Svetosimeonska litija za mirotočivog osvajača

Za Antenu M piše: Boban Batrićević, istoričar

Organizatori protestnih šetnji (popularno nazvanih litijama) u crnogorskim gradovima zakazali su za subotu 29. februara centralno okupljanje u Podgorici povodom, kako kažu, praznika „Svetog Simeona Mirotočivog“ i u znak protesta protiv izglasavanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Te njihove „dostojanstvene i mirne“ šetnje dosad su organizovane četvrtkom i neđeljom, ali su ovoga puta odlučili promijeniti dan kako bi se što masovnije proslavio praznik posvećen osnivaču „svetorodne“ dinastije Nemanjića.

Protestna šetnja najavljuje se duhu velike hrišćanske ljubavi, a Mitropolija crnogorsko-primorska organizovaće besplatan prevoz za sve mitingaše koji „nemaju svoje vozilo“. Međutim, pada u oči da najveći dio učesnika protestnih šetnji izgleda nije svjestan da je subotnji protest SPC posvećen osvajaču i razoritelju najvećega dijela današnje crnogorske teritorije.

Stefan Nemanja, veliki raški župan i otac prvoga srpskoga kralja Stefana Prvovenčanog, osvojio je prvu crnogorsku državu Duklju i prekinuo njezin državni kontinuitet, a s istorijske pozornice svrgnuo dinastiju Vojislavljevića. Da se radi o osvajaču a ne o kakvome svecu kojemu je Duklja prišla iz hrišćanske solidarnosti, potvrđuje i recentna srpska istoriografija.

O tome je prije više godina pisao i crnogorski istoričar Živko Andrijašević u tekstu: „Crna Gora i Stefan Nemanja: osvajač ili povratnik na đedovinu?“. Citirajući poznate srpske istoričare i medievaliste, Andrijašević je uvidio da su srpski istoričari koji su se pridržavali naučnoga aparata iznijeli nedvosmislen vrijednosni sud o Nemanjinu pohodu na Duklju – kao osvajačkom. Andrijašević piše: „Da je Nemanja osvojio Duklju (Zetu) decidno saopštava u svojoj 'Istoriji Srba' Vladimir Ćorović, jedan od najvećih srpskih istoričara. Ovu knjigu Ćorović je završio 1940. godine, tako da je njegovu konstataciju o Nemanji kao o osvajaču Duklje nemoguće smatrati posljedicom ideoloških uticaja komunizma ili tzv. 'dukljanstva'. Još bi veća glupost bila dovesti u pitanje Ćorovićev srpski, nacionalni sentiment zbog konstatacije da su: 'glavna Nemanjina osvajanja izvršena u ovo vreme, od 1183. do 1190. godine. On je potpuno pokorio Zetu u celom njenom opsegu, zajedno sa Skadrom, i čitavo bokeško primorje' (Nav. djelo, str. 136).“

Pored navođenja Ćorovićeve konstatacije o Nemanji kao osvajaču Duklje, crnogorski istoričar je citiriao još i djelove teksta iz „Istorije srpskog naroda“ istoričarke Jovanke Kalić te djelove iz „Istorije Crne Gore“ koje potpisuje možda i ponajbolje ime srpske istoriografije o srednjem vijeku, Sima Ćirković. O Nemanjinu postupku prema dukljanskim gradovima odlično svjedočanstvo pruža i Žitije Svetoga Simeona koje je sastavio Stefan Prvovenčani, a koji zapisuje da Stefan Nemanja sem Kotora đe je preselio dvor: „ostale gradove poobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš, istrebi grčko ime, da se nikako ne spominje ime njihovo u toj oblasti, a narod svoj u njima nepovređen ostavi da služi državi njegovoj sa strahom i sa urečenim dankom od Svetoga”.

Ima i onih koji tvrde da se Nemanja osvajačkim pohodom u Duklji vratio na đedovinu, pozivajući se na podatak iz pomenutog spisa Stefana Prvovenčanoga da je zaista rođen u Ribnici. Zaboravljaju,međutim, istorijski neupitnu činjenicu da je on (ako je) rođen na ovoj teritoriji, rođen kao dijete izbjeglice iz Raške. Što je bila njegova đedovina, a koje je krajeve osvojio, objašnjava sam Stefan Nemanja u Hilandarskoj povelji 1199. godine: „I obnovih svoju dedinu i bolje utvrdih Božjom pomoću i svojom mudrošću, danom mi od Boga, i uzdigoh propalu dedinu i stekoh: od Morske zemlje Zetu s gradovima, a od Arbanasa Pilot, a od grčke zemlje Lab s Lipljanom...“

A, koliko je, pak, Petar II Petrović-Njegoš, kojega danas Amfilohije popularizuje kao Svetoga lovćenskog tajnovidca, vjerovao da je Crna Gora Nemanjina đedovina i kako je tretirao njegov ulazak u Crnu Goru najbolje govori njegova poznata rečenica da Crna Gora ne haje ni za Nemanje ni za Murate ni za Bonaparte. Nemanja je i u kritičkoj istoriografiji i u tradiciji taman onoliko mirotočac i slobodobranitelj koliko su to turski sultan koji je poginuo na Kosovu i francuski car koji je došao do Moskve. No, znano je to odavno, SPC u Crnoj Gori ne zanimaju ni tradicija ni istorija, no atraktivne katastarske svetinje.

