Da je Vasilije Brkić bio naš poglavar, unijeli bi ga na rukama u Manastir!

Piše: Slobodan Čukić

Združena velikosrpska propaganda (beogradska i ostala) pokušava da iz petnih žila pobije notornu činjenicu da je Crnogorska pravoslavna crkva bila samostalna i autokefalna.

Uprkos mnoštvu dokumenata koji o tome svjedoče, ideološki krivotvoritelji pečatno negiraju istorijsku autokefalnost Cetinjske mitropolije. Omiljeni „argument“ glasi da je njen istorijski položaj bio „prolazna“ situacija uslovljena osmanskom okupacijom. 

Tvrdi se da je Crnogorska pravoslavna crkva bila samo „privremeno“ odvojena od „majke“ Pećke patrijaršije (čitaj: Srpske crkve) čekajući pogodan istorijski momenat kada će se „s radošću“ vratiti u krilo svoje matice. 

Prema toj istorijskoj krivotvorini, na Cetinju je održavan ugasli srpski plamen, sve do časa kada su Crnogorci pohrlili u „majčina“ njedra, poništavajući sve ono za šta su stoljećima prolivali krv. Ovi falsifikatori pritom ne pominju karađorđevićevku okupaciju Crne Gore u oktobru 1918. godine, ni sramno ukidanje crnogorske države i Crnogorske crkve, ni masovne zločine koje je „oslobodilačka“ vojska Aleksandra Karađorđevića počinila nad crnogorskim narodom, ni komitsko-narodni crnogorski ustanak koji su „oslobodioci“ ugušili u krvi. 

DNEVNIK

Ovdje želimo da ukažemo da, osim akata koji potvrđuju autokefalni status Crnogorske pravoslavne crkve, postoji još SNAŽNIJI (I VAŽNIJI!) dokaz o tome da crnogorsko sveštenstvo i crnogorski narod svjesno nijesu željeli Pećku patrijaršiju, odnosno, Srpsku crkvu, kao nadređenu „majku-crkvu“. 
To je ono što je ključno i o tome jasno svjedoči dokument iz 18. vijeka. Riječ je o dnevniku ruskog majora Rozenberga iz 1769. godine u kome se, pored ostalog, govori o odbijanju crnogorskog sveštenstva i naroda na Cetinju da prihvati pećkog patrijarha Vasilija Brkića. 

Brkić se obreo u Crnoj Gori nakon ukidanja Pećke patrijaršije 1766. godine. Stigao je u našu zemlju 1767. i boravio u njoj dvije godine - do oktobra 1769.
Rozenbergov dnevnik svjedoči da su - uprkos pokušajima ruskog kneza Jurija Dolgorukova da tokom avgusta, septembra i oktobra 1769. uvede Brkića na „mala vrata“ u Cetinjski manastir i posjedne ga na cetinjski tron - crnogorski monasi i crnogorski narod to odbili, čime su na najjasniji način pokazali da pećki (srpski) patrijarh NIJE NJIHOV POGLAVAR.

ŠTO GA NE USTOLIČIŠE?

I tu se vraćamo na tvrdnju s početka – da je Crnogorska crkva navodno bila samo „privremena“, iščekujući momenat za povratak u krilo „majke-crkve“.
Da su Crnogorci zbilja u svojim srcima gajili ideju da Cetinje treba da očuva plamen ugasle Pećke patrijaršije, kako nas u to ubjeđuju falsifikatori crnogorske istorije, jasno je da bi 1769. godine pećkog patrijarha dočekali radosno i raširenih ruku. Da je bilo tako, crnogorski sveštenici bi ga, baš tu na Cetinju, bez ikakvog dvoumljenja na rukama unijeli u Manastir i posadili na tron pored crnogorskog mitropolita Save Petrovića Njegoša. Da su htjeli pećkog patrijarha, kako tvrdi Amfilohije, nesumnjivo je i da bi iskoristili tu jedinstvenu priliku da cetinjski tron uzdignu na patrijaršijski rang i tako ojačaju „srpsku Spartu“. 

Bilo bi tako, jer nije bilo nikakvih prepreka za to. Crnogorci su bili u prilici da učine upravo ono što Amfilohije tvrdi da su navodno željeli. Sve se bilo „namjestilo“ za takav rasplet, sve im je išlo na ruku. Patrijarhovo sjedište u Peći bilo je ukinuto. Od ukidanja je prošlo već tri godine. Vasiliju Brkiću tamo nije bilo povratka. 
Dakle, zdravorazumski je misliti da Crnogorci, da su zbilja doživljavali Vasilija Brkića kao poglavara, ne bi propustili priliku da „vozljubljenog patrijarha“ ustoliče na Cetinju - baš onako kako su to po legendi učinili Dubrovčani oko 997. godine kada su dolazak dukljanskog arhiepiskopa Ivana, koji je pred Samuilom utekao iz Duklje u Dubrovnik, iskoristili da uzdignu Dubrovačku biskupiju na rang nadbiskupije.

