeno u pravoslavnom svijetu samo primus inter pares (prvi među jednakima). Njegova titula je znak počasti, a ne simbol vlasti, moći, hegemonije i dominacije nad drugima.

Carigradski patrijarh, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, nije imao i nema nikakvu vlast ili nadležnost nad Crnogorskom pravoslavnom crkvom, njenim poglavarem i klerom, od kada je ona postala de facto i de jure autokefalna.

Mitropoliti Crnogorske pravoslavne crkve nikada nijesu bili pod upravom i zapovijesti Carigradske patrijaršije.

Takav nezavisan status Crnogorska pravoslavna crkva i njeni poglavari imali su i u odnosu na druge pomjesne crkve. Sa njima je Crnogorska pravoslavna crkva gradila i njegovala odnose na principima ravnopravnosti i uzajamnog poštovanja.

Činjenica je da su autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve svojedobno priznale i Carigradska patrijaršija i druge pomjesne pravoslavne crkve.

Tokom viševjekovnog postojanja slobodne i samostalne države Crne Gore, u okviru njenih granica, postojala je i djelovala autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, poštujući norme crkvenog, kanonskog prava i civilnog i državnog prava.

Crnogorska pravoslavna crkva bila je autokefalna u faktičkom smislu od 1603. godine, a u faktičkom i formalnom smislu od 1766. pa sve do njenog nasilnog ukidanja 1920. godine.

Istorijska je istina da je Crna Gora 1852. godine, nakon nekoliko vjekova dominacije Vladikata kao oblika vladavine u kome su prerogativi državne i crkvene vlasti bili koncentrisani u rukama mitropolita, postala definitivno sekularna država u rangu Knjaževine. Ne treba zaboraviti da je Crna Gora, u vrijeme vladavine Šćepana Malog (1767-1773) bila svjetovna država.

Do doba knjaza Danila I Petrovića Njegoša, crnogorske mitropolite, koji su do tada bili i poglavari države, birao je, u skladu sa principom narodnog suvereniteta, svojom slobodnom i vrhovnom voljom crnogorski narod.

Od doba knjaza Danila mitropoliti su imali vlast u crkvenim poslovima jer je Crna Gora postala svjetovna država, u kojoj je politička vlast razdvojena od crkvene vlasti, od nje osamostaljena i nad njom nadmoćna.

Prof. dr Nebojša Vučinić je to formulisao ovako: "I u kanonskom i u eklestijastičkom smilu, sve do 1918. godine, odnosno nasilnog, nelegitimnog i nelegalnog ukidanja crnogorske države, Crnogorska pravoslavna crkva je bila samostalna i nezavisna, podređena jedino suverenoj vlasti crnogorske države, odnosno njenih vladara".

U doba Knjaževine Crne Gore (1852-1910) i u vrijeme Kraljevine Crne Gore (1910-1921) aktivno pravo izbora mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve pripadalo je Knjazu, Kralju, Gospodaru, Vladaru.

Suverenu kao nosiocu najviše vlasti u državi Crnoj Gori. Tako je bilo sve dok 1918. godine nije, na brutalan i kriminalan način, uništena nezavisna, suverena i međunarodno priznata Kraljevina Crna Gora.

Nekada je u Crnoj Gori, u doba kada je ona bila Knjaževina i Kraljevina, pravoslavna vjera pravnim normama bila uređena i propisana kao "državna vjera" ili "vladajuća vjera", dok su ostale priznate vjeroispovijesti imale status tolerisanih vjeroispovijesti.

Istorijska je istina da je Crnogorska pravoslavna crkva 1920. godine ukinuta potpuno bespravno.

Međutim, Crnogorska pravoslavna ckrva je 1993.  obnovljena i ona djeluje već nekoliko godina u veoma teškim materijalnim i imovinskim uslovima, suočena sa politikom diskriminacije koja se od tada do danas permanentno prema njoj vodi.

Crnogorska pravoslavna crkva poštuje vjerska prava i slobode drugih, ne ograničava ih i ne ugrožava ničim, i zato traži da se i njena prava i slobode poštuju, ne ograničavaju i ne povrjeđuju.

Činjenica je da je Crna Gora kontinuirano stoljećima egzistirala u različitim oblicima državnog uređenja, vladavine, političkog režima i sistema organizacije vlasti, kao autohton i samostalan državno-pravni subjekt i identitet.

