Kako su Karađorđevići preko Njegoša učili omladinu patriotizmu?

Za Antennu M piše: Boban Batrićević

Nakon što su vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca srušile oštećenu kapelu na Lovćenu koju je svojemu stricu Petru I podigao Njegoš, a koja je pretrpjela oštećena od austrougarskih granata tokom Prvoga svjetskog rata, donijeta je odluka o podizanju nove.

Nova lovćenska kapela nije imala nikakve arhitektonske sličnosti s kapelom koju je podigao Njegoš, ali su njenim podizanjem nove vlasti dobile novi državni simbol koji je bio nešto mnogo više od planinske kapele. Vlast KSHS i kralj Aleksandar Karađorđević ubrzo su mu počeli davati praktičnu svrhu.

Prilikom ponovne Njegoševe sahrane na Lovćenu 1