JOANIKIJE, mitropolit moskovski: „Vječno zahvalni Crnogorskoj crkvi za svetinju” (1883)

Piše: Vladimir Jovanović

 Ovo je jedan malo poznati događaj. U svakome slučaju, prvi put ga predočavam savremenoj javnosti Crne Gore.

U maju godine 1883. knjaz-gospodar Nikola I Petrović-Njegoš je u Rusiji. U rezidenciji u kojoj boravi prima visoku crkvenu delegaciju. Predvodi je Joanikije Rudnjev, mitropolit moskovski i član Sinoda Ruske pravoslavne crkve. Joanikije je načelstvovao liturgijom krunisanja cara Aleksandra III Aleksandroviča. Knjaz je gost te ceremonije.

Joanikije je i nastojatelj crkve sveštenomučenoga Trifuna u Naprudnom (Напрудная слобода), blizu ondašnje Moskve. Naprudno je nekadašnje selo velikih kneževa – vladarâ Moskovije, a danas urbanizovani śeverni dio ruske prijestonice.

Kult sveštenomučenoga Trifuna je stoljećima osobito raširen među ruskim vjernicima. Njemu u slavu crkva u Naprudnom je podignuta pribižno sredinom 16. vijeka. Navodno, po graditeljskome uzoru katedrale Sv. Tripuna u Kotoru (jurisdikcija katoličke Kotorske biskupije) – u kojoj se čuvaju svetiteljeve mošti.

Trifun je svetitelj jedinstvene Crkve iz 3. vijeka. Katedrala u Kotoru, njemu posvećena, podignuta je 1166. godine, za doba Dukljanskoga kraljevstva, na temelju starije crkve iz 9. vijeka. A prema legendama, jer sigurnih podataka nema, ktitor crkve u Naprudnom je Ivan Grozni; ili, po drugima, veliki knez moskovski Ivan III Vasiljevič, etc.

Ono što je provjerljivo, jeste da sveti vladika Petar I Petrović-Njegoš 19. aprila 1803, u doba kada Mitropolija crnogorska – Crnogorska pravoslavna crkva još ima jurisdikciju nad Bokom Kotorskom, šalje Rusiji tri čestice mošti Sv. Trifuna, sa propratnim pismom svoga sekretara Ivana Ožegovića. Vladika je čestice i pismo poslao po Stefanu Vučetiću (Vukotiću), arhimandritu Crnogorske crkve, rodom iz Grblja.

U jesen iste godine, međutim, uslijedili su poznati događaji: Sinod Ruske crkve i Aleksandar I Pavlovič, Car Rusije, šalju pisma Crnogorcima da zbače svetoga vladiku Petra. Jedan od intriganata je upravo arhimandrit Stefan Vučetić, koji je, od Rusa, protežiran za novoga poglavara Crnogorske crkve. Nijesu Rusi uspjeli u naumu: odgovoreno im je po zaslugama…

ĐORĐEVIĆ: „Odgovor avtokefalne Crnogorske crkve ruskome Sinodu na njegove bezobrazne pretenzije” (1889)

Međutim, čestice mošti Sv. Trifuna su „putovale” do Rusije – do Cara Rusije, tj. do crkve u Naprudnom, sve do 14. septembra 1819. godine! Zbog čega i kako – duža je priča, ali tek tada su unijete u svetotrifunovsku crkvu kraj Moskve: službom je tom prilikom načelstvovao episkop dmitrijevski Lavrentije Bakševski – vikar moskovskoga mitropolita…

To nas dovodi do 1883. kada knjaz Nikola I prima delegaciju Ruske crkve na čelu sa mitropolitom Joanikijem, nastojateljem crkve u Naprudnom. Povod su upravo čestice Sv. Trifuna, jer Ruska crkva želi da izrazi blagodarnost sestrinskoj autokefalnoj Crnogorskoj crkvi.

Knjaz je darovan kopijom čudotvorne svetotrifunovske ikone s česticama svetitelja. Održane su zvanične beśede. Citira ih ondašnja ruska štampa. Integralno ih je prenio časopis „Русь”. Ovom prilikom, navešću riječi mitropolita moskovskoga Joanikija Rudnjeva.