Veoma značajan stub u izgrađivanju crnogorskog naroda i nacije, učvršćivanju i afirmisanju Crne Gore kao slobodne i nezavisne države, predstavljala je stoljećima autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, njena snaga autoriteta i uticaj na društvene tokove i procese.

Priča o istoriji Crnogorske pravoslavne crkve istovremeno je i priča o istoriji klasične i herojske Crne Gore i slobodarskim svjetonazorima crnogorskog naroda u prošlosti.

Crnogorska pravoslavna crkva je svoju faktičku autokefalnost naročito ispoljila u vrijeme vlasti vladike Danila Petrovića Njegoša (1697-1735), rodonačelnika slavne crnogorske dinastije Petrović Njegoš. Od toga vremena, crnogorski mitropoliti uspostavljaju kontakte i odnose sa Svetim sinodom Ruske pravoslavne crkve.


Opštecrnogorski zbor je 1735. godine za nasljednika vladike Danila na mitropolitskom i političkom prijestolu Crne Gore izabrao njegovog sinovca Savu Petrovića Njegoša.

Opredjeljujući se za poziv vjerskog poglavara crnogorskog naroda, Sava Petrović je prerogative političke vlasti i angažman na svjetovnom planu prepustio svojemu bratu od strica Vasiliju Petroviću Njegošu. Od 1750. godine vladika Vasilije Petrović igra ulogu stamenog političkog autoriteta u Crnoj Gori, čija je sveukupna aktivnost ostavila neizbrisve tragove na dalji razvoj crnogorskog društva i države.

Do smrti koja ga je zadesila 1781. godine, dakle, preko šezdeset godina, Sava Petrović je bio mitropolit autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. I u vrijeme ingenioznog vladara kakav je uistinu bio Šćepan Mali, mitropolit Sava Petrović zadržao je svojstvo poglavara crnogorskog naroda.

Etika crnogorskih mitropolita je za veliki broj srpskih, pećkih patrijarha bila - nepoznata zemlja

Vasilije Petrović je bio vladalac snažnog formata, velikog ugleda i uticaja kod crnogorskog naroda i šire.

Vladika Vasilije ostavio je impresivan trag na izgrađivanju profila i karaktera Crnogorske pravoslavne crkve.


Crnogorska pravoslavna crkva držala se dosljedno običaja kojeg je jezgrovito izrazio Petar I Petrović Njegoš 1813. godine: "Mitropolit je prirodni Crnogorac, kako su i prvi mitropoliti bili i ne može u Crnu Goru biti mitropolit stranac, nako rodni Crnogorac iz prvijeh crnogorskijeh familija". Ovo pravilo bilo je dosljedno primjenjivano u Crnoj Gori, u vrijeme teokratskog i sekularnog perioda njene prošlosti do 1918.godine, izuzev u jednom slučaju kada je, sredinom XIX vijeka, crnogorski mitropolit postao izvanjac Nikanor Ivanović (Srbin iz Dalmacije).

Treba reći da je Crnogorska pravoslavna crkva u ispoljavanju svojega religioznog karaktera imala specifičnosti u odnosu na druge crkvene ustanove. "To ne bješe vjera poslušnosti, poniznosti, samozataje i neotpornosti, ili očekivanja tuđe pomoći, nego vjera bez ijednog znaka pasivnosti. To je vjera koja je vaspitavala u naporima i borbi, odvažnosti, mužaštvu i samoodbrani - vjera uzdanja, istrajnosti i mučeništva, vjera koja podiže duh i čini život viteškim".

Zapravo, te odlike predstavljale su moralnu vertikalu i vrline crnogorskih mitropolita u istoriji. Zbog takvih sposobnosti i ponašanja oni su kod crnogorskog naroda zavrjeđivali legitimitet i podršku i posjedovali jak kredibilitet. Takva etika i konkretni postupci za veliki broj srpskih pećkih patrijarha bili su ono što se u prenosnom značenju zove tera incognita.
Mitropolit autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve 1784.godine postaje Petar I Petrović Njegoš.

Kao i arhipastiri crnogorski prije njega, on je bio izabran za svjetovnog i duhovnog korifeja Crne Gore suverenom odlukom Opštecrnogorskog zbora.
Petar Prvi Petrović Njegoš je nosio bijelu pankamilavku, za koju francuski maršal Marmon kaže "da je najviše odlikovanje u pravoslavnoj crkvi". Ona je simbolizovala autokefalan status crnogorskog mitropolita Petra Prvog Petrovića Njegoša. Nosio ju je i njegov nasljednik Petar Drugi Petrović Njegoš (vladika Rade).


