I autokefalna Crnogorska crkva u zajednici sa majkom-Crkvom u Carigradu (1906)

Piše: Vladimir Jovanović

Ruska istoriografija bilježi da su 1901-1903. u Petrogradu održani „religiozni i filozofski sastanci" predstavnikâ klira i pravoslavne inteligencije o potrebi sazivanja pomjesnoga sabora i reorganizacije vrhovne crkvene uprave. Sveti Sinod Rusije početkom 1906. osniva predsaborsko vijeće od sedam odjeljenja s zadatkom da temeljno prodiskutuju o raznim pitanjima i pripreme referate.

Pomjesni sabor je održan u okolnostima koje nijesu planirane: sesije su započele avgusta 1917, između Februarske i Oktobarske revolucije, kad je Car već bio zbačen. Ruska crkva, prvi put nakon 1700. godine, tada dobija patrijarha, Tihona Belavina. No, zasad, interesuje nas vrijeme prije tih previranja, dok se sabor još pripremao. Jedno od razmatranih pitanja je i autokefalija Gruzijske crkve.

Crkva Gruzije, jedna od najstarijih pravoslavnih, ima blistavu, ali i tegobnu istoriju. Kada je Gruziju 1801. okupirala Ruska carevina, Gruzijska crkva je „prisajedinena” Ruskoj crkvi. Iako se, najkasnije od 4. vijeka smatrala samostalnom, tomos od Carigrada je dobila tek 1990, kada je Gruzija postala nezavisna država – u tomosu se napominje da joj tim aktom Carigrad samo priznaje status koji je stoljećima već imala…

O eventualnome izdvajanju Gruzijske iz sastava Ruske crkve se diskutovalo 13. decembra 1906. tokom priprema Pomjesnoga sabora Ruske crkve na sesiji pod predśedavanjem Nikandra Molčanova (Никандр Молчанов, 1852–1910), arhiepiskopa viljnuskoga i litvanskoga Ruske crkve.

U radu su učestvovali: episkop mogiljevski Stefan Arhangelski, protojerej prof. Timofej I. Butkevič, protojerej Ivan I. Vostorogov, o. profesor Teodor I. Titov, protojerej I. I. Kojalovič; univerzitetski profesori crkvenoga prava i bogoslovlja: Ilja S. Berdnikov, A. I. Aliazov, Mihail A. Ostroumov, N. N. Ivanovski, Ivan S. Paljmov, Nikolaj N. Glubokovski, Aleksandar I. Brilijantov, Ivan I. Sokolov, Nikolaj A. Zaozerski; takođe A. P. Rogovič, savjetnik u kacelariji Ober-prokurora Sv. Sinoda, i upravitelj sinodske kancelarije S. P. Grigorovski.

Stenograme o raspravi i zaključke je objavio službeni glasnik Sv. Sinoda Ruske crkve: „Церковныя Вѣдомости”. Opcija autkefalije za Gruzijsku crkvu je tada odbačena. Preovladali su stavovi da je, za crkvenu nezavisnost, uz davnost običaja, potrebna i-ili nacionalno-državna nezavisnost.

Za razliku od Gruzijske, u to vrijeme i Bugarske crkve, kanonska autokefalija Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve je neupitna i po davnosti običaja i po nacionalno-državnoj nezavisnosti.

Evo nekoliko ključnih stavova:

„Za zaštitu već postojećih autokefalija pomjesnih crkava i za izdvajanje pomjesnoga dijela Crkve u nezavisnu, samoupravnu crkvu, kanonsko zakonodavstvo i istorijska crkvena praksa ukazuju na sljedeće osnove: 1) davnost običaja, 2) nacionalna ili politička izdvojenost.

