O velikosrpskim okupacionim zločinima nad Crnom Gorom i Crnogorcima (1919)

 Piše: Mr. Sci. Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar, doktorand istorijskih nauka

Velikorpski svjetovni i klero-nacionalizam, danas opet u ekspanziji, nikad se nije i, po svemu sudeći, na osnovu dosadašnjeg iskustva, neće odreći namjere da zauzme, osvoji Crnu Goru, denacionalizira Crnogorce i nametne im, velikodržavni i asimilacioni koncept dekadentnog srpsko-svetosavsko-pravoslavnog integralizma i fundamentalizma, kojemu je cilj poništavanje autentične crnogorske kultuno-istorijske posebnosti, državnosti, nezavisnosti i građanskog identiteta Crne Gore.

Sastavni dio prakse političkog života u Crnoj Gori, već to egzistira dugotrajno, je da je velikosrpska propaganda i agitacija, svjesno, sinhrono i permanentno, izmišljala i izmišlja i plasira istorijske laži, sa političko-ideološkom tendencijom osporavanja crnogorske nezavisne države i nacionalne autohtonosti crnogorskog naroda i nacije. Ta politika i ideologija, povijesno uvriježena, ima samo jednu konstantu i cilj: da Crne Gore kao države nestane i da Crnogoraca kao naroda i nacije ne bude više. Danas je to uveliko na sceni; ta pokvarena, opskurna, antidemokratska, antiustavna, anticivilizacijska i antievropska politika protiv Crne Gore.

 U harangi protiv Crne Gore, dugo vremena, naročito, u potonje tri decenije, uključilo se sijaset, pregršt domaćih renegata i rentirajućih političara i drugih agitatora, propagandista i destruktivnih elemanata koji svoju doktrinarnu, anticrnogorsku, antievropsku i antidemokratsku djelatnost vrše, pod egidom, patronatom, oficijelnog režima u Beogradu. Da bih pokazao i dokazao koliko su oni, u prevari i u svjesnoj zabludi, kada hoće da pričaju o statuus Crne Go od 1918., pa nadalje, prezenitam, najprije, sljedeći istorijski dokument, a to je:          

PISMO GENERALA MILUTINA M. VUČINIĆA IZ RIMA 11. II 1919. GODINE-VUDROU VILSONU, PREDSJEDNIKU S. A.D.

 „Gospodine Predsjedniče,

 U vezi sa peticijom od 20. jan. 1919. koju je imao čast predati vođa Crnogorskih ustaša (riječ je o ustanicima s početka 1919-Prim. N.A) gosp. Ministar Jovan S. Plamenac, Njegovoj Ekselenciji Ambasadoru Sjevero-Amerikanskih Sjedinjenih Država, a kako sam prije neki dan stigao iz krajeva moje nesrećne otadžbine, to mi je osobita čast u dopunu pomenute peticije našega vođe istaknuti: da se teror i nečuvena nasilja i dalje vrše nad zarobljenim Crnogorskim narodom od strane srbijanskih trupa i njenih plaćenika u prkos i najelementarnijih osjećaja morala i principa slobode lične i društvene:

Srbijanske su trupe pustile iz tamnica najveće zlikovce i od njih su stvorili čitave naoružane bande s naređenjem, da idu od sela do sela i od mjesta do mjesta u cilju zlostavljanja i pljačkanja čak i sviju onih ljudi i familija, koji su i najmanju duhovnu simpatiju pokazivali radi vaspostave Crne Gore i njenog državnog suvereniteta.

Ne bivaju u ovim slučajevima pošteđene ni žene ni đeca, nego ih svukuju i nose im sve haljinsko što nađu na njih; uzimaju im svu ishranu iz kuća, stoku i sve drugo što nađu, a zlostavljanja, bezčašćenja i zatvor to je obična stvar. Takvim zlikovcima se govori od strane terorističkih vlasti, da se od nikakvih okrutnosti i svojih zločinačkih postupaka ne plaše, jer ako se Crna Gora vaspostavi, da će oni dobiti drugu otadžbinu-SRBIJU-đe će biti za ta svoja zločinačka djela obilato nagrađeni službama i drugim. Taj bijes naročitim se ciljem provađa kako bi se narod zaplašio i uvjerio da nema ni od kuda nikakve druge nade, pa prema tome, da se prikloni krvavom režimu okupacije Crne Gore od strane Srbije. Sveštenici se apse i uzimaju na odgovornost ako ne bi u crkvama pri Božjoj leturgiji spominjali ime Kralja Petra Karađorđevića, a ima slučajeva đe je sveštenicima naređivato od strane Srbijan. terorističkih vlasti i prijetilo im se da ne smiju ukazati potonju poštu-izvršiti mrtvačko opijelo-mrcu koji je pokazivao simpatije prema svojoj otadžbini; a da nije ustanak spriječio, bila je donesena odluka od strane srbijanskog terorističkog odbora, da se mošti sviju svetitelja u granicama crnogorskim unište. Vrijeđaju se sve svetinje, javne i privatne, koje je narod svojom istorijom stvorio.