Petar Prvi se u svojoj dugogodišnjoj vladavini afirmisao kao političar snažnog formata, uspješan diplomata, zakonodavac i reformator, sposoban vojskovođa i poštovani arhipastir.

Petar Prvi Petrović Njegoš rođen je 1.aprila 1749.godine. Umro je 31.oktobra 1830. Teokratski vladar Crne Gore bio je četrdesetšest godina. Sahranjen je u Cetinjskom manastiru gdje se i danas nalazi njegov ćivot. Svojim zaslugama još za života zavrijedio je priznanje Svetog vladike. Kanonizovan je za svetitelja Crnogorske pravoslavne crkve 1834.godine. Poznat je kao Sveti Petar Cetinjski. Slavi se na Lučindan 31.oktobra.

Petar Prvi je testamentom za nasljednika na prestolu države i crkve odredio sinovca Rada Tomova Petrovića. On će preuzeti upravu u teokratskoj Crnoj Gori krajem 1830.godine. Umro je 1851.godine. Hirotonija Petra Drugog Petrovića Njegoša u Petrogradu 1833.godine predstavlja izuzetno važan događaj posebno u istoriji Crnogorske pravoslavne crkve. On je bio prvi crnogorski mitropolit zavladičen u Rusiji. S jedne strane, Dvor Carske Rusije se tada odnio prema Petru Drugom kao prema suverenu jedne samostalne države, što je predstavljalo značajan iskorak i doprinos u pravcu afirmacije subjektiviteta Crne Gore u ondašnjim međunarodnim odnosima. S druge strane, Sveti Sinod Ruske pravoslavne crkve potvrdio je činjenicu da je on mitropolit autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Petar Drugi se nalazio na čelu teokratske Crne Gore do svoje smrti 1851.godine.

Njegovim odlaskom s prestola Crne Gore definitivno nestaje teokratski oblik vladavine.
Danilo Petrović Njegoš je 1852. godine preuzeo svjetovnu vlast u Crnoj Gori. Konačno je Crna Gora postala sekularna država. Teokratija je već pripadala prošlosti. Crna Gora je 21.III 1852. godine proglašena Knjaževinom. Prvi crnogorski knjaz bio je Danilo Petrović Njegoš.


Mitropolit Nikanor Ivanović učestvovao je u zavjeri protiv knjaza Danila Petrovića u Kotoru 1860.godine

U Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori zakonskim aktima pravoslavna vjera bila je ustanovljena kao "državna vjera" ili "vladajuća vjera", a ostale priznate vjeroispovijesti imale su slobodu i samostalnost u vršenju prava koje im je pravnim normama omogućila suverena državna vlast. Crna Gora je u doba knjaza Danila Petrovića po svom uređenju bila sekularna država, u kojoj je državna vlast razdvojena od crkvene.

Međutim, ta sloboda i samostalnost crkve u odnosu na državu nije bila neograničena. Naprotiv, Crnogorska pravoslavna crkva, koja je odavno kanonski ostvarila autokefalnost, bila je u doba knjaza Danila i knjaza/kralja Nikole, scricto jure vezana za državnu vlast i po mnogim pitanjima od nje zavisna.

Svjetovna vlast nije, dakle, željela sebe lišiti uticaja, upliva i prava intervencije u pogledu statusa i djelatnosti Crnogorske pravoslavne crkve. Organi državne vlasti Knjaževine Crne Gore bili su supremativni u odnosu na crkvenu vlast. Drugim riječima, Crnogorska pravoslavna crkva bila je slobodna i samostalna u okvirima svoje nadležnosti, ali u pogledu mnogih pitanja ona je bila čvrsto vezana za državu i zavisna od nje. To je bilo regulisano aktima i normama pozitivnog prava (Ustavom i Zakonima), kao i unutrašnjim kanonskim propisima crkve.