1. Davnost običaja sa stanovišta kanonskoga zakonodavstva predstavlja dovoljan osnov za obezbjeđivanje slobode unutrašnje samouprave i različitih privilegija pomjesnih crkava od bilo kakvoga zadiranja u njih od strane suśednih pomjesnih crkava. […]

2. Ako je davnost običaja dovoljna za kanonski osnov zaštite već postojeće autokefalije pomjesne crkve, onda je nacionalna ili politička razdvojenost nekoga dijela Crkve osnova za isticanje u posebnu pomjesnu crkvu. Kako svjedoči istorija slovenskih i naše otečestvene [Ruske] crkve, upravo to je tačna osnova koja je preovlađivala kada je utvrđivan njihov autokefalni status.

Sa širenjem hrišćanstva među slovenskim narodima od strane misionara Carigradske patrijaršije, oni su osnivali tu i tamo episkopske katedre, naravno, uključene u Patrijaršiju: Vaseljenski Patrijarh ih je imao u potpunoj zavisnosti, rukopolagao im je episkope i sudio im. Ali za vrijeme širenja i afirmacije hrišćanstva i rasta nacionalnih snaga, među tim hrišćanima, stranim i u pogledu jezika i običaja od svojih duhovnih vaspitača i pastira, prirodno su se razvijale ideje crkvene samouprave. I nema potrebe da se objašnjava i dokazuje plodnost ove ideje za uspjeh hrišćanske vjere: knjige Svetoga pisma i bogosluženjâ na maternjem jeziku, naravno, neuporedivo su validniji nego na stranome jeziku; isto je i sa pastirima – izdabranici iz nekoga naroda su uticajniji nego sa strane.

Vaseljenski patrijarsi su u dovoljnoj mjeri poštovali kanonsku dovoljnost ovih podsticaja za formiranje samoupravnih crkava, i ako se u stvarnosti ponekad nijesu lako odricali starateljstva nad jednim ili drugim dijelom svoje Patrijaršije, tada nijesu postupali u ime očuvanja nekakvih kanonskih principa, nego ne želeći se odreći blagodati svoje dominacije.

I kakvom bi se kanonskom preprekom mogli suprotstaviti težnji stranih hrišćana ka samoupravi, ako među njima ima dovoljno pravoslavnih hrišćana i njihovih jerarha u stanju da formiraju sabore sa potrebnim kanonskim brojem episkopa koji bi upravljali svim tekućim poslovima Crkve? Za takvo suprotstavljanje, oni bi sebi izgradili potpuni otpor u osnovnim načelima pravoslavnoga ustrojstva, od kojih je prvo: ‘episkopi svakoga naroda treba da znaju o tome ko je prvi među njima i da ga smatraju za glavu’ (Apostol. 34.), a drugo: ‘poslovima svake oblasti (dužan je) dobro upravljati sabor te oblasti’ (II Vaseljenski sabor, 2.), barem ako ove oblasti čine jednu političku cjelinu.

I sada, u stvarnosti, vidimo da kao rezultat nacionalne i političke izdvojenosti trenutno žive u unutrašnjoj zajednici i jedinstvu sa svojom majkom (tj. Carigradskom) crkvom sljedeće autokefalne ili samoupravne crkve: Ruska, Karlovačka, CRNOGORSKA, Crkva Kraljevine Grčke, Sibinjska, Bukovinsko-Dalmatinska, Crkva Kraljevine Srbije, Crkva Rumunska”.

Posljednji pasus u izvorniku:

„И вотъ въ дѣйствительности мы видимъ, что подъ дѣйствіемъ національной и политической обособленности въ настоящее время живутъ во внутреннемъ союзѣ и единеніи съ своею матернею (т. е. Константинопольскою) церковію слѣдующія автокефальныя или самоуправляющіяся церкви: Русская, Карловацкая, ЧЕРНОГОРСКАЯ, Синайская, церковь королевства Греческаго, Сибинская Буковино-далматинская, церковь Сербскаго королевства, церковь Румынска”.

***

Fakismili: „Церковныя Вѣдомости: Издаваемые при Святъйшемъ Правительствующемѣ Сѵнодѣ” (XX, br. 8, Petrograd, 1907, naslovna i str. 248)…

(Kraj feljtona)