Da se ne zaboravi: Noć kada su gorjeli Zviceri

"Nema više ni traga ni od majke ni od djece. Samo je na jednom mjestu bio ostao jedan dio od desne dječje ruke. Lakat sa prstićima."

Prije 97 godina, u noći između 24. i 25. aprila 1923, zapaljena je porodica Petra Zvicera, crnogorskog zelenaša i komite.

U selu Rokoči, u Cucama, srpska žandarmerija, predvođena majorom Kecmanovićem i njegovim pomoćnikom Kolakovićem, mučila je surovo i, na kraju, spalila u kući: Petrovu majku  Anđu (60), ženu  Zagorku (23), sestru  Planu (20), brata Vidaka (13) i Petrovo troje maloljetne đece.

Ni to im nije to bilo dovoljno! Petrovu babu Đurđu (oko 80 godina) zavezali za drvo ispred kuće, da sluša i gleda kako u paklenim mukama umiru njeni najmiliji.

"Bijeli teror" zavio je u crno hiljade crnogorskih domova. Ipak, zvjerstvo nad Zvicerima, tek decenijama kasnije, postalo je simbol stradanja i žrtve borbe Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore! Tek decenijama kasnije, jer je za bestijalni, krvavi pir u Rokočima  javnost saznala tek pred kraj prošlog vijeka. Javnost, u smislu mogućnosti većine građana Crne Gore da čita o starozavjetnom zločinu oružane sile nove države, Kraljevine bez crnogorskog imena u nazivu. 

Decenijama je "zbog viših interesa" pećutkivan masakr porodice Petra Zvicera, kao što je prećutkivan ili kaljan Božićni ustanak i komitski pokret. Čak i danas postoje adrese koje skrnave žrtve te veličanstvene, neuporedive bobe za unaprijed izgubljenu stvar. I one koje "ne razumiju" čemu sada pisanje  o toj temi!? 

I ovim tekstom Antena M im poručuje: upravo zbog vas, koji još nijeste shvatili šta je odanost domovini i kako je treba poštovati i pamtiti!

A, imalo se i u decenijama skrivanja istine o stradanju Crnogorca nakon 1918. đe pročitati u kakav je pakao bila pretvorena "kolijevka slobode". 

O strašnom zločinu u Rokočima pisao je bivši predśednik crnogorske Vlade u egzilu Jovan Simonov Plemenac. U pismu "Tiče se moje izgorjele kuće", koje je iz Beograda 4. aprila 1941. godine uputio Jagošu Draškoviću, tadašnjem predśedniku Okružnog suda u Vranju, ovako opisuje strradanje Zvicera:

„Nastala je unutra iza ovoga vriska, kuknjava i zapomaganje majke i djece... Majka proba ne bi li vrata otvorila. Djeca vrište. Čuje se njihov slabački glas: Mama! Mama! Draga Mama!...Oj! Lele! Tata u pomoć! Lele nama!...Starica takođe kuka pred kućom i leleče. Hoće put kućnih vrata da ih otvori, da ih spase...Vojnici je samo ćušnu kundakom. Ona se zaleluja i padne... Dim sve više prigušuje i davi... Plamen sve obuhvata. Kroz kratko vrijeme krov pada i dogorijeva. Kuća se pretvara u zgarište. Nema više ni traga ni od majke ni od djece. Samo je na jednom mjestu bio ostao jedan dio od desne dječje ruke. Lakat sa prstićima. Inače. ništa drugo, osim po koja kost koja je još uvijek dimila na zgarištu.

Za sve ovo vrijeme, dok je kuća gorjela i plamen proždirao majku s djecom, uz vrisku i strašni jauk, vojnici su i ovdje igrali u kolu bezumlja sa svojim komandantom, smijući se i veseleći. Šta mislite?! Krvava beogradska vlada nagradila je komandanta ovih janjičara sa unapređenjem i ordenom za zasluge".

(Pismo je objavljeno u knjizi Novaka Adžića "Crnogorski heroji Savo Raspopović i Petar Zvicer", Cetinje, 2003).

Pretvarajući Crnu Goru u zgarište i groblje Beograd nije ostavio nepočinjen nijedan zločin sve do spaljivanja majke s djecom, piše, između ostalog, Sekula Drljević u knjizi “Balkanski sukobi 1905-1944”.

Drljević je o ovom zločinu govorio i u Narodnoj Skupštini Kraljevine SHS u Beogradu 16. februara 1926. godine. Evo zapisnika tog dijela śednice:

"Crna Gora pretvorena je u vježbalište zločinačkih instikata državnih organa, čega su žalosni svjedoci, mnogobrojne ljudske žrtve, preko pet hiljada popaljenih domova i mnoga druga poništena imovina, i što je najstrašnije: 'Krv što ledi, oči što zatvara, što kameni i što poražava' - pepeo spaljene majke sa đecom na sred onoga istočnika slobode, na samom podnožju Lovćena! Mjesto, na kome su Turci spalili, ne Sv. Savu, nego mošti Sv. Save, svetinja je.

Mjesto, na kome je spaljena majka sa đecom, ostaće sveto mjesto dok je Lovćena i njegove Crne Gore. (Milutin Tomić: To su učinili tvoji birači). Ne, nego državni žandarmri, oni isti koji su tebe ovamo poslali. (Milutin Tomić: Imao si svega 700 birača u tom srezu). Tako ti je istina sve što govoriš (Dugotrajna vika i protesti. Radikali dižu zaglušnu graju. Predsjednik zvoni).
Nije mi namjera, da razgrebam po ranama prošlosti, ali sam morao ovoliko reći, da jače istaknem, koliki zločin vlada ne samo prema Crnoj Gori nego, i to u daleko većem stepenu prema državnoj zajednici, svojim odbijanjem, da država naknadi prouzrokovane materijalne štete.

Sve posljedice ne dadu se popraviti, jer su mnoge od njih nepopravive. Nemoguće je dići mrtve iz grobova, ali je moguće ispiliti popaljene kuće i uništenu imovinu", naveo je Drljević.

(Sekula Drljević, "Centralizam ili federaluzam", Zemun, 1926).

Petar Zvicer nastavio je borbu za slobodnu Crnu Goru. Stradao je u decembru iste godine – sa četom Sava Raspopovića, u Rubežima. Ni za njegovo ubistvo, baš kao ni za zvjersko ubistvo njegove porodice, niko nikada nije odgovarao.

(Śutra: Šta će uraditi Prijestonica i Ministarstvo kulture da se ne zaborave Zviceri)