Prvi crnogorski mitropolit poslije uspostavljanja posebne svjetovne državne vlasti u kneževini Crnoj Gori bio je Dalmatinac Nikanor Ivanović (1852-1860). U stvari, prvi stranac na crnogorskoj mitropolitskoj stolici bio je Nikanor Ivanović. Nakon dosta problema, izvanjac Nikanor Ivanović hirotonisan je u Rusiji 1858. godine i postao je mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve.
Mitropolit Nikanor Ivanović učestvovao je u zavjeri protiv knjaza Danila Petrovića Njegoša. Odigrao je zapaženu ulogu u uspjelom atentatu na njega u Kotoru 1860. godine.

Nikanor Ivanović je odlukom knjaza Nikole i velikog vojvode Mirka Petrovića 1860. godine prestao biti mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve. Napustio je tada Crnu Goru.

Na osnovu testamenta knjaza Danila, godine 1860. Gospodar Crne Gore postao je knjaz Nikola I Petrović Njegoš. "Posljednji crnogorski gospodar iz kuće Petrović Njegoš, Nikola I (1841-1921) stajao je dugo na kormilu svoje zemlje. Crnogorska istorija druge polovine XIX vijeka i prve dvije decenije XX vijeka sva je u znaku njegove ličnosti, najprije kao knj-aza (1860-1910) i potom kao kralja (1910-1918).

Nikola I je bio najvažniji usmjeravajući činilac, personifikacija Crne Gore, njen ideolog, neprikosnoveni vođ i samodržac u najburnijem i istovremeno najdramatičnijem vremenu njenog razvitka. Uz sav ugled koji je Crna Gora uživala pod njegovim rukovodstvom, uz sve simpatije koje je stekla u međunarodnoj javnosti, posebno među balkanskim narodima, za sve pobjede koje je izvojevala na mnogim ratištima u bojevima s Turcima, on, njen dominus, imao je i tu nesreću da doživi njen tragičan kraj, kojemu je, doduše, na posredan način i sam kumovao. Iako faktički nasilno detronizovan spoljnim faktorima 1918. godine, po zakonima svoje zemlje, Nikola I je ostao suveren Crne Gore do svoje smrti 1921. godine. Umro je u Kan Antibu na jugu Francuske, a sahranjen u San Remu u Italiji".

"Kad je knjaz Nikola stupio na prijesto, našao je upražnjenu stolicu Cetinjske mitropolije - mitropolit Nikanor Ivanović napustio je bio sv-oju eparhiju i Crnu Goru. Na up-ražnjenu stolice Mitropolije knjaz imenuje tadašnjeg arhimandrita Cetinjskog manastira Ilariona Roganovića, koji odmah iza toga krene u Petrograd, gdje ga petrogradski mitropolit Isidor, 30.maja 1863. godine, posveti za episkopa, a 28. juna iste godine povrati se u domovinu i preuzme upravu u Crnogorskom crkvom.


Mitropolit Ilarion Roganović bio je poglavar Crnogorske pravoslavne crkve do 1882. godine. Na Cetinju je 8. IX 1878. godine rukopoložen od strane mitropolita Ilariona Roganovića i episkopa Gerasima Petranovića - Visarion Ljubiša. On je bio crnogorski mitropolit od 1882. do 1884. godine.

Mitrofan Ban (1841-1920) dolazi na čelo autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve 27. maja 1884. godine odlukom knjaza Nikole I Petrovića Njegoša. Novu dužnost arhimandrit Mitrofan Ban preuzeo je 12. avgusta 1884. godine.

U isto vrijeme, zadržao je upravu Zahumsko-raške eparhije Crnogorske pravoslavne crkve. Po želji knjaza Nikole, arhimandrit Mitrofan 20. marta 1885. godine otišao je za Petrograd da tamo bude hirotonisan za episkopa Crnogorske pravoslavne crkve. "Posvećenje je izvršeno u Isaklijevskoj crkvi 6. aprila 1855. godine od strane petrogradskog mitropolita Isidora i drugih članova Sv. sinoda i mnogobrojnog sveštenstva, a u prisustvu samoga imperatora Aleksandra III i članova ruskog Carskog Doma". Za mitropolita crnogorskog Mitrofan Ban je naimenovan 27. oktobra 1885. godine kada je knjaz Nikola slavio jubilej - dvadesetpetogodišnjicu svoje vladavine. Na tome mjestu on se nalazio sve do svoje smrti 1920. godine, kada je Crnogorska pravoslavna crkva nekanonski, protivustavno i nezakonito ukinuta.

