NOMOKANON Svete i Velike Hristove Crkve: Autokefalna Mitropolija Crnogorska

Piše: Vladimir Jovanović

Nomokanon (Νομοκανών, grčki νόμος – zakon, ustav + κᾰνών – kanon, pravilo) zbornik je svetoapostolskih i pravilâ Vaseljenskih i pomjesnih sabora, svetootačkih predanja, kao i onih državnih (carskih) zakona i propisa koji utiču na administrativno-upravnu organizaciju Crkve.

Nomokanon je opšti ustav za sve pomjesne crkve, koje svoja osobena crkvena zakonodavstva uređuju u skladu s njim. U slovenskim jezicima Nomokanon je poznat pod nazivom Кормчїй, Кръмьчии, Кормчая книга (od grčke riječi Πηδάλιον – kormilo), ili Zakonopravilo, etc. Sve verzije prijevodâ krmčija slovenskih pravoslavnih naroda svoj izvor imaju u grčkim nomokanonima koje je potvrdila isključivo Vaseljenska patrijaršija.

Jovan III Sholastik, vaseljenski patrijarh 565-575. godine, sabrao je prvi Nomokanon, sa 50 poglavlja, poznat pod naslovom „Σύνταγμα κανώνων” („Ustav kanonâ”). Iz tih vremena je i Nomokanon sa 87 poglavlja, „Collectio LXXXVII capitulorum”, etc.

Tokom stoljeća, bilo je još nekoliko poznatih nomokanona. U novija vremena najpoznatiji, takođe potvrđen od Vaseljenske patrijaršije – i objavljen pod njezinom egidom – jeste Nomokanon u šest tomova, pečatan 1852-1859 u Atini, poznat pod konvencionalim nazivom: „Σύνταγμα” („Sintagma”).

Njegov puni naslov u prijevodu glasi: „Ustav Božijih i sveštenih kanona Svetih Apostola, svetih vaseljenskih i pomjesnih sabora i svetootačkih predanja”.

Po preciznosti, strukturi i obuhvatnosti, „Σύνταγμα” je remek-djelo: dosad neprevaziđen Nomokanon. Redaktori su dekan Univerziteta u Atini Georgios Ralis (1804-1883) i prvi grčki profesor crkvenoga prava Mihail Potlis (1810-1863) – dvojica ondašnjih najvećih pravnih autoriteta Kraljevine Grčke.

Njihov rad, kako se u egidi navodi, blagoslovila je i odobrila Vaseljenska patrijaršija – Sveta i Velika Hristova Crkva („εγκρίσει της Αγίας και Μεγάλης του Χριστού Εκκλησίας”). Tokom objavljivanja Nomokanona „Σύνταγμα”, vaseljenski patrijarsi su bili: German IV, Antim VI, Kiril VII.

„Σύνταγμα” je poznata crnogorskim istraživačima crkvene istorije – među prvima, koliko mi je poznato, pominje je u svojim studijama dr Danilo Radojević, navodeći da je u njezinome V tomu iz 1855. objavljen svešteni diptih u kojem je unijeta kao 9. po rangu naša pomjesna Crkva, pod nazivom: Autokefalna Mitropolija Crnogorska (Αυτοκέφαλος Μητρόπολις Μαυροβουνίου).

U odnosnoj fusnoti o autokefaliji naše Mitropolije, Ralis i Potlis pišu: „Ovaj rang ima prema ruskome sintagmatu dok se kod Velike [Vaseljenske] crkve ne pominje. Nekad je bila područna arhiepiskopu pećkome“.

Ne radi se, međutim, o jednome, već o nekoliko prethodnih ruskih sintagmata (diptihâ) – najkasniji, meni poznat, jeste iz 1848. godine; ima ih iz raznih godina, na desetine.

Kako je štampanjem V toma Nomokanona „Σύνταγμα”, dakle od 1855. godine, Autokefalna Mitropolija Crnogorska unijeta u diptih Vaseljenske patrijaršije – najkasnije od tada naša Crkva, što je najvažnije – liturgijski, smatra se u Carigradu za autokefalnu. Tek nakon Veljega rata 1876-1878, sa priznanjem nezavisnosti Knjaževine Crne Gore od strane Otomanske carevine i uspostavljanjem međusobnih diplomatskih odnosa, Vaseljenska i Crnogorska crkva su mogle ozvaničiti svoje veze, razmjenom okružnica, epistola, encikli…

Mitropolit Emanuil iz Vaseljenske patrijaršije: Crkva Crne Gore je nezavisna od 1766, zvanično za autokefalnu priznata 1882. godine

O nezvaničnome priznanju, najkasnije 1855, utvrdio sam, svjedoči i naslov poglavlja s diptihom Vaseljenske patrijaršije Nomokanona „Σύνταγμα”, koji glasi: „Τάξις των θρόνων της όρθόδοξου Ανατολικής Εκκλησίας, όπως σήμερον έχουσι”. U prijevodu: „Spisak prijestolâ Istočno-pravoslavne crkve, prema sadašnjem stanju” („Σύνταγμα”, V, str. 513).

Arhiepiskop i mitropolit Petar II Petrović-Njegoš (†1851), poglavar Autokefalne Crnogorske Mitropolije, unijet je u diptih Vaseljenske patrijaršije jer se „Σύνταγμα” oslanja na ruski sintagmat iz 1848. godine, koji je napravljen za njegova života. Izvorni naslov toga sintagmata Ruske crkve glasi: „Списокъ всѣхъ iараршескихъ каѳедръ въ Святой Восточной Церкви, за 1848 годъ, съ именами ихъ предстоятелей“.

