Arhimandrit Nikodim Janjušević o autokefalnoj Crnogorskoj crkvi i srpskoj okupaciji Crne Gore (1918)

Piše: Novak ADŽIĆ

(Četiri pisma iz političke emigracije crnogorskog arhimandrita Nikodima Janjuševića)

Ovom prilikom objavljujem integralno četiri pisma iz egzila arhimandrita Nikodima Janjuševića, komandira crnogorske vojske, jednog od ustaničkih i komitskih vođa iz Ozrinića, koji je bio politički emigrant u Italiji (1919-1923) i SAD (1923-1926). U SAD je jedno vrijeme ahrimandrit Janjušević bio predsjednik udruženja koje se zvalo „Crnogorci do smrti“. Pisma su objavljena u listu „Montenegrin herald“ („Crnogorski glasnik“), listu crnogorske političke emigracije iz Detroita, Mičigen, SAD. 

Pisma su bitna u tom smislu da bi se stvorila što potpunija slika o političkom teroru u Crnoj Gori i zločinima počinjenim nad crnogorskim narodom poslije okupacije i nasilne aneksije Crne Gore Srbiji izvršene koncem 1918. godine, kao i za proučavanje istorijata postojanja i djelovanja Crnogorske pravoslavne crkve na tlu SAD, te i akcijama koje je poduzeo u njenom utemeljivanju i promovisanju arhimandrit Nikodim Janjušević od 1923. do 1926. godine.

PISMO ARHIMANDRITA NIKODIMA JANJUŠEVIĆA UREDNIKU „CRNOGORSKOG GLASNIKA“ MIRU MITROVIĆU IZ RIMA 21. JANUARA 1923. GODINE

„Rim, 21. januara 1923 g.
Gospodinu  MIRU MITROVIĆU, Sjeverna Amerika
U prkos Bogom datog prava čovjeku, a protivno svim čovječanskim zakonima na zemlji-gruba sila biogradskih inkvizitora i rušitelja svih crnogorskih svetinja-primorali su me kao sveštenika, da napuštim sv.oltar; moju dragu domovinu Crnu Goru i u njoj sve što mi je milo i drago, te nijesam srećan da vam se javim sa ognjišta moga, no iz tuđe zemlje.

Evo da vam pišem ovo nekoliko riječi.Na prvom mjestu, u ovom našem zajedničkom oltaru što nas sakrijeva, a koji se plavo nebo zove, podižem svoj skromni glas i molim se svevišnjemu Bogu za zdravlje i dug život svih saradnika i članova našeg dičnog Saveza. Bog i ljudi vaš neumorni rad blagoslovili, a vi braćo naprijed-Bog je i pravda s vama. S vama se ponosi naša domovina. Naprijed sinovi Crne Gore. Borbom do pobjede.

Neću vam napominjati moje borbe i požrtvovanja u toku dvije godine po Crnoj Gori, ali ću vam reći ovo:

Kad bi svi Crnogorci znali, pa ma đe se i na kom kontinentu koji nalazio, što su učinjeli i što čine beogradski janjičari-Aco palikuća (Nikodim Janjušević naziva Aleksandra Karađorđevića imenom „Aco palikuća“. Taj termin za srpskog i jugoslovenskog regenta i kralja Aleksandra često je upotrebljavam u pismima i drugim aktima nastalim iz pera crnogorske independističke političke emigracije poslije 1918. godine-Napomena: Novak Adžić) i Ništa Paščić (U pitanju je vrijednosni sud koji Nikodim Janjušević izriče o Nikoli Pašiću, predsjedniku srpske vlade i vlade KSHS-Nap. Novak Adžić) po junačkoj Crnoj Gori, uvjeren sam, da bi svaki radije svojim zubima otkinuli sise svoje rođene majke, no pristao sa beogradskim ubicama; zato, koji bude znao i jednu trećinu od njihovog razbojništva, a bude ih pomogao da Bog da, da se njegov trag po zlu i grdilu poznaje i napokon istražio se.

