Slučaj mitropolita Joanikija Lipovca

Za Antenu M piše: Boban Batrićević, istoričar

Nedavno se u srpskoj javnosti pojavila jedna od posljednjih fotografija crnogorskoga mitropolita iz Drugoga svjetskog rata Joanikija Lipovca, na kojoj se nalazi vladika u pratnji komunističkih stražara. Kao što je poznato, Joanikije Lipovac skončao je u komunističkom zarobljeništvu pošto je likvidiran kao osvjedočeni saradnik talijanskih i njemačkih okupatora. Međutim, u gotovo svim srpskim medijima širom „srpskih zemalja“, akcenat je stavljan na stradanje mitropolitovo, bez pomena njegova minula rada u toku Drugoga svjetskog rata.

Oni kojima istorija nije uža struka mogli su steći utisak da je Joanikije Lipovac oličenje stradalačkog i svetačkog života što je uostalom i posljedica fabrikacije tekstova od strane SPC koja je posljednjih godina, naročito od vremena kad je pokrenut postupak za njegovo proglašenje za sveca, nastojala očistiti njegovu biografiju i svojim je vjernicima predstaviti u najhrišćanskijem ogrtaču. Postupak pokušaja kanonizacije i rehabilitacije pojedinih kontoverznih sveštenika iz Drugoga svjetskog rata zadesio je gotovo sve postkomunističke sisteme nikle na prostoru jugoistočne Evrope.

Svoje eksperimentisanje s istorijom Drugoga svjetskog rata SPC je počela još i prije raspada Jugoslavije, kad su učenici Justina Popovića, prvo na omanjim i polujavnim okupljanima krenuli u proces kanonizacije poznatog antisemitskog mitropolita Nikolaja Velimirovića. Nešto više od deceniju kasnije, preciznije 2003. godine, SPC ga je proglasila za sveca. U periodu koji je prethodio toj odluci propagandna mašinerija srpske crkve veoma vješto je očistila njegovu biografiju. Da upotrijebimo metaforu jednog istoričara poslijeratne Njemačke – sve te kontroverzne ličnosti kao da su ubačene u „vešmašinu“ – tamo bi ušli kao saradnici fašizma i nacizma, a izašli čisti i oprani.

Istu strategiju „centrifuge“ koju je primijenila u slučaju Velimirovića, a koju je veoma stručno primjenom metode analize diskursa i političke psihologije razobličio Jovan Byford u knjizi „Potiskivanje i poricanje antisemitizma“ vladike Nikola Velimirovića, srpska crkva paralelno je primijenila i u slučaju Joanikija Lipovca, koji je kanonizovan nešto prije „novog zlatoustog“.

Posljednje reakcije na pomenutu fotografiju pokazuju da su poricanje i potiskivanje osnovna načela rekonstrukcije prošlosti u krilu srpske crkve. Glavni cilj opisivanja „golgote“ mitropolita Joanikija prethodnih godina bio je demonizacija cjelokupnog jugoslovenskog komunističkog nasljeđa budući da je za komuniste u crkovnoj povjesnici rezervisan status demona i đavoljskoga nakota koji je progonio popove i rušio crkve.

Jedan od ciljeva zašto se baš sad u javni prostor vratio „slučaj Lipovac“ svakako je uticanje na aktuelnu situaciju u Crnoj Gori đe je došlo do konfrontacije između države i crkve. Amfilohije Radović na svom posljednjem presu o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti pomenuo je stradalaštvo Joanikijevo, upoređujući, po ko zna koji put, današnju crnogorsku vlast s Brozovim sistemom. Time je želio reći da on kao mitropolit proživljava isto ono što je proživio mitropolit Joanikije Lipovac. Za ovakvo razmišljanje pravo nam daje i emisija „Ćirilica“ emitovana 10. februara ove godine u kojoj je glavna tema kao i posljednjih mjeseci naravno bila situacija u Crnoj Gori, a u kojoj je u većem dijelu emisije govoreno o „golgoti Lipovčevoj“.

Osnovno polazišno pitanje koje moramo postaviti u ovome slučaju jeste – zašto SPC zaobilazi mitropolitovu saradnju s okupacionim režimima i zašto srpski mediji uglavnom prenose očišćenu Lipovčevu biografiju? Zašto se u narativima o Lipovcu uglavnom govori o posljednjim mjesecima njegova života, a ne o njegovoj ratnoj biografiji? Upravo zbog toga stanja smatramo važnim da se u ovom senzitivnom društvenom momentu isključivo mora govoriti jezikom činjenica. A to podrazumijeva i iznošenje svih segmenata Lipovčeve biografije.

O njegovoj kolaboraciji tokom rata pisano je u mnogo studija i članaka. Recentna crnogorska istoriografija utvrdila je mnoge činjenice na osnovu građe različite provenijencije, pa dakle i na osnovu onoga što je ostalo iza samog Joanikija Lipovca. Ukratko, ono što ide na konto njegovih nedjela može se sažeti u nekoliko sljedećih zaključaka:

1. Joanikije Lipovac dočekao je talijanske okupatore aprila 1941. Sastajao se s talijanskim okupacionim prvacima, a potom ispred Cetinjskoga manastira dočekao talijanskoga kralja Vitorija Emanuela II.