U oba diptiha, „Σύνταγμα” i „Списокъ всѣхъ iараршескихъ каѳедръ въ Святой Восточной Церкви…”, navedene su ukupno četiri titule poglavara Autokefalne Mitropolije Crnogorske: 1) Mitropolit Skenderijski [Skadarski] i Primorski, 2) Arhiepiskop Cetinjski, 3) Egzarh svetoga prijestola Peći, 4) Despotis (Vladika) Crnogorski i Brdski.

Kao „Egzarh svetoga prijestola Peći”, provjerljivo je, od crnogorskih vladika predstavljao ili potpisivao nije se niko – doslovno: niko – osim Vasilija Petrovića-Njegoša (1709 – mart 1766), i to u vrijeme kada je Crkva Crne Gore zaista nominalno potpadala pod samoupravnu Pećku arhiepiskopiju (trajno arondiranu septembra 1766).

Sačuvano je preko 1.700 pisama Njegoša: ni on se nikada nije potpisivao tako – uostalom, Peć u njima Njegoš će pomenuti samo jednom i to u vezi nabavke nekakvog konja! Egzarh (έξαρχος) je, doslovno, izaslanik, određen za izvjesni crkveni posao, privremena titula, a ne arhijerejski čin u koji se neko rukopolaže, ili trajno uzdiže.

Njegoš o Pećkoj patrijaršiji? (1)

Međutim, „Egzarh svetoga prijestola Peći” upućuje na neke još starije ruske sintagmate, iz 18. vijeka, koji, moguće, svjedoče barem rusku službeno potvrđenu od 1766. obnovljenu autokefaliju Crkve Crne Gore; o takvim sintagmatima, uostalom, postoje veoma ozbiljni tragovi…

„Σύνταγμα” Vaseljenske patrijaršije još na jednome mjestu notira Autokefalnu Mitropoliju Crnogorsku – u sadržaju V toma, tj. na popisu iz diptiha svih 10 ondašnjih autokefalnih crkava, po redosljedu, sa doslovnim nazivima: 1) Prijestoli trona Vaseljenske patrijaršije, 2) Prijestoli trona Patrijaršije Aleksandrijske, 3) Prijestoli trona Patrijaršije Antiohijske, 4) Prijestoli trona Patrijaršije Jerusalimske, 5) Prijestoli autokefalne Crkve Rusije, 6) Prijestoli autokefalne Crkve Kipra, 7) Prijestoli autokefalne Crkve u Austrijskoj carevini, 8) Autokefalna Arhiepiskopija Gore Sinajske, 9) Autokefalna Mitropolija Crnogorska, 10) Prijestoli autokefalne Crkve Grčke.

Uporedimo li sa sadašnjim diptihom Vaseljenske patrijaršije, vidimo da sljedeće pomjesne crkve 1855. nijesu postojale: Srpska, Rumunska, Bugarska, Gruzijska, Poljska, Albanska, Čeških zemalja i Slovačke, Ukrajinska; dakle, čak 8 crkava, više od polovine iz sadašnjega diptiha, „mlađe” su od Autokefalne Mitropolije Crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve.

Takođe, nije bez značaja pomenuti da su 1855, liše četiri drevne patrijaršije i Crkve Kipra, te Crkve Grčke – koja je 1850. dobila poseban tomos o autokefaliji – u diptih unijete 4 crkve koje nijesu dobile tomos o autokefaliji od Vaseljenske patrijaršije: Crkva Rusije, Crkva u Austrijskoj carevini, Arhiepiskopija Gore Sinajske, Autokefalna Mitropolija Crnogorska.

Otkud to? Otuda što autokefalne crkve postoje još od ranoga hrišćanstva. Tada su svi mitropoliti – autokefalosi. Tomosi o autokefaliji, kakve mi danas poznajemo, Vaseljenska patrijaršija izdaje tek od 1850. godine, kada je odobren Grčkoj crkvi.

Svaka od te godine ustrojena nova pomjesna crkva – gore sam ih nabrojao – dobila je poseban tomos i tek onda su se njihovi predstojatelji pominjali u diptihu. Zbog čega Autokefalna Crnogorska Mitropolija nema tomos? Odgovor je u diptihu „Σύνταγμα” – naša Crkva, viđeli smo, po redosljedu je ispred Grčke crkve, „starija” je od nje – dakle, crnogorska autokefalija datira prije 1850. godine…

U tekstu sveštenoga diptiha pomjesnih autokefalnih crkava Nomokanona „Σύνταγμα” Svete i Velike Hristove Crkve – Vaseljenske patrijaršije, iz 1855, za našu pomjesnu Crkvu se navodi:

„9. - Autokefalna Mitropolija Crnogorska.

Mitropolit Skenderijski i Primorski, arhiepiskop Cetinjski, egzarh svetoga prijestola Peći, Despotis (Vladika) Crnogorski i Brdski, g[ospodin] Petar Petrović”.

U originalu:

„Θ. - Αυτοκέφαλος Μητρόπολις Μαυροβουνίου.

Ό Μητροπολίτης Σκανδερίας και Παραθαλασσίας, Αρχιεπίσκοπος Τσετνίας, Έξαρχος τού ιερού θρόνου Πεκίου, Δεσπότης (Βλαδίκας) Μαυροβουνίου και Βέρδης, κ. Πέτρος Πέτροβιτζ”.

Objavljujem faksimile: „Σύνταγμα” (V, Atina, 1855), naslovna strana; dio sveštenoga diptiha sa Autokefalnom Mitropolijom Crnogorskom kao devetom po rangu pomjesnom Crkvom (str. 529); sadržaj s popisom diptiha „Spisak prijestolâ Istočno-pravoslavne crkve, prema sadašnjem stanju” i naznačenom Autokefalnom Crnogorskom Mitropolijom (str. 637)…