„ЧЕРНОГОРСКАЯ ЦЕРКОВЬ” – poglavlje iz ruske crkvene istorije (1901)

Piše: Vladimir Jovanović

Aleksandar Pavlovič Lopuhin (Александр П. Лопухин, 1852–1904) je bogoslov, doktor nauka, profesor Petrogradske duhovne akademije na katedri komparativne teologije (сравнительное богословие).

I prije i tokom profesorske karijere sarađuje u poznatim ruskim bogoslovskim publikacijama: „Христіанско чтеніе”, „Церковный Вестникъ”, „Странникъ”. Pisao o temama iz crkvene istorije, liturgike, između ostaloga priredio izbor djela Sv. Jovana Zlatoustoga.

Drugi dio Lopuhinove „Istorije hrišćanske Crkve u 19. vijeku” sinteza je događaja iz crkvene istorije i savremenosti, tu su i poglavljâ o ondašnjim autokefalnim crkvama, uključujući i našu Crkvu.

Poglavlje „Crnogorska crkva u 19. vijeku” temelji se na prethodno objavljenim knjigama drugih autora od kojih neke o crnogorskoj crkvenoj istoriji donose, manje ili više, solidna obavještenja, ali i očite greške.

Na primjer, ne pominjući u uvodu najstariju crnogorsku crkvenu istoriju – hirstijanizaciju naših predaka i prvu državu, knjaževinu i kraljevinu dukljanskih Slovena – Lopuhin poglavlje otvara tek sa 14. vijekom, „padenijem srpskoga carstva” i inscenacijom o „Crnoj Gori kao posljednjem ubježištu serbstva”; ili, „prekrštava” dinastiju Balšića u „Balhidov”; tvrdi da je Georgij (Đurđe) Crnojević „oko 1516. godine” predao mitropolitu crnogorskome vrhovnu vlast, iako se to desilo 1496. godine; pogrešno označava 1687. kao godinu kada se „učvrstila na vlasti” dinastija Petrović-Njegoš (to se desilo deceniju kasnije); navodi da je Petar I Petrović-Njegoš pisao 1826. mitropolitu petrogradskome o „prijevodu na srpski jezik ‘Novoga zavjeta’”, mada je provjerljivo da Petar I nikada i nije pomenuo srpski jezik; za Petra II Petrovića-Njegoša – Rada Tomova, imenuje ga kao „Radotomova” – piše da je za episkopa posvećen u Kazanjskome saboru (sabornoj crkvi), iako je to bilo u Preobraženjskome saboru 1833. u Petrogradu; tvrdi da je, uoči izbora za episkopa, 1884. Mitrofan Ban arhimandrit Manastira Morača, a on je tada arhimandrit Manastira Ostroga i administrator Zahumsko-raške eparhije Crnogorske crkve... etc.

No, ovo Lopuhinovo djelo i nije pisano sa prevelikim ambicijama, već da se, čitaocima bogoslovskoga časopisa „Странникъ”, na popularan način pokušaju predstaviti činjenice o Istočno-pravoslavnoj crkvi i njezinim pomjesnim auutokefalnim crkvama.

Bezrazložno, kako se ispostavilo, Lopuhin podgrijava opasnost od unijaćenja Crnogoraca, preuveličavajući značaj konkordata iz 1886. između Knjaževine Crne Gore i Sv. Stolice, te prelazak u katoličanstvo crnogorske princeze Jelene Petrović radi udaje za italijanskoga prijestolonasljednika.

„Ali, naravno”, piše Lopuhin, „to je samo oblačak na svijetloj pozadini slavne istorije Crne Gore i možemo biti sigurni da zdravi razum crnogorskoga naroda neće dopuštiti dalje uspjehe jezuitske propagande i Crnogorska crkva, pod mudrim predstojateljstvom njezinih vladika, jačaće i procvjetati”…

Poput većine drugih ruskih autora i Aleksandar P. Lopuhin piše da je Sveti Sinod Ruske pravoslavne crkve autokefaliju naše Crkve priznao za doba Svetitelja, mitropolita Petra I Petrovića-Njegoša:

„Za njegova života i ruski Sv. Sinod je priznao autokefalnost Crkvi u Crnoj Gori”.

U originalu:

„При его жизни и русскiй Св. Синодъ призналъ автокефальность церкви въ Черногорiи”.

Sinod Rusije pozdravlja „первосвятителя АВТОКЕФАЛЬНОЙ ЧЕРНОГОРСКОЙ ЦЕРКВИ”

***

Objavljujem faksimile: naslovnicu „Istorije hrišćanske Crkve u 19. vijeku” prof. dr Aleksandra P. Lopuhina (II, Petrograd, 1901); dio sadržaja o autokefalnoj Crnogorskoj crkvi (str. VI); prvu stranica poglavlja „Crnogorska crkva u XIX vijeku” (str. 389); citirani dio iz knjige o priznanju crnogorske autokefalije od strane Sinoda Rusije za vrijeme arhipastirstva Svetoga Petra Cetinjskoga (str. 394); faksimil iz izdanja crnogorskoga „Književnoga lista” iz 1901. o izlasku Lopuhinove knjige (I, sv. 11, Cetinje, str. 390)…