2.Joanikije Lipovac bio je prisutan na „Petrovdanskom saboru“ kada je proglašena „nezavisna“ Crna Gora pod pokroviteljstvom fašističke Italije.

3. Joanikije Lipovac je tokom talijanske okupacije otvoreno i javno stao na stranu Talijana i njihovih saradnika, u prvome redu četničkoga pokreta i aktivno se uključio u antikomunističku i antipartizansku propagandu.

4. Joanikije Lipovac je u svojim javnim nastupima otvoreno pozivao na borbu protiv komunista, šireći mistifikatorske teze o njima, naročito upirući prstom na one koji su podigli Trinaestojulski ustanak.

5. Joanikije Lipovac sarađivao je s njemačkom okupacionom vojnom silom. Sastajao se s najvišim predstavnicima njemačke Feldkomandature, pozdravljajući njemački Vermaht i njegove vojnike.

6. Joanikije Lipovac bio je duhovni lider četničkoga pokreta, ali i Narodne uprave, tijela kojega je formirala njemačka okupaciona vlast od strane političara velikosrpske političke orijentacije i pripadnika Crnogorske stranke.

7. Joanikije Lipovac bio je velikosrpski nacionalista, antisemita i žestoki protivnik narodnooslobodilačke borbe.

Za sve navedeno postoje obimni foto i pisani dokazi, čiju autentičnost nije osporila ni srpska crkva, već je kao što je već izrečeno sve te negativne momente potisnula i zaboravila te u prvi plan istakla mitropolitovo skončanje u rukama komunista. No, ove zaključke možda najbolje posvjedočuje nekoliko izjava samoga mitropolita iz Drugoga svjetskog rata.

Iako se često Cetinjanima zna prišiti servilnost Pirciju Biroliju, zaboravlja se da je taj talijanski general bio veoma poštovan od strane mitropolita Lipovca i četničkoga vođstva. Prilikom njegove pośete manastiru Ostrog 1942. godine Lipovac je održao bratsku zdravicu koju je prenio okupacioni Glas Crnogorca. Tada je pored čestitki za uspostavljanje mira u Crnoj Gori, Lipovac Biroliju izrekao i ovo: „I dogodi se čudo neviđeno i nečuveno pod okupacijom. Gospodari i robovi, Italijani i Crnogorci nacionalisti, postadoše saradnici protiv strašnoga zla, i za kratko vrijeme zajednički oslobodiše Crnu Goru (…) Radostan je danas sav naš narod sa područja guvernata Crne Gore što je Vaša Ekselencija, sa Vašom cijenjenom gospođom i Vašim eminentnim saradnicima, kao sin pobožnog italijanskog naroda, došao u sveti Ostrog da se pokloni moštima Sv. Vasilija Ostroškoga Čudotvorca. Vaša pobožna i herojska duša osjetila je da je pravo da se ovdje u ovoj našoj najvećoj svetinji zajednički pomolimo Gospodu Bogu za vječni pokoj i rajsko veselje u borbama protiv partizana zajednički poginulih italijanskih i naših boraca i da se pomolimo da i dalje vlada među nama međusobno poštovanje i sloga“.

Lipovčevu posvećenost i divljenje okupacionoj vojsci potvrđuje i njegova novogodišnja čestitka vojnicima njemačkoga Vermahta, štampana u okupacionom Crnogorskom vjesniku: „Vojnicima velikog njemačkog Rajha: Naročitu mi čast čini da mogu najslavnijoj vojsci svijeta iz svih vremena čestitati Novu godinu u ime svoje vlade i svoga naroda. Sretna vam Nova 1944. godina.“

Ovakve i slične izjave te pozive na uništenje partizana, Joanikije Lipovac je izrekao više puta. To je, uostalom, bio njegov zaštitni znak. U tolikom broju govora Lipavac ipak nikada nije osudio okupatorske i kolaboratorske zločine koji su pričinjeni crnogorskim civilima, već je uvijek i samo uvijek govorio o zločinima koje su vršili komunisti.

Zato je važno osvrnuti se i na jednu manipulativnu strategiju koja se primjenjuje u vezi sa rekonstrukcijom stradanja Joanikija Lipovca. Zagovornici njegove čistote i svetosti ne ističu da je Joanikije Lipovac skončao zbog podebelog dosijea saradnje s okupatorom, već da je ubijen zato što su komunisti bili protiv crkve, sveštenstva i pravoslavlja. Istina je da u slučaju Lipovac nijesu primijenjene demokratske metode javnoga i fer suđenja i to je ono što današnji njegovi privrženici obilno koriste. Ali nije istina da je Lipovac ubijen samo zato što je bio pravoslavac i „čuvar crkve“.

