O MASOVNIM ZLOČINIMA SRPSKIH OKUPATORSKIH TRUPA U CRNOJ GORI (1919-1921)

Za Antenu M piše: Mr. Sc. Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar, doktorand istorijskih nauka

Navodim u tekstu koji slijedi samo jedan dio, konkretnih primjera i žrtava, masovnih zločina, koje je počinila, na prostoru Crne Gore, u vrijeme nakon sprovedene vojne okupacije Crne Gore 1918. i njene nasilne aneksije od strane Srbije, primarno tokom 1919,1920. i 1921. srbijanska (srpska) soldatetska i druge oružane formacije, horde u njenoj službi i u funkciji režima Karađorđevića u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i njegovog vladajućeg državno-političkog poretka.

ARDOLOVIĆ HAMDIJA, (Krajina, selo Ostros, barsko-ulcinjski prostor), oficir, potporučnik crnogorske vojske, rodoljub crnogorski islamske (muslimanske) vjeroispovijesti, ustanik, emigrant, zelenaš i borac za slobodnu i suverenu Crnu Goru. Bio je u sastavu Crnogorskih trupa u Gaeti, u Italiji, 1919-1921. godine, preferirajući politiku odbrane i očuvanja nezavisne Crne Gore, koju su zastupali kralj Nikola i crnogorske vlade u emigraciji (1918-1925). Njegova porodica ispaštala je zbog njegove lojalnosti i žrtvovanja za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Srpske okupacione vlasti su mu opljačkale i zapalile kuću u Ostrosu, i tukli, mučili roditelje 1918. i 1919. godine. Potporučnik Hamdija Ardolović dao je u Gaeti izjavu (čiji se tekst nalazi u Arhivu Crne Gore na Cetinju, fascikla 107 u Fondu izbjegličke vlade) sljedeće sadržine: "Počinjene moje štete od strane okupacionih Srbijanskih vlasti: namještaj i cijelu robu iz kuće odnijeli; Starog mi oca i majku bili, tako da su duže vremena ležali, kuću zapalili, ali blagodareći seljanima neki dio spašen je; nekoliko stoke odnijeli i zapalili, sve životne namirnice odnijeli. Šteta je počinjena godine 1918. u Krajini, selo Ostros".

BABIĆ PERO, (iz pljevaljskog sreza-ubijen 25 juna 1921. godine u Bišini, između Mostara i Nevesinja), crnogorski patriota, zelenaš, ustanik, komita, gerilski borac za slobodnu i samostalnu Crnu Goru. Srpske okupacione vlasti su ga bile oglasile za odmetnika i hajduka. U Nikšićkom kraju 22. juna 1921. godine primorani su na predaju vlastima, crnogorski ustanici i komiti, oglašeni odmetnicima, Sekule Aleksić i Dušan Golubović. Juna 1921. godine ubijen je od strane okupacionih vlasti crnogorski ustanik i komita Obren Aleksić. Ubijen je i komita Aleksa Biberčić, koji je bio u grupi zajedno sa Obrenom Aleksićem, koji je tada takođe ubijen, a koji su komitovali najčešće na području Grahovo-Bileća. Od aprila do juna 1921. godine predali su se vlastima komiti, dvojica Šekarića, a zatim i komita Ilija Subotić. Tokom juna 1921. Godine Pero Babić je bio u komitskoj grupi sa Mašanom Batakovićem, Vidakom Mandićem i Jovanom Krtolicom. Goneći žandarmerijski srpski odredi ubili su Pera Babića, nakon opkoljavanja i oružanog sukoba, u Bišini 25. juna 1921. godine. Tada je Jovan Krtolica uhvaćen i presudom prijekog vojnog suda strijeljan u Nevesinju 1. jula 1921. godine. U toj akciji je teško ranjen Mašan Bataković, koji je preživio u tome sukobu. Pripadnik te komitske grupe bio je i Vidak Mandić, koji je uhvaćen  od strane žandarmerijske patrole koja je pripadala Nikšićkom žandarmertijskom vodu 13. juna 1921. godine i sproveden u zatvor.