U nezavisnoj i međunarodno priznatoj Crnoj Gori, živjela je Crnogorska pravoslavna crkva na osnovu vlastitih legislativnih akata, uredbi, opštih pravila pravoslavnog crkvenog prava i starih običaja. U tom pogledu od fundamentalne važnosti je pomenuti: Ustav Svetoga sinoda u Knjaževini Crnoj Gori (1903); Ustav pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori (1904); Zakon o parohijskom svještenstvu (1909). Status Crnogorske pravoslavne crkve regulisan je i "Ustavom za Knjaževinu Crnu Goru" donešenom na Nikoljdan 1905. godine.

"Ustav Svetog Sinoda za Knjaževinu Crnu Goru" od 1903.godine je bio imperativnog karaktera. U njemu je precizno normirana autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, njeno ustrojstvo, njen djelokrug, sastav, unutrašnji poslovi, spoljašnji poslovi.

U "Ustavu za Knjaževinu Crnu Goru" 1905. godine bilo je normirano u članu 40 sljedeće: "Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori".
Nakon okupacije i aneksije Crne Gore izvršene 1918. godine, sproveden je postupak protivpravnog, nekanonskog, odnosno, nasilnog ukidanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, koji je trajao od kraja 1918. do 1922. godine.


Sve sporazume i odluke donijete u pravcu stvaranja "Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve Kraljevstva SHS", kako je to nazivano od strane ondašnjih klerikalnih i političkih vlasti, i ukidanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i dr, potvrdio je i sankcion-isao s pozicija hegemonije državne vlasti regent Aleksandar Karađorđević Dekretom od 17 (30) juna 1920. godine.

Tim aktom izvršeno je nasilno ukidanje samostalne Crnogorske pravoslavne crkve.

Međutim, prije nekoliko decenija, obvnovljena je autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva.

Na Lučindan 31. oktobra 1993. godine na Crnogorskom saboru pod otvorenim nebom, na Cetinju, ispred dvorca kralja Nikole I Petrovića Njegoša, u duhu tradicije, Crnogorci su obnovili Crnogorsku pravoslavnu crkvu.

Eppur si muove - davno je rekao Galilej.

Komentari

Sveta zemlja CG,

Ziv bio, Novace! Da je srece, u svakoj drzavi bi takav pregalac bio ministar kulture. Pored SANU, koja je u HIBERNACIJI o drzavnom trosku, sreca je sto imamo jedan broj obrazovanih ljudi, rodoljuba, i pravih nasljednika casne Crne Gore, one koja se nikad nikome nece prodati, i koja nece izdati! O

Crnogorski pecat,

Jasan, skolski tekst, dokumentovan, neposredan. Hvala, gospodine Adzicu, za istinu koju iznosite i kojom otvarate oci svima, pa i onima kojima ih je mrznja i neznavenost zatvorila. CRNOGORSKA PRAVOSLAVNA CRKVA, AUTOKEFALNA I "DRZAVNA", MORA STATI NA PIJEDESTAL CRNOGORSKOG IDENTITETA! Za sva vremena

Vitni Voren,

Gospodine Adzicu, Bog Vas blagoslovio za Vas trud i borbu za ISTINU o Crnogorcima i Crnoj Gori. Kako Crna Gora nema institucije, lise pojedinaca u njima, Vi ste dragocjenost, zajedno sa jednim brojem crnogorskih intelektualaca koji, argumentima i ljubavlju, cvrsto nose CRNOGORSKI BARJAK ISTINE.

Zlire,

Zamislite da neki beogradjanin nosi na reveru Njegosevu znacku ili kaze neki citat, kakva bi to bila sprdnja

Milko Djurovski,

Taj cirkuski nepismeni klovn je bio pobjednik cuvene Kviskoteke.Pametnome dosta....

Realista,

Odličan tekst, veliko hvala! Bilo bi dobro u Živoj Istini ukrstiti nekog našeg istorčara i istoričara iz Srbije, da obavezno donesu kopije originalnih dokumenata. Vjerovatno bi ovaj iz Srbije stigao goloruk :)

Đoko Orlandić,

Paradigma načina predstavljanja istorije CG je taj cirkuski nepismeni klovn Predrag Marković, kojeg je ujak, Dobrica Ćosić, promovisao u "istoričara". Prije neki dan kaza "ustanak 13. jula" je bio ustanak srpskog naroda. Stiče se ustisak da nije zavšio ni četiri osnovne škole. I to kao ponavljač.

Ostavi komentar

0/300