G. uredniče,
Preko vas preklinjem svakog brata Crnogorca u Americi-složno i junački uperite svoje oružje protiv dahija i nasilnika iz Beograda, koji kaljaju najjsjajniji obrazac crnogorske istorije. Pred tijem svetijem zadatkom zaboravimo na svoje živote, na imanja, na svoju đecu i familije, no naprijed-za čast Crne Gore!
Naprijed vruća uzdanice-naš dični Savez,-a koji s vama nije, neka se stidi; stiđet će se i njegova pokoljenja, no ovakvijeh među nama biti neće.
G. Mitroviću. Vi svi saradnici i članovi našeg ponosnog i dičnog saveza, primite moj topli pozdrav, uz očinski i pastirski blagoslov, da ste svi zdravo i veselo. Bog vam oružje naoštrio, a moći vi dao, da satrete silu nasilnika iz Biograda.
Svijeh vas grli i ljudi, 
Nikodin Janjušević,
Arhimandit iz Nikšića“.

(„Montenegrin herald“-„Crnogorski Glasnik“,  oficijelni organ saveza nezavisnih Crngooraca u Americi, godina VIII, broj 31, četvrtak, 15. Februara 1923, Detroit, Mičigen, str. 1. Objavljujući ovo pismo „Crnogorski glasnik“ publikuje i fotografiju arhimandita Nikodima Janjuševića u crkvenoj mantiji sa naprsnim krstom i brojnim službenim odlikovanjima Kraljevine Crne Gore.

„Crnogorski glasnik“ u dijelu koji prijethodi objavljivanju ovog Janjuševićevog pisma daje urednočki komentar  kojemu se veli: „Gornja slika pokazuje nam Visoko prečasnog oca, Arhimandrita Nikodima Janjuševića, upravitelja Manastira Župskog. Visokoprrečansi otac Arhimandit Janjušević sledovao je putem slavnih i neumrlih crnogorskih sveštenika, Arhimandita Dožića, Cerovića, popa Luke i popa Mila Jovovića, u jednoj ruci krst, a u drugoj sablju da brani domovinu, da se bori za potlačenu braću. To je isto učinio kad su divlje horde biogradskih dahija nasilno, pomoću Francuske, ušle u C. Goru; pune dvije godine junački se borio-ne protvu ujedinjenja ni protivu države Južnih Slavena, već za čast, pravo i slobodu Crne Gore. Sada se nalazi u egzilu i misli, da u brzo dođe među svoju braću Crnogorce u Sjevernoj Americi. Za njegov patriotski rad i junačke borbe najbolje svjedoče odlični ordeni, koji njegova prsa krase. Urednik našeg lista dobio je od oca Janjuševića jedno pismo iz Italije, koje mi niže donašamo (donosimo-prim. N.A.), i ako nije za štampu udešeno, ono će nam najbolje pokazati oca Janjuševića“.

APEL NIKODIMA JANJUŠEVIĆA CRNOGORCIMA U SJEVERNOJ I JUŽNOJ AMERICI, KANADI I MEKSIKU IZ DETROITA APRILA 1923. GODINE

„DRAGA BRAĆO CRNOGORCI
Svijema Vam je poznato, kad su Srbijanci, krajem 1918. godine, došli u Crnu Goru, dočekali smo ih sa zagrljajem i poljubcima, kao svoju braću.
Među tim, na veliku žalost i opšte zaprepašćenje, Srbijanci su posle vrlo kratkog vremena naša Crnogorska vjekovna prava, brutalno bacili pod nogama, i na naše najveće svetinje sve pljunuli, težeći da sistematski ubiju i istrijebe sve ono, što može posjećati na slavnu istorijsku prošlost naše mnogonapaćene otadžbine Crne Gore.
Crnogorci su na mirni i lijepi način pokušali, da primoraju Srbijance, da napuste našu Otadžbinu, te da Crnogorski narod slobodno bez ičijeg upliva i pritiska, na osnovu svojih zakona, odluči o daljoj sudbini Crne Gore; a to odlučenje nije htjelo drugačije biti, nego jedno bratsko i ravnopravno ujedinjenje.

Svi naši bratski pokušaji u ovome pracu ostali su bezuspješni.

Prvi top opaljen od strane srbijanske artiljerije, 23. decembra, o Božiću 1918. godine protivu braće Crnogoraca, bio je početak bratoubilačke borbe, koja na veliku žalost i na sramotu cijelog civilizovanog svijeta i dan današnji traje u Crnoj Gori.