BELADA Milov SAVO, (rođen 1892. godine, Ugnji, Konak, Cetinje), oficir, potporučnik crnogorske vojske, crnogorski patriota, zelenaš, ustanik, komita, borac za slobodnu i samostalnu Crnu Goru. Vojevao protiv srpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore. Učesnik Božićnjeg ustanka januara 1919. godine, nakon čijeg je sloma otišao u komite. Bio je politički emigrant u Italiji 1920-1921. godine u sastavu I čete I bataljona, pod komandom komandira Pera Vukovića. Bio je od strane okupacionih vlasti oglašen za odmetnika. Srpske okupacione vlasti su ga uhvatile i utamničile u cetinjski zatvor. Iz cetinjskog zatvora uspio je sa grupom crnogorskih rodoljuba da pobjegne u noći između 21 i 22. aprila 1920. godine i da se odmetne u šumu, a potom da izbjegne za Italiju. Pomilovan na osnovu dekreta regenta Aleksandra od 28. novembra 1920. godine, na temelju koga je Okružni sud KSHS na Cetinju od 23. decembra 1920. godine, donio rješenje da se prekida krivični postupak protiv njega i drugih crnogorskih ustanika. U izjavi koju je dao u Gaeti 1920. godine o zločinima srpskih trupa u selu Ugnji kod Cetinja potporučnik Savo Belada navodi: "Prilikom našeg ustanka, u selu Ugnji, srbijanske trupe zatvorile su 23. XI 1919. sve naše pristalice. Naravno, među zatvorenicima bile su dvije žene i nejaka djeca. Sve kuće, koje pripadaju ovim famnilijama, opljačkali su i poslije popalili ih. Hranu, koja nam je poslata od strane saveznika, dijelili su Srbijanci samo njihovim ljudima, a našim samo batina. Tako jadne naše familije bez igđe išta, zatvorene po najgorim zatvorima, morale su i glad da trpe pored ostalih muka".

(Ovu izjavu Sava Belade objavio je dr Šerbo Rastoder, "Skrivana strana istorije", Tom. III, dok. Br. 1235. str. 1514).

Potporučnik Savo Beldana bio je jedno vrijeme u Paduli (Italija) u sastavu bataljona crnogorske vojske u egzilu, pod komandom komandira Marka Vučerakovića. Iz Italije se vratio u zemlju 1. jula 1921. godine. Srpske vlasti su jula 1919. godine iz Uganja odvele brojne taoce i zatvorili ih, zato što su im članovi familija bili u šumi kao komiti crnogorski. Među njima tada su odvedeni u taoce i: Marko Belada, Mitar Beleda, Vaso Belada, kao i Ike Belada.

BOJANIĆ MATO, (rođen 1896. godine, Brežina, Lješanska nahija), vodnik crnogorske vojske, ustanik, zelenaš, komita, Učesnik Božićnjeg ustanka 1919. godine, politički emigrant u Italiji, đe je 1919-1921. godine bio u sastavu crnogorske vojske u Gaeti u II odjeljenju I mitraljeske čete II bataljona, kojim je komandovao komandir Blagota Martinović. Komitovao je tokom 1919. i 1920. godine, najčešće u komitskoj grupi Sava Čelebića. Od avgusta 1920. godine kao vodnik bio je u Gaeti u sastavu Narodne garde crnogorske vojske kojom je komandovao major Dušan Vuković. Okupacione srpske vlasti bile su ga oglasile za odmetnika i hajduka, nakon što je odbio poziv na predaju cetinjskog okružnog Načelstva od 15. aprila 1921. godine. Crnogorski vodnik Mato Bojanić dao je, u Gaeti 10. juna 1920. godine, izjavu o zlodjelima okupacionih vlasti na području Lješanske nahije (selo Brežina). Tu izjavu su kao svjedoci potvrdili: Luka Martinić i Jovica Andrijević.  Mato Bojanić konstatuje u toj izjavi sljedeće: "Dana 25. januara prošle godine, kad smo po običaju čuvali mrtvi lješ Iva B. Bojanića, došao je sa vojskom srbijanski kapetan Nikola Grujić, istjerao sve prisutne iz kuće gdje je bio mrtvac i onda opljačkao potpuno istu kuću, pa poslije cijelo selo. Kad su pošli odveli su u zatvor 35 vojnika đe su ih podmoravali svim nedostojnim sredstvima da se zakunu Kralju Petru. Istoga dana zlostavljali su: Bogdana N. Bojanića, stara 65 godina, Đura S. Bojanića, stara 72 godine, Pavića Ć. Bojanića, stara 81 godinu i Maricu M. Bojanić, staru 68 godina, sve zbog toga što nijesu htjeli da im kažu ustaše i oružje, kao i što nijesu htjeli da ih služe na način kako oni to tražahu“.