U pomenutoj emisiji „Ćirilica“, jedan od gostiju dr Jovan Janjić čitao je djelove iz knjige Dušana Čkrebića „Ljudi i događaji“ koji donosi razgovor Peka Dapčeviča s mitropolitom Joanikijem tokom njegova isljeđivanja. Prema Čkrebićevom pisanju Dapčević je Lipovcu rekao da se ne može predstavljati crnogorskim mitropolitom jer je osramotio to zvanje svojom kolaboracijom i izdajom, pošto su na mitropolitskoj stolici na Cetinju prije njega śeđeli veliki ljudi. Mitropolit Joanikije rekao je Dapčeviću da ne može s njim tako razgovarati zato što je on spasio njegovu majku iz talijanskoga logora, a da bi spasio i njegova oca da već nije bio umro u zarobljeništvu. Pekov odgovor na to bio je – i to je dokaz da si sarađivao s okupatorom.

Ovo je Janjiću bio krunski argument komunističke ciničnosti, koji je pritom naglasio da je takav postupak dokaz da su komunisti „ubijali misiju i duhovno biće u Crnoj Gori“ te da je zbog toga stradao i Joanikije Lipovac. Nakon toga je dobio veliki aplauz od strane Marićevih gostiju „Ćirilice“, iako nije pomenuo nijednu kolaborantsku djelatnost mitropolita Lipovca.

Pošto je u ovom postupku iskoristio emotivni argument, pominjanjem Pekove majke, ne možemo a ne pomenuti jedan pisani podatak o njoj. U Državnom arhivu Crne Gore u fondu „Narodne uprave“ čuva se jedan manje poznat dokument. U pitanju je dopis Resora za unutrašnje poslove – odjeljenja javne bezbjednosti Resoru za socijalnu politiku i javno zdravlje od 17. decembra 1943. godine. Predmet – „doktorski pregled majke Peka Dapčevića“. U dopisu stoji: „Ovde u varoši Cetinju u Hercegovačkoj ulici stanuje majka Dapčevića Peka poznatog komuniste. Da bi se prema ovoj njegovoj majci mogle primeniti i represivne mere, potrebno je da taj resor odredi jednog državnog lekara koji će ispitati stanje njezinog zdravlja u cilju sprovođenja represivnih mera nad njom. U svakom slučaju imati u vidu i tu okolnost da je ova bila osuđivana od strane italijanskih vlasti na smrt. O rezultatu ovoga pregleda izvolite dostaviti hitan izveštaj.“

Da je Janjić znao za ovaj dokument zasigurno se ne bi osvrtao na njega. Ali Janjić nam je značajan kao reprezent cijelog niza zagovornika Joanikijeve čistote, budući da je pred širokim auditorijumom iznio svjedočenje koje je imalo velikog emotivnog efekta na gledaoce. Zato podśećamo na sudbinu Pekove majke iz vremena Narodne uprave, jer je upravo toj i takvoj Narodnoj upravi koja je naručila ispitivanje granica izdržljivosti jedne starice zbog planiranog mučenja, Joanikije Lipovac bio duhovni otac. Ne optužujemo Lipovca da je znao za njen slučaj, jer bi to bio isti manipulativni gaf koji koriste zagovornici Joanikijeve svetosti, već samo napominjemo ono što su činjenice – Joanikije Lipovac je podržavao Narodnu upravu, promovisao je i učestvovao u događajima koje je ona organizovala. Uostalom, u novogodišnjoj čestitki njemačkim vojnicima naziva je „mojom vladom“. A ta i takva Narodna uprava je naručila mučenje majke Peka Dapčevića. Vjerovatno da je Dapčević zato imao razloga za onakav odgovor Joanikiju Lipovcu.

Dakle, na kraju ovoga teksta postavlja se ponovo pitanje – zašto SPC i Amfilohije imaju toliku potrebu da ističu svetost Joanikija Lipovca? Zato što im treba simbol crkovnog stradanja od komunista. Kako crkva to postiže? Tako što ne pominje Lipovčevu djelatnost iz Drugoga svjetskoga rata, osvrćući se samo na njegovo hvatanje i lišavanje života od strane komunista. Zašto srpskoj crkvi trebaju žrtve? Da bi homogenizovala svoje vjernike. Stalnim upoređivanjem današnje Crne Gore s komunističkim režimom koji se optužuje da je ubijao svete ljude i rušio crkve, postiže se efekat otklona od današnje Crne Gore i daje legitimitet crkovnoj akciji preuzimanja crnogorskog kulturnog śećanja.

I pitanje na koje za sad nemamo odgovor: zašto Amfilohije Radović pribjegava mračnjacnima, osvjedočenim saradnicima okupatora i proglašava ih svečevima, pored toliko popova iz crnogorske mitropolije koji su učestvovali u NOB i bili veliki antifašisti? Od sveštenstva Mitropolije crnogorsko-primorske zvanično je u redovima NOB učestvovalo 34 popa, od čega je 6 nakon rata dobilo spomenicu učesnisnika 1941. godine. Što ćemo s njima? Jesu li i oni „autofekalni“?