Obraćajući se Knjazu, uz druge pohvale Crnogorcima i Crnoj Gori, između ostaloga, visokopreosvećeni Joanikije je rekao:

„Ali, osim što nam donosi veliko zadovoljstvo, Vaš dolazak daje nam priliku da sinovi Ruske pravoslavne crkve lično svjedoče o svome poštovanju za veliko duhovno blago koje su dobili od CRNOGORSKE CRKVE. Vaš predak, blagoslovene pamjati mitropolit crnogorski Petar Petrović Njegoš, još 1803. godine, poslao je u Rusiju tadašnjega svoga arhimandrita, Stefana Vukotića, koji blagosiljan od pobožnih Rusa donese tri čestice mošti Svetoga Mučenika Trifuna, Bogomčuvanu i čudotvornu glavu koja je do tada počivala u katedralnoj po njemu nazvanoj crkvi u crnogorskome gradu Kotoru – o čemu govori i originalno pismo, sačuvano do danas, od 19. aprila te [1803] godine, proslijeđeno u Rusiju od njegova kancelara Ivana Teodorovića Ožegovića.

Te čestice iz svetih mošti predate su caru Aleksandru Blagoslovenome, prema njegovoj najvišoj naredbi 14. septembra 1819. godine, te su s odgovarajućim počastima svečano unešene od episkopa dmitrovskoga Lavrentija u moskvsku Trifunovsku crkvu, koja se nalazi u Naprudnoj Slobodi; i od toga vremena, pohranjene u glavnu sveštenu ikonu hrama, do sada svojim čudima ne prestaju da privlače posvećene hodočasnike iz svih krajeva Rusije, prizivajući ih istovremeno i na vazda iskrenu zahvalnost CRNOGORSKOJ CRKVI za od nje pribavljenu svetinju”.

U izvorniku:

„Но сверхъ приносимаго тобою намъ высокаго утѣшенія, прибытіе твое къ намъ даетъ сынамъ Православной Русской Церкви возможность лицомъ къ лицу засвидетельствовать предъ тобою и свою благоговейную признательность за полученное ими нѣкогда отъ ЧЕРНОГОРСКОЙ ЦЕРКВИ великое духовное сокровище. Предокъ твой, блаженныя памяти митрополитъ Черногории Петръ Петровичъ Нѣгушъ, еще въ 1803 году, по ходатайству бывшаго тогда въ Россіи архимандрита его, Стефана Вукотича, во благословенiе благочестивымъ русскимъ людямъ удѣлилъ и при сохранившемся до нынѣ подлинноыъ его письмѣ отъ 19 апрѣля того года препроводилъвъ Россію со свонмъ канцлеромъ Иваномъ Ѳеодоровичемъ Ожеговичемъ три частицы мощей Св. Мученика Трифона, Богохранимая и чудотворная глава котораго тогда почивала въ каѳедральной его имени церкви, въ черногорскомъ городѣ Которѣ.

Частицы сіи отъ св. мощей въ послѣдствіи поднесенныя государю императору Алексасдру Благословенному, по его высочайшему повелѣнію, были въ 1819 году, сентября въ 14 день, съ подобающею честю торжественно внесены епископомъ Дмитровскимъ Лаврентіемъ въ Московскую Трифоновскую, что въ Напрудной слободѣ, церковь, и съ того времени, помѣщенныя въ главной храмовой св. иконѣ этой церкви, донынѣ своими чудотвореніями не перестаютъ привлекать къ себѣ усердныхъ богомольцевъ со всѣхъ концовъ Россіи, призывая ихъ вмѣстѣ съ этимъ и къ искреннѣйшей навсегда признательности предъ ЧЕРНОГОРСКОЮ ЦЕРКОВІЮ за пріобрѣтенную отъ нея святыню”.

                                  ***

Objavljujem faksimile: naslovnica i citat iz časopisa „Русь” (III, br. 11, Moskva, 1883, str. 59)…