Duboko uvrijeđeni ovim ne bratskim postupkom nebraće Srbijanaca, od prvoga dana, i ako Monaško Svešteno lice,i kao Starješina lavre Svetog Vasilija, Velikog Ostroškog Čudotvorca i bratstva Mirskog i Monaškog Sveštenstva, ustao sam s krstom i puškom u ruci u odbranu Bogom osveštanih prava naše nesrećne Otadžbine.
Jer tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznajniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija. 

Dvije godine: go, bos, gladan i žedan, u ledu i snijegu, a pod vedrim nebom u crnogorskim planinama, borio sam se protvu neočekivanog nasilja srbijanskog.
Iza toga bio sam prinuđen, da sa mnogim mojim borenim drugovima prijeđem u gostoprimnu Kraljevinu Italiju, gdje se nalazila naša Vlada i nekoliko hiljada hrabrih Crnogoraca.
Nadali smo se u velike sile naše Saveznice, uz čije smo se rame od prvoga momenta borili, da će pravedno crnogorsko pitanje pravilno riješiti, prema opšte priznatom principu samo opredjeljenja naroda, proklamovanom od velikog predsjednika Sjeverno-Američkih Sjedinjenih Država, Vilsona, ali su se naše nade i naša opravdana očekivanja izjalovila.

Glas naš ostao je glas vapijućeg u pustinji.
Braćo,
Crnogorsko pitanje uvijek je ostavljano za poslje, i tako je i dan današnji ostalo neriješeno.
Neki događaji, kao: smrt Blaženopočivšeg Kralja Nikole, zatim pokojnog đenerala Divizijara Milutina Vučinića, i najposlje naše ljubljene Kraljice Milene, nanijele su teških udara našoj opštoj stvari.
Patnje i grozne muke naročito jednoga dijela Crnogoraca ovih potonjih dana u Italiji, neopisive su; bilo je po tri dana, da Crnogorci nijesu imali ni po jedan suvi hlebac da pojedu. Ogoljeni, bosi, gladni i žedni, pod vedrijem nebom noćivali su po rimskim ulicama i parkovima.
Braćo! Ovim neopisivnim mikama nije ništa kriva Italija, no sve naši ministri.

Italiju i ministre svi su Crnogorci morali ostaviti, neko milom, a neko silom.
Tako sam, braćo, evo i ja došao među vama, u Ameriku, u ovu dobru i plemenitu zemlju, ima već jedan mjesec i po dana. Za ovo kratko vrijeme uvjerio sam se, da su crnogorci u Americi neorganizovani, to je, braćo, velika šteta za našu opštu stvar, što mi je veoma žao.
Osim toga, vidio sam da među vama ima dosta nesuglasica i nesloge, što me kao Crnogorca i patriotu, veoma boli. Vidio sam i to, da je mržnja i zavada između gospode i gospode naših ministara u Rimu imala odjeka među Vama u Americi.

Braćo! Ako su se oni svadili u Rimu oko ministarskih karijera, nije nikakav razlog, da se i Vi u Americi zbog njih svađate i mrzite i tako ma i nehotično nanosite veliku štetu našoj opštoj stvari.
Braćo,
Crna Gora danas stoji na Crnogorcima u Americi i u unutrašnjosti naše domovine.

Kao Vaš brat i kao duhovno lice, molim Vas i kumim imenom našega Hrista Spasitelja, prokletu neslogu na stranu, združite se i ujedinite kao jedan sami čovjek u odbrani pogaženih prava naše namučene majke Otadžbine, a to ćete moći učinjeti samona jedan način, stupajući u naš dični Savez Nezavisnih Crnogoraca.
Braćo,

Evo me među Vama, evo me s Vama, pa Vas sve pozivam i sve očekujem, da mi se svi javite, da zajedno svi stupimo u našem savezu, ja sa Vama, a Vi sa mnom.
Uzaludno je danas, a i nepravčno psovati, i napadati ma koga od naše gospode i gospode ministara u Rimu; najbolje je da ih ostavimo za sada na stranu i na miru, pa će doći, ako Bog da, brzo bolji dani, kad će svi davati račune Bogu i crnogorskom narodu.