FLEŠ Dnevnik ruskog majora Rozenberga svjedoči da su, uprkos pokušajima kneza Jurija Dolgorukova, da tokom avgusta, septembra i oktobra 1769. uvede pećkog patrijarha Vasilija Brkića na „mala vrata“ u Cetinjski manastir i posjedne ga na cetinjski tron - crnogorski monasi i crnogorski narod to odbili

Situacije u kojoj se ovo dešavalo nastala je u momentu kada je ruski knez Dolgorukov došao u Crnu Goru, i po dolasku na Cetinje, stavio u zatvor crnogorskog gospodara Šćepana Malog, da bi nadalje, neograničeno upravljao Crnom Gorom od avgusta do oktobra 1769. Dolgorukov je u ralizaciji svojih planova računao na Brkićeve usluge i čak uspio da nakratko izdejstvuje njegovo prisustvo na liturđiji u Cetinjskom manastiru. Ali mu ipak nije pošlo za rukom da ostvari krajnji cilj i ustoliči Brkića u Manastiru. 

Zbog toga ŠTO TO NIJE HTJELO CRNOGORSKO SVEŠTENSTVO I NAROD! 

NAROD JE BRANIČ CRKVE

Ovo je neosporan istorijski događaj. Amfilohije, Joanikije i Gojko Perović mogu da žmure pred dokumentima koji govore o autokefalnosti Crnogorske crkve, a koje i sami posjeduju. Mogu da glume da su ti fakti beznačajni i da ih ne obavezuju. 

ALI NIKAKO NE MOGU POBITI ČINJENICU DA JE VASILIJE BRKIĆ BIO NA CETINJU, DA JE IMAO OTVORENU PODRŠKU DOLGORUKOVA I DA SU GA CRNOGORSKI SVEŠTENICI ODBILI! 

Crnogorcina nije padalo na pamet da Vasilija Brkića kao patrijarha Srpske crkve, tobožnje „majke-crkve“, prihvate na Cetinju, pa je „vozljubljeni“ patrijarh na koncu napustio Crnu Goru.

FLEŠ Da su Crnogorci htjeli pećkog patrijarha, kako tvrdi Amfilohije, nesumnjivo je da bi iskoristili boravak izbjeglog patrijarha Vasilija Brkića na Cetinju da cetinjski tron uzdignu na patrijaršijski rang i tako ojačaju „srpsku Spartu“

Neobično je što ovo ne pominju ni Novak Adžić, ni Vladimir Jovanović, dobri i pouzdani poznavaoci crkvene problematike. Jer, ovo je suštinsko, ključno, važnije od crkvenih akata u kojima se pominje crnogorska autokefalnost. Značajnije je zato što svjedoči o narodnoj zagledanosti u sopstvenu crkvu, o narodnom zadovoljstvu zbog postojanja Crnogorske crkve, o narodnoj brizi za opstanak Crnogorske crkve, odnosno, o visokoj narodnoj svijesti o njenom očuvanju u duhu one Njegoševe „Muž je branič žene i đeteta, Narod branič crkve i plemena“.

VOJNI UPRAVITELJ 

Ruska vojna misija stupila je na tlo Crne Gore 31. jula 1769. godine. Rozenberg svjedoči da se Dolgorukov još od prispijeća ponašao kao vojni upravitelj i da je u toj ulozi djelovao dva i po mjeseca, sve do odlaska iz nje 13. oktobra.

Iz njegovog spisa nedvosmisleno proizilazi da je ruski knez u tom periodu izdavao naredbe guvernaduru Joku Radonjiću i drugim plemenskim glavarima, kao i da je donosio presude u međuplemenskim sporovima i drugim predmetima.

Rozenberg navodi da je Šćepan Mali bio zatvoren u Cetinjskom manastiru od 7. avgusta do 8. oktobra 1769. Dakle, puna dva mjeseca. Crnom Gorom se nije moglo vladati iz tamnice. Dok je Šćepan Mali bio u zatvoru, Dolgorukov je držao vlast u rukama. 

PATRIJARH 

Nas najviše zanima pećki patrijarh o kome Rozenberg nudi mnoštvo važnih detalja. Dolgorukov se sa Vasilijem Brkićem srio već 2. avgusta u manastiru Brčeli! Dan ranije, kod Dolgorukova je u Brčelima bio Brkićev predstavnik, kaluđer Avakum.

U tom svjetlu, upada u oči da Dolgorukov tih dana nije imao nikakav kontakt sa crnogorskim mitropolitom Savom, iako je Savin predstavnik Teodosije Mrkojević 1. avgusta takođe pozdravio ruskog kneza u Brčelima.

Sve je to vrlo indikativno. Još je indikativnije što se Dolgorukov s pećkim patrijarhom 2. avgusta sastao dva puta, pri čemu su razgovarali nasamo. 

(Nastavlja se)