PISMO KRALJA NIKOLE PREDSJEDNIKU SAD VUDROU VILSONU (1919)

Za Antenu M piše: Mr sci. Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar

U vrijeme stvaranja Kraljevine SHS, crnogorski Dvor, Vlada i njihove mnogobrojne pristalice u Crnoj Gori i inostranstvu, zalagali su se za stvaranje Jugoslavije na principima saveza suverenih država (konfederacije) i tražili su vaspostavljanje Crne Gore kao države, kao i garantovanje i primjenu prava na samoopredjeljenje crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o državno-pravnom statusu Crne Gore u skladu s crnogorskim Ustavom i zakonima.

Kad je postalo očigledno da od takvog jugoslovenskog ujedinjenja nema ništa, crnogorski Dvor, Vlada, crnogorski ustanici i komiti, gerilci i crnogorski emigranti borili su se političkim i diplomatskim, ali i oružanim sredstvima za nezavisnu Crnu Goru. Poslije, u Kraljevini SHS/Kraljevini Jugoslaviji su crnogorski federalisti (kad je Vidovdanskim ustavom iz 1921. godine unitarizam i centralizam odnio pobjedu) parlamentarnom, politčkom borbom tražili da se poštuje Crna Gora, odnosno, da se unitarna država iz temelja preuredi i da postane federalna država u kojoj će Crna Gora imati svoju posebnost i autonomiju kao njena ravnopravna federalna jedinica ili članica.

Ali, tokom postojanja Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije, crnogorski federalisti se, u periodu od 1921. do 1941. godine, za to nijesu uspjeli izboriti. Kralj Nikola je u egzilu bio maksimalno angažovan da opstane samostalna Crna Gora i da on ostane na njenom prijestolu. Tako vojvoda Simo Popović u svojim memoarskim spisima »S kraljem Nikolom iz dana u dan 1916-1919«, konstatuje i to da je maja 1919. godine kralj Nikola imao susret sa italijanskim poslanikom na Crnogorskom Dvoru Paolom de Maontaljarijem i da mu je na njegovo pitanje što hoće decidirano odgovorio ovo: »Hoću samostalnu Crnu Goru i da se vratim u nju. Ništa drugo!«.
(Vojvoda Simo Popović, “S kraljem Nikolom iz dana u dan 1916-1919”, Beograd, 2002, str. 250).

Dakle, politika crnogorskog Dvora i Vlade u egzilu od 1916. do 1922. godine bila je dominantno usmjerena na restauraciju crnogorske države i očuvanju na njenom prijestolu dinastije Petrović Njegoš.
Kralj Nikola je 3. aprila 1919. godine Predsjedniku SAD Vudrou Vilsonu uputio pismo sljedeće sadržine:
"Poštovani i Veliki Prijatelju,

Uskoro će šest mjeseci od sloma grube sile oličene u pruskom militarizmu, zahvaljujući hrabrosti savezničkih naroda, ali posebno zahvaljujući zadivljujućoj energiji Sjedinjenih Američkih Država. One su od prvog dana intervencije, ogromnom moralnom i materijalnom snagom, postale odlučujući faktor u ostvarivanju najvišeg ideala ljudskog društva- posvećenosti pravu na život, za male kao i za velike.

Istorija moje zemlje i njene slobode-neodvojivog uslova tokom vjekova- nije drugo do neprekinut lanac krvavih borbi za ostvarenje toga ideala.

Ponosan sam na svoju zemlju, jer je Crna Gora, kao i vaša slavna nacija, ušla u borbu bez postavljanja uslova u svoju korist, bez sebičnih, skrivenih kalkulacija, već isključivo da bi sarađivala, koliko joj je to bilo mogućno, u pobjedi prava i pravde nad grubom silom i svim što se radi po svom zakonu.

Svjesna žrtva sopstvenog velikodušnog i spontanog djela, Crna Gora je imala nesumnjivo pravo na potpunu obnovu na istim osnovama kao Belgija i Srbija-pravo koje ste kao pripadajuće joj priznali lično Vi, gospodine Predsjedniče, u ime Sjedinjenih Američkih Država, kao i sve vlade drugih velikih savezničkih sila.