Za sve vrijeme svoga ministrovanja u Francuskoj i Italiji, kao i to, zašto su išćerali i rašćerali nekoliko hiljada Crnogoraca iz Italije, hrabrih boraca i patriota naše domovine, i vezane u lancima predavali Srbijancima, koji i danas trunu po tamnicama u Crnoj Gori, a neke rašćerali po bijelom svijetu, da nigdje ne zna jedan za drugoga.
O ovome mnogo bih Vi imao govoriti, ali ću se ovdje ustaviti.

Braćo,
Svaka nesuglasica danas među Vama, svako trvenje, svaka nesloga nanosi neopsivu štetu našoj opštoj stvari.
Svaki onaj Crnogorac, koji svjesno ili nesvjesno stvara razdor među braćom Crnogorcima, baca se kamenjem na svoju majku Otadžbinu, i čini time najveći grijeh, koji jedan smrtni čovjek može učinjeti, za koga će kad tad odgovarati Bogu i narodu.

Zato vas ponovo Bogom kumim i krlju one Vaše braće, koja su pala po planinama crnogorskim, u odbranu naših svetinja, stupimo svi u jedno bratsko kolo i radimo složno i bratski na oslobođenju naše Otadžbine. Ustrajmo neustrašivi u borbi sve do onog dana, kada crnogorski narod bude mogao potpuno slobodno, i bez ičijeg pritiska sa strane, izraziti svoju slobodnu volju o obliku i načinu vladavine, koju on želi, a potom će crnogorski narod izreći svoj pravedni sud i dati svakome po njegovom radu i zaslugama.

Braćo, ja se sa mojim drugovima nijesam borio za Kralja Nikolu, a protivu Karađorđevića, niti sam se borio protiv ujedinjenja. Bože sačuvaj!
Mi svi crnogorci, koji smo digli ustanak i koji smo se borili kroz Crnu Goru, i koji se dan današnji bore s puškom u ruci; mi se svi borimo za ujedinjenje, ali, braćo, časno ujedinjenje i sa svojim pravima u jedinstvu sa našim svetim barjakom, krunom, tradicijama, slavnom i zlatnom istorijom itd. Zato smo se borili, i zato ćemo se i boriti do potonje kapi krvi…

Potonjih dana naši neprijateji proturali su razne vijesti o legalnoj crnogorskoj Vladi u Rimu, đenerala Anta Gvozdenovića. Ja Vas, braćo, mogu uvjeriti, da je ta Vlada najmanje u svemu Crnogorcima i narodu crnogorskom kriva.

Čvrsto sam ubijeđen, da ovaj moj apel, koji Vi činim iz sveg srca, neće ostai glas vapijućeg u pustinji, te vas u toj nadi sve pozdravljam i grlim
Vaš brat,
Arhimandit 
Nikodim Janjušević.
DETROIT, Aprila 1923. G.
P.O, Box 15, New F. Sta, detrit, Mich“.
(„Montenegrin herald“-„Crnogorski glasnik“, oficijelni organ Saveza Nezavisnih crnogoraca u Sjed. Državama, godina VIII, broj 35, utorak, 1. Maja 1923. Str. 1, članak „Apel na Crnogorce u Sjevernoj i Južnoj Americi, Kanadi i Merksiku“).

PISMO ARHIMANDITA NIKODIMA JANJUŠEVIĆA RUSKOM MITROPOLITU PLATONU IZ NJUJORKA 8. APRILA 1923. GODINE

„Njegovom Visokoppreosveštenstvu Mitropolitu Platonu, Njujork,
Vaše Viskopreosveštenstvo,

Iz dubine pduše blagodarim Vašem Viskopreosveštenstvu na velikoj milosti, podarenoj mi dozvoli, da u ovdašnjoj Ruskoj Pravoslavnoj Katedrali, na ovaj svijetli Uskršnji Praznik odslužim Svetu Božiju Službu i Parastos za pokoj duše Njihovih Veličanstava, blaženopočivših Kralja Nikole i Kraljice Milene.
Vaše Viskopreosveštenstvo vrlo dobro zna da vjekovno prijateljstvo i odanost crnogorskog naroda velikome i moćnome plemenitome ruskome narodu.Prijateljstvo i ta odanost ostali su i ostaće uvijek čvrsti i nepokolebljivi.

Ne manje čvrste i odane bile su i biće veze Crnogorske Pravoslavne Crkve velikoj majci Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi.
Naši Arhipastiri išli su Ruskom Svetom Sinodu da budu posvećeni u njihovom viskom činu i da prime Arhipastirski blagoslov.