Kakve su životne prilike vladale na dukljanskoj teritoriji za vrijeme Nemanjinih osvajačkih pohoda saznajemo iz pera tadašnjeg Barskog nadbiskupa Grgura („Dioklićanske i Barske crkve poniznog sluge“, kako se i sam potpisivao). U pismu koje je uputio splitskom kanoniku Gvalteriju datiranom oko 1180. godine, Grgur se žali na razmirice koje su izbile između Bara i velikog župana Stefana Nemanje: „osamsto perpera koje smo u prošloj godini očekivali da prihodujemo od svojih imanja on (Nemanja) traži za sebe a mi ne možemo da položimo traženu sumu, jer su polja opustošena, te je on ponovo zaprijetio gradu (...) Tako mnogim metežima i pritiscima izloženi svi ljudi stenju i pate (gemunt et dolent).“

Navedeni citati nedvosmileno otkrivaju prirodu Nemanjina pohoda na Duklju. Nestankom dukljanske države i uspostavom nemanjićke vladavine u potpunosti će se promijeniti kulturni milje dukljanske teritorije, a dostignuća dukljanske dinastije Vojislavljevića zadugo će zaśeniti uspostava kulta Nemanjića. U tome pravcu, najvjerovatnije oko 1215. godine, kako veli Konstantin Jireček, i mošti Svetoga Vladimira Dukljanskog biće iz Krajine, đe se formirao snažan svetački kult, prenešene u Drač, a potom u okolinu Elbasana. Književni istoričar i profesor Univerziteta u Beogradu Nikola Banašević svojevremeno je zaključio da je „prenos Vladimirovih ostataka u Albaniju morao dobro doći samim Nemanjićima“. Jedan snažni, državotvorni i dinastički kult Nemanjići su nastojali zamijeniti drugim.

Sigurni smo da sve ove činjenice organizatori protestnih šetnji odlično znaju, ali im njihova misija nalaže da ih krivotvore ili barem prikriju. U njihovoj verziji istorije i njihovoj propagandi osvajački pohod Stefana Nemanja potiskuje se u korist isticanja njegovih „mirotočivih“ vrlina. Organizovanje protestne šetnje ili „svetosimeonske litije“ u Podgorici koju će u subotu predvoditi mitropolit Amfilohije Radović, zatim proruski kijevski mitropolit Onufrije i više od petnaest vladika SPC u čast Stefana Nemanje, samo potvrđuje ono što su prethodnih neđelja uočili mnogi crnogorski i regionalni intelektualci – da su ove „litije“ zapravo anticrnogorske.

U kolikom su sukobu s logikom i istorijskim faktima promoteri šetnji, posvjedočiće nam ponovo pisanje Stefana Prvovenčanog. Naime, SPC u Crnoj Gori organizuje svetosimeonsku litiju u znak odbrane vjere i slobode vjeroispovijesti, što zapravo implicira da je Stefan Nemanja alijas Sveti Simeon Mirotočivi zapravo bio ogledalo slobode upražnjavanja vjere i zaštitnik vjerskih sloboda. Koliko je Stefan Nemanja bio vjerski tolerantan i širokogrud prema Drugom, otkriva nam dakle njegov sin pišući o istrebljenju bogumila: „Kao nekada prorok Ilija, koji je ustao na bestidne jereje, i on izobliči bezboštvo njihovo, i jedne popali, druge raznim kaznama kazni, treće progna iz države svoje a domove njihove, i sve imanje sakupiv, razda prokaženim i ubogim. Učitelju i načelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu, što ne ispoveda Hrista, sina božjeg. Knjige njegove nečastive spali, i izagna ga, zapretiv da se nikako ne ispoveda niti pominje trikleto ime. I sasvim iskoreni tu prokletu veru, da se i ne pominje nikako u državi njegovoj, nego da se slavi jednobitna i nerazdeljiva i životvorna Trojica: Otac i Sin i sveti Duh, svagda i sad i uvek na veke vekova. Amin.“

Zato se nameće pitanje – što očekivati od onih koji slave osvajača i razoritelja?