Srbijanske vlasti u Crnoj Gori spremaju sada krijući ali hitno otpor, da dadu svakome onome, koji bi pokušao vaspostavu Crne Gore pa ma to bilo i protiv samih Velikih Sila, a sve tobož kao da to narod sam spontano čini, t.j. da ni sami Crnogorci ne žele imati svoju otadžbinu, kako bi obmanuli strani politički svijet.

U tom cilju ne samo da imaju poslužiti čete, kojima oni daju razna imena, čas kod naroda nazivaju ih Šumadinskim trupama a pred stranim svijetom Jugoslovenskim i Crnogorskim, nego i ubacuju razne organizovane jedinice iz negdašnjeg Novopazarskog Sandžaka, da se nađu tun kao mještani sjeverne Crne Gore. Ubacuju preko Peći i negdašnjeg Novopazarskog Sandžaka silno oružje radi spremanja pomenutog otpora.

U tamnicama bez saslušanja leže prvi ljudi zemlje, koji su i moralne i duhovne vođe našega naroda. Ali baš su u tamnicama radi toga da ne bi mogli njihovu riječ čuti kulturni narodi. Pa nalazim, Gospodine Predsjedniče, da moralni interesi pravde zahtijevaju, da se njihova riječ kao političkih vođa našega naroda, ima čuti, a to bi moglo biti jedino kad bi se oni mogli pustiti na slobodu i kad bi mogli dobiti pravo da prođu kroz političku blokadu i da dođu u inostranstvo, gdje bi mogli slobodno, nezavisno i bez opasnosti po život istinu govoriti i zastupati pravednu stvar svoje zemlje.

Ako nije moguće iz čeljusti zvijerova da se puste sve nevine žrtve, to interesi humanosti, i pravdoljublja zahtijevaju da se pusti iz zatvora gospodin Vojvoda Božo Petrović, koji uživa opšte simpatije našega naroda, a povjerenje i njegova objektivnost poznata je i inostranstvu.

Moje su riječi, Gospodine Predsjedniče, nedovoljne a da bi mogle i u blijedoj boji prestaviti kobno stanje praćeno najgorim vandalizmom, koji se je zacario u mojoj otadžbini, od kad su, od nikoga neopunomoćene, ušle u istoj Srbijanske trupe, da izvrše grabež moje herojske zemlje. Moji sunarodnici sa suznim očima pogledivaju na Vašu uzvišenu osobu, kao na neumitnog pravednog sudiju, koji će zločince maći sa napaćenih grudi Crnogorskog Naroda.

Sav narod želi vaspostavu Crne Gore i održanje njenog državnog suvereniteta, a pri tome čast mi je napomenuti, gospodine Presjedniče, da naš Ustav počiva na najdemokratskijoj osnovi izbornoj, jer on ne prepoznaje nikakav izborni cenzus. Svaki punoljetni građanin crnogorski, bez obzira na njegovu imovinu, ima pravo glasa, međutim Srbijanski Ustav uslovljava za pravo glasa izvjesnu imovinsku bazu.

Pa narod, sjećajući se svoje negdašnje slobode, nije čudo što je prolio prije kratkog vremena svoju dragocjenu krv u borbi protiv Srbijanskih trupa.

 U najvećoj poniznosti,

Rim, 11. feb. 1919.                  General Milutin Vučinić

Njegovoj Ekslenciji V. Vilsonu

Predsjedniku Sjedinjenih Država“

  (Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore-Podgorica, Odabrani dokumenti Jovana S. Plamenca (kutija bez signature). Dokumenta izabrao i u posebnoj kutiji sabrao Jagoš Jovanović).

U nastavku ovog teksta navodim takođe, istorijske, provjerljive, dokaze i činjenice o velikosrpskom okupacionom teroru i svirepim zločinima počinjenim nad Crnom Gorom i Crnogorcima tokom 1919., koje su izvršeni sa ciljem da se slomi crnogorski ustanički oslobodilački otpor likvidaciji, osvajanju, okupaciji i uništenju crnogorske državne slobode i samostalnosti.

Naime, komandir (major) crnogorske vojske  Krsto Zrnov Popović, u svojstvu komandanta svih crnogorskih ustanika protiv okupacije i nasilne ankesije Crne Gore sprovedene od strane trupa zvanične Srbije (vojske, žandarmerije i paravojnih formacija pod njenom kontrolom) je, iz šume 27. septembra 1919. godine, podnio kraljevskom crnogorskom generalnom konzulu u Rimu Velimiru- Veljku Ramadanoviću opširan izvještaj, u kojemu stoji, između ostalog i sljedeće:

"Kad sam došao na Sutormanu počeo sam na brzu ruku pozivati prvake i naše jednomišljenike iz Donje Crmnice i Krajine š njima se savjetovao i naredio da se popišu svi naši jednomišljenici i učini se potrebna organizacija. Ovaj poziv otpravljanja bio je u najvišoj tajnosti. Naši neprijatelji organizovani i spremni preduzeli su odmah akciju u Primorsko-crmničku oblast. Ustali su da nas gone: iz Bara, jedan Srbijanski bataljon (jurišni); iz Budve dije čete, iz Krajine jedna četa i posada Srbijanska sa Vira, sa našim domaćim izdajnicima. Svi su bili naoružani i snabdijeveni artiljerijom, mitraljezima, mašinskim puškama, bombama i.t.d. Gonjenje su otpočeli 25. jula prije no je svanulo. Sva sela naših pristalica posjeli su i počeli vršiti nad njima teror. U Limljanima ubili su od naših pristalica četvoricu: Mitra Špadijera, dva rođaka Šorojevića, jednog Boškovića, a jednog ranili, zbog toga što nijesu htjeli primiti oružje protivu nas. Gonjenje je trajalo za svo vrijeme moga boravka u Sutormanu, te smo tih dana trpjeli od svega nesnosnih muka. Naši neprijatelji počinili su od stanovništva najgroznije tirjanstvo pred kojim događajima i Neron i Ivan grozni, bi se od čuda skamanili".

Tada su ubijeni vodnik Mitar Špadijer, vodnik Rade Šorović iz Limljana, vodnik Đura Šorovića iz Limljana, vojnik Tomo Vuletić, a istoga dana su srpske okupacione vlasti teško su ranile iz pušaka vodnika Jovana S. Boškovića iz Limljana. Oni su kao pripadnici ustaničke čete ubijeni od strane srpske vojske i kontrakomita u Sutormanu i nakon njihove pogibije dogodila se paljevina, pljačka po Limljanima i drugim donjocrmničkim selima, zatvaranje stanovništva i slično.

Crnogorski vodnik Jovan Milić iz Limljana (Crmnica) u jednoj izjavi, čiju su istinitost potvrdili kao svjedoci Đuro Dragišić, Mitar Kosović i vodnik Savo Šorović, opisujući zločine okupacionih vlasti, navodi, uz ostalo, i to da je srpska vojska sa kontrakomitima u Sutormanu 6. jula 1919. godine napala grupu crnogorskih ustanika "kojom su prilikom ubili vodnika Rada P. Šorovića, vodnika Đura N. Šorovića, vodnika Mitra Špadijera i vodnika Toma Vuletića, kojima su povrh toga opljačali sve pokretno, familije odveli u zatvor tukući i najgadnije zlostavljali. Istoga dana kad su pomenute ubili- ranile su sa sedam zrnoboja vodnika Jovana S. Boškovića, kojeg su ranjena mrcvarili i na isto mjesto ostavili puna dva dana, i tek onda su pokušale ženske iz sela da ga predadu Talijanima na liječenje, onda su im ga oduzeli i prvo je morao ostati u zatvor bez hrane i liječenja za tri dana, pa su ga četvrti dan na račun njegove familije uputili na liječenje i to o svome trošku, a pod nazorom, te usljed takvog liječenja ostao je sakat. Prije nego je izliječen sproveden je u zatvor sa gvožđima na noge, đe se i danas nalazi. Njegovu ženu Milicu odveli su u zatvor i sve pokretno popljačkali. Takođe opljačkali su i familiju njegovog brata Toma S. Boškovića, gonili po zatvora i tukli", tvrdi vodnik Jovan Mlić. On, u pomenutoj izjavi, navodi kako su okupacione vlasti "Istodobno opkljačkale kuću Sava J. Boškovića, Jovana M. Milića, Mila Đ. Šorovića, Iva Đ. Šorovića, Đura P. Milića, Iva M. Đuranovića, Ilije T. Đuranovića, Iva J. Darčevića, Toma Đ. Božovića, Iva K. Klisića, Marka K. Klisića, Koste M. Klisića, Đura Špadijera, Marka Kosovića, i mnogih frugih a tom prilikom familije tukli.

Ženu pomenutoga Đura Šorovića uhvatili su na putu u Sutormanu kad je išla sa imanja i odveli je pod bajonetima u zatvor na Vir đe je stajala 48 sati bez obzira što je imala kod kuće dijete od nepunih mjesec dana.

Tom prilikom je od strane rečenih Risto T. Božović u ruku od 24 sata stajanja u zatvoru umro, koja je smrt konstatovana od silnih napora, koje je imao u putu kad su ga sprovodili u zatvor. Takođe Luka S. Vojvodić, starac od 70 godina i Ivo Ć. Šorović isto toliko star, poslije nekoliko dana izdržanih u zatvoru došli su bolesni kući i odmah umrli. Ovom prilikom zatvoreno je bilo na Viru više od 300 osoba, među kojima staraca do 80 godina i đece od 15 godina kao i žena", iznosi kao činjenice vodnik Jovan Milić. U pomenutoj izjavi on, između ostalog, navodi i ovo: "U mjesecu oktobru prošle godine Vaso I. Šorović, mladić od 15 godina, ubijen je od strane Srbijanaca na njegovoj njivi kad su bili došli da mu pljačkaju krtolu"  navodi Jovan Milić.

(Izvori: Državni arhiv Crne Gore, FEV, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, f. 107 i Dr Šerbo Rastoder, SkrIvana strana istorije, Tom III, Bar, 1997. sr. 1538-1539-1540).