Dalje, teške borbe i patnje koje je, sama, Crna Gora podnijela u prošlosti, ratovanje i žrtve pretrpljeni zajedno u ovim danima, trebalo je, valjda, da budu dovoljni da joj se obezbijedi, od strane Saveznika, izvjesna nagrada moralne i političke prirode. Avaj! Ništa nije uslijedilo; naprotiv, neki Saveznici nijesu oklijevali čak da dovedu u pitanje samo postojanje jedne suverene i nezavisne države.

Crna Gora je danas žrtva najgore opresije. Srpska okupaciona vojska sastavljena, organizovana i opremljena od strane Saveznika, i djejstvujući pod komandom francuskog generala, glavnokomandujućeg Bliskoistočnih snaga, izvršila je invaziju na moju zemlju i to u vrijeme kad na crnogorskom tlu nije bilo nijednog jedinog neprijateljskog vojnika. Odmah po dolasku ovi uljezi su objavili aneksiju Crne Gore Srbiji-državi saveznici.

Tokom tog vremena, moja vlada i ja smo ne samo sprječavani da u vrijeme rata formiramo borbenu jedinicu crnogorskih izbjeglica i iseljenika iz Amerike, već nam je, u trenutku povlačenja neprijateljskih jedinica iz Crne Gore, bilo zabranjeno da napustimo zemlju egzila pod prijetnjom trenutnog prekida diplomatskih odnosa od strane francuske vlade ako bismo pokušali da se vratimo u Crnu Goru.

Na taj način zvanična Crna Gora je praktično držana u zarobljeništvu, dok je komanda savezničkih armija na Bliskom istoku povlađivala invaziji Srbiji i povratku u zemlju jednog malog broja otpadnika Crne Gore na platnom spisku srbijanske vlade tako da su, iskoristivši zbrku u kojoj se zemlja našla, Srbi mogli lakše nastaviti sa uništavanjem naših državnih institucija i gušenjem nezavisnosti Crne Gore.

Gospodine Predsjedniče

Čim crnogorska država bude obnovljena i ja se vratim u svoju zemlju, sazvaću Parlament u skladu sa ustavnim odredbama i zakonima crnogorske države, Taj Ustav, koji je po duhu liberalniji od ustava Kraljevine Srbije, garancija je da će naš parlament, biti istinski tumač volje naroda Crne Gore.

Ja Vam svečano izjavljujem, gospodine Predsjedniče, da ću prihvatiti bezrezervno bilo koju i svaku odluku takvog, legalno sazvanog Parlamenta, čak i ako takva odluka ne bude povoljna za mene kao suverena.

Potaknut jedino interesima crnogorskog naroda, čija se prava sada zanemaruju, preduzimam ovaj korak da apelujem na Vas, gospodine Predsjedniče, sa molbom da ovo shvatite kao zvanični poziv sa moje strane Predsjedniku Republike Sjedinjenih država. Ako se među velikim saveznicima nađe ijedan koji bi bacio sjenku sumnje na iskrenost mojeg obećanja, izjavljujem unaprijed da ću se povinovati svakoj odluci koju Vi, gospodine Predsjedniče, budete smatrali prikladnom da se obezbijedi zakonitost i iskrenost konsultovanja crnogorskog naroda kao i izvršenje odluka zakonski sazvanog Parlamenta.
Molim Vašu Ekselenciju, dragog i velikog prijatelja, da mi vjeruje.
Vaš vrlo odani prijatelj
Nikola".

(O tome viđeti: Vitni Voren, »Crna Gora- Zločin Mirovne konferencije«, treće izdanje, Podgorica, 2000 – priredio dr Branislav Marović- str. 39-42. Prvi put pomenuta Vorenova knjiga objavljena je u Njujorku 1922. godine na engleskom, a drugi put 1923. godine u Bolonji na italijanskom jeziku).