On dalje navodi da je „oko 3-4 jula iste godine došla je vojska od Podgorice pod komandom srbijanskog oficira“, te da su oni „i popljačkali isto selo tako da u njemu nije ostavila ništa. Iako su ovaj potonji put digli sve što su mogli naći nijesu ovo jadno selo zaboravili, već ga ovakvim pohodima s vremena na vijeme posjećivali".

(Državni arhiv Crne Gore, Fond emigrantske Vlade, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, f. 107. Dokument istražio i objavio Dr Šerbo Rastoder, c. d. Tom III, dok. br. 1237, str. 1521).

BRAHIM HUSA, (selo Kodra, Ulcinj), patriota Crne Gore, albanske nacionalne i etničke pripadnosti, vodnik crnogorske vojske, zelenaš, ustanik, borac za slobodnu i samostalnu Crnu Goru. Brahim Husa je pomagao moralno, politički i materijalno crnogorski ustanički i komitski pokret, zbog čega je on bi žrtva torture, a njegova porodica bila izložena okrutnim, monstruoznim, represalijama srpskih okupatorskih trupa. U izjavi koju je dao vodnik crnogorske vojske, Dalip Briska iz Ulcinja navodi se sljedeće: "Brahim Husa iz sela Kodre-Ulcinj, jedan od najbogatijih stanovnika, bio je vazda na usluzi i izdržavao je Crnogorske ustaše, koji su se u Ulcinjskom reonu nalazili. Prošle, 1919. godine, početkom jula mjeseca, srbijanske okupacione vlasti, doznavši za držanje pomenutog Huse, upute svoje trupe njegovoj kući. Iste su ga mučile na najgrozniji način i potom na pragu od kuće, na njegove oči, strijeljale su mu dva sina, oba oženjena, stara 30 i 25 godina. Sve nepokretno imanje, koje je kao imanje jednog bogataša, bilo u velikoj vrijednosti, opljačkali mu. Familija, sastojeći se od staratelja Huse, starog 70 godina, žene mu stare 60 godina, dva nejaka sina 15 i 13 godina, kao i familije strijeljanih, nalaze se u najmizernijem stanju bez iđe ičega svoga“.

(Ovu izjavu Dalip Briske o zločinu nad familijom Brahima Huse objavio je prof. dr Šerbo Rastoder, "Skrivana strana istorije", Tom III, dok. Br. 1237. str. 1515-1516).

BRNOVIĆ S. LAZO, crnogorski patriota, zelenaš, ustanik, borac za slobodnu i samostalnu Crnu Goru.Vojevao protiv srpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore. Učesnik je Božićnjeg ustanka januara 1919. godine. Nakon sloma ustanka, otišao u komite. Srpske okupacione vlasti su ga uhvatile i utamničile tokom 1919. godine u cetinjski zatvor „Bogdanov kraj". Jula 1919. godine Lazo Brnović je okovan u gvožđa, pod volat, mučen od strane zatvorskih srpskih vlasti, ukinuta mu je hrana i primoravan da kaže da je komitski vođ komandir Savo Čelebić ostavio mitraljeze, koliko je komita s Čelebićem bilo, te koje su im namjere bile. Međutim, Lazo Brnović je izdržao užasne muke, ali okupatorima nije htio ništa reći. Zatvorske vlasti su Brnovića ispod volta donijele polumrtva i bacile u tamnicu sa ostalim zatvorenicima, crnogorskim rodoljubima, borcima za samostalnu Crnu Goru.