Kad me je Vaše Visokopreosveštenstvo, na onako očinski i ljubazni način primilo sa mojim sunarodnicima, bio sam dirnut do suza, jer sam u tome vidio odavanje ljubavi i poštovanja, ne prema mojoj skromnoj osobi i prema mojim sunarodnicima, već prema mojoj nesrećoj Otadžbini i prema mnogonapaćenom Narodu Crnogorskom, čije stradanje u potonje doba se sliči sa stradanjem velikodušnog ruskog naroda. Vidio sam, da vjekovna skra ljubavi braće Rusa prema Vama odanim i vjernim Crnogorcia bukti i dalje svom snagom.

Za ovaj plemeniti čin, Crnogorci Sjeverne i Južne Amerike, Kanade i Meksika i ja lično bići vječno blagodaran Vašem Visokopreosveštnestvu.
Prizivam vaš Arhipstirski očinski blagoslov na mnogonapaćeni crnogorski narod i mene, i ostajem Vašem Visokopreosveštenstvu najpokorniji sluga,
Crnogorski arhimandrit
Nikodim Janjušević,
NJUJORK,  8. Aprila, 1923“.
(„Montenegrin herald“-„Crnogorski glasnik“, oficijelni organ Saveza Nezavisnih crnogoraca u Sjed. Državama, godina VIII, broj 35, utorak, 1. maja 1923. str. 1.).

PISMO ARHIMANDRITA NIKODIMA JANJUŠEVIĆA MITROPOLITU ALEKSANDRU IZ NJUJORKA 5. APRILA 1923. GODINE

„Njegovom Visokopreosveštenstvu 
Mitropolitu Aleksandru Njujork

Iz dubine moje duše blagodarim Vašem Visokopreosveštenstvu za Vaš velikodušni prijem i blagokaklonost Arhipastirske milosti. Kad ste me milostivi udostojili veličanstvene Vaše službe, da služim na dan 1. Aprila ove godine na svijetli praznik Cvijeti u velikoj Katedralnoj Vašoj Crkvi, da moja malenkost s Vama služi.
A mojim zahvalnostima prključuju se, vjerujte, Visokopreosveštenstvo, i zahvalnosti Crnogorci Sjeverne i Južne Amerike, Kanade i Meksika.
Osobito mi je milo, što ste me tako milostivo i ljubazno onako lijepo primili i istakli, i što je taj prijem i istaknutost od strane jedno tako velikog i uzvišenog dostojanstvenika majke Grčko-Istočno Crkve, sa kojom je Crnogorska Pravoslavna Crkva vezana starim i slavnim vezama.

Od mnogo godina služim našeg Svevišnjeg Oca i moju Crkvu, ali osim ovoga kulta njegovao sam i još jedan, a to je ljubav odanu i bezuslovnu za moju nesrećnu Otadžbinu. I kada su njena prava bila brutalno bačena pod noge i njene najveće svetinje ismijane i oskrnavljene, i kada svi drugi razlozi nijesu ništa pomagali, nijesam se ustručavao da je branim i oružanom rukom, slijedeći tako primjerima slavnih crnogorskih sveštenika, koji u prošlosti, pored toga, što su bili Božiji službenici, bili su slavni borci i najžešći branioci prava i slobode Crne Gore.

Vjerujem, da nijesam učinio stvar neprijatnu našem Svevišnjemu Ocu, koji bez sumnje ne ljubi nasilja i oskrnavljenja, kojima je bila i još danas je je ugrožena moja nesrećna Otadžbina.
Moleći Vaše Visokopreosveštenstvo za vaš Arhipastirski očinski blagoslov za mnogonapećeni crnogorski narod i mene, i izražavajući najtoplije želje za napredak Grčko-Istočne crkve i Vašega Viskopreosveštenstva, ostajem, Vašem Viskopreosveštenstvu

najodaniji sluga,
Crnogorski Arhimandit
Nikodim Janjušević.
NJUJORK, 5.  Aprila 1923“.
(„Montenegrin herald“-„Crnogorski glasnik“, oficijelni organ Saveza Nezavisnih crnogoraca u Sjed. Državama, godina VIII, broj 35, utorak, 1. maja 1923. str. 1 i 2.).