CEBALOVIĆ GAVRILO, (Stubica, Pješivci, Katunska nahija, nikšićki okrug-ubijen od strane srpske vojske na Pandurici u Pješivcima 16. februara 1919. godine), crnogorski patriota, zelenaš, ustanik i komita, borac za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. Učestvovao je u Božićnjem ustanku januara 1919. godine na prostoru Nikšića. Nakon sloma ustanka nastavio sa gerilskom-komitskom borbom protiv srpskog uzurpatora i okupatora. Zarobljen je od strane srpske vojske zajedno sa Milosavom Nikčevićem iz Stubice od strane srpske vojske i odveden 14. februara 1919. godine na Panduricu u Pješivcima, đe su obojica strijeljani. Nakon njihovog ubistva, srpska vojska je izdala naređenje da se Milosav Nikčević i Gavrilo Cebalović ne smiju sahraniti na groblje, nego su četiri dana ostali njihovi lješevi na putu i tako ih je narod mrtve gledao na kolskom putu Nikšić-Podogrica. To je učinjeno da bi se zastrašio narod.

(Milisav Nikolić, narodni poslanik i Radojica Nikčević, četovođa, Zvjerstva koja su počinili Srbijanci za vrijeme agovanja kroz Crnu Goru od 25. decembra 1919. godine, Izjava data u Rimu 7. jun 1920. godine. Objavio je dr Šerbo Rastoder, "Skrivana strana istorije", tom III, dok. Br.1267. str.1544-1548).

ČAVOR ĐURO, (Mirac, Njeguši, Katunska nahija, cetinjska oblast-ubijen od strane srpskih vlasti 1920. godine), crnogorski rodoljub, ustanik, zelenaš, komita, borac za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. Učesnik je Božićnjeg ustanka januara 1919. godine protiv srpske okupacije i aneksije Crne Gore. Nakon sloma ustanka otišao u šumu kao komita. Ubijen od strane srpskih okupacionih vlasti 1920. godine. Službeni organ Kraljevine Crne Gore u izgnanstvu, "Glas Crnogorca", Nej na Seni kod Pariza, u broju 89 od 29. oktobra / 10. novembra 1920. godine, na strani 4. objavljuje i sljedeće tekst: "Iz Crne Gore javljaju da su tamo poginuli, tu skoro, Ilija I. Kašćelan i Đuro M. Čavor, oboje s Mirca. Kao i bezbroj drugih, i njih dvoje poginuli su od nebratske ruke, od srbijanskih okupatorskih vlasti, samo zato što su voljeli i cijenili svoju otadžbinu, koja im je bila i ostala iznad svega. Zbog svog rodoljublja oni su, kao i ostali, ispaštali i svojim životima platili. Ne priznavajući nasilno prigrabljenje Crne Gore, oni su bili zatvoreni, ali ih je sreća bila poslužila da iz zatvora pobjegnu, te su se do skoro krili po planinama, gdje su, tu skoro, i smrt našli, Držeći se one narodne "bolje grobom nego robom". U borbi koju vodi crnogorski narod za nezavisnost Crne Gore, ovo nijesu ni prve ni potonje žrtve, ali ta borba kao svaka pravedna mora pobijediti i crnogorski narod će biti zahvalan svima tim svojim borcima, koji svoje živote položiše za čast, pravo, slobodu i nezavisnost Crne Gore. Zato neka je slava svim tim znanim i neznanim palim borcima", pisao je emigrantski "Glas Crnogorca".

DABANOVIĆ JOKO (Crmnica, barski okrug -umro 1925. godine), oficir, pješadijski poručnik, kapetan, pa komandir (major) crnogorske vojske, crnogorski patriota, zelenaš, borac za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. Učesnik je Božinjeg ustanka crnogorskog naroda 1919. godine protiv velikosrpske agresije na crnogorsku državu. Bio je jedan od ustaničkih komandanata-oficira sa prostora Crmnice u ustanku za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Hrabro je vojevao protiv srpske okupacije i aneksije Crne Gore. Bio je odan kralju Nikoli, crnogorskoj Vladi u emigraciji i pravnom poretku Kraljevine Crne Gore. Odan zastavi i amblemu domovine Crne Gore. Nakon sloma ustanka, emigrirao je sa Jovanom S. Plamencem za Medovo, odakle se potom, brodom preko Jadrana, prebacio u Italiju. U Gaeti je bio u sastavu crnogorske vojske (1919-1921) u starješinstvu I bataljona (kojim je komandovao komandir Pero Vuković) u rangu komandira (majora) kao komandir I voda III čete. Jedan je od tvoraca i potpisnika izjave 73 crnogorskih emigranata, iz Gaete od 20 aprila 1920. godine upućene premijeru i ministru Jovanu S. Plamencu, u kojoj potenciraju da nastavljuju borbu za nezavisnu Crnu Goru, dodajući da je "to ono što mi tražimo i oćemo, to je ono za što smo sve osim časti izgubili, to je ono za što ćemo i potonju kap krvi dati i portivu svakoga ko nam bude ovo ometao boriti se do potonjega". U tome pismu žestoko se osuđuju "beogradski lopovi i razbojnici", njihove "podvale, laži i intrige" koji su kralju Nikoli i vladi crnogorskoj onemogućili povratak u domovini i koji, kako se kaže u tome pismu, "svojim razbojničkim bandama okupiraše našu zemlju i lišiše je slobode, unižavajući našu slavnu prošlost, istoriju i Barjak". U tome pismu se apostrofira i ovo:"Poslije ovakvog stvorenog stanja, slavnim i namučenim sinovima Crne Gore, nije preostavalo ništa drugo, nego sa tužnim srcem latiti se oružja i goniti uzurpatore i razbojnike sa svojega svetoga ognjišta, te sa potocima prolivene krvi cijelom svijetu manifestovati da tražimo vaspostavu domovine koju smo vjekovima svojom krvlju očuvali. Nesrećni položaj naše domovine i njenog naroda, poslije godinu ipo stoji neriješen. Za sve ovo vrijeme potocima se u njoj krv prolijeva, a hiljade njenih sinova gnjiju po tamnicama; hiljade nevine djece i žena krepaju na ulice bez krova i skloništa, a hiljade opet u izgnanstvo".

(Ovu izjavu integralno je objavio prof Dr Šerbo Rastoder u svojoj knjizi "Crna Gora u egzilu 1918-1925", knjiga II, Dokumenta, dok. br. 50, str. 282-283-284-285, Podgorica, 2004).

Komandir (major) Joko Dabanović bio je u Gaeti juna 1921. godine u Glavnom oficirskom štabu Komande crnogorskih trupa, pod zapovjedništvom brigadira Krsta Zrnova Popovića. Iz emigracije se major Joko Dabanović vratio u KSHS 1922. godine. Umro je 1925. godine.

DRAGIĆEVIĆ DRAGIŠA, (Piperi, Podgorica), oficir, potporučnik crnogorske vojske, crnogorski rodoljub, zelenaš, ustanik, komita, borac za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. Protivnik srpske oupacije i aneksije Crne Gore. Učesnik Božićnog ustanka u podgoričkom kraju. Bio je politički emigrant u Italiji, đe je u Gaeti bio u sastavu crnogorske vojske u egzilu 1919-1921. godine u okviru I čete I bataljona, pod komandom komandira Pera Vukovića. Potporučnik Dragiša Dragićević, u jednoj izjavi govori o zločinima i nasilju srpskog režima na teritoriji Crne Gore, što su kao svjedoci potvrdili Al. Đokić i Miloš Turčinović, sljedeće: "Mjeseca avgusta 1919. došle su srbijanske trupe u moje selo, te doznavši da su sinovi Vaska Dragićevića, starca od 80 godina, ustali da brane čast svoje domovine i svojih, uhvatili su ga te vezana tukli sa mokrim konopom, prijeteći mu sa smrću da kaže gdje su mu sinovi. Pošto nijesu to mogli od njega doznati, jer isti to nije znao, pokušali su na najgrozniji način, zatvorivši ga u njegovoj sopstvenoj kući, i zapalivši mu istu, kako bi ga na to nagnali. Vidjevši da isti ostaje nepokolebljiv pri svojoj odluci, ugasili su mu kuću koju su zapalili i opljačkali je. Njega su tako stara bijući u zatvor poslali. I njegovog sina Iliju privezali su za jedna kola, te bijući ga nagonili da ista vuče sve dok ne prokaže svoga brata i ostale ustanike. I njegovog drugog sina, Nikolu, bivšeg pisara Kapetanskog suda iz Spuža, zatvorili su. Najgroznijim mukama htjeli su i od njega da doznadu gdje su ustanici. Po četiri puta izvodili su ga na strijeljanje, te pošto ni od njega nijesu mogli ništa doznati, tako izmrcvarenog napokon su ga ubili. Ustanik Lakić Marković, koji je bio sa nama, nesrećnim slučajem dopao je u njihove zlikovačke kandže. Istoga su poslije dugog mučenja ubili i njegov leš na ulicu bacili, gdje je za tri dana nesahranjen ostao, te napokon po njihovoj naredbi morala ga je njegova žena ukopati".

(Dr Šerbo Rastoder, "Skrivana strana istorije", Tom III, str. 1528-1529).

DRLJEVIĆ MILISAV, (Morača, Kolašin-umro jula 1919. godine u Gaeti, đe je i sahranjen), vodnik crnogorske vojske, crnogorski patriota, zelenaš, komita, borac za slobodnu i samostalnu Crnu Goru, politički emigrant u Italiji. Učesnik je Božićnjeg ustanka i komitskog pokreta sa snagama iz kolašinskog okruga. Poslije sloma ustanka izbjegao za Italiju, đe je bio u egzilu u sastavu crnogorske vojske u Gaeti 1919-1921. godine. Zalažući se za pravo, čast i slobodnu Crne Gore, lojalan crnogorskom Dvoru i Vladi, jedan je od potpisnika Izjave 168. crnogorskih građana, koji su bili u Italiji, poslate američkom predsjedniku Vilsonu, u kojoj se veli i ovo: "Potpisani crnogorski građani koji se nalaze u Italiji, saglasni su sa protestom koji su Vama i predstavnicima velikih sila u Parizu uputili 527 crnogorskih građana koji borave u Francuskoj. Molimo u ime svetih prava čovječanstva, da veliki predstavnik plemenitoga naroda Sjedinjenih Država ne dopusti da se nogama gazi pravo i sloboda najmanjega naroda, ali koji je najviše žrtvovao; molimo da se naredi da srbijanske trupe smjesta imaju evakuisati crnogorsko zemljište i da njihovo mjesto zauzmu međunarodne trupe pod bespristrasnom komandom; i molimo da se ponovo uspostavi država crnogorska, a svima njenim građanima da se garantuje politička sloboda i, u isto vrijeme, da se svijema nama, crnogorskim izbjeglicama koji se nalazimo u inostranstvu, omogući povratak u domovinu".

(Dr Šerbo Rastoder, "Crna Gora u egzilu 1918.1925", Tom II., Podgorica 2004. str. 22).

Milisav Drljević je umro u Gaeti jula 1919. godine i sahranjen je po naredbi Komandanta Crnogorskih trupa u Italiji brigadira (generala) Andrije Raičevića, uz vojne počasti crnogorske vojske na gaetskom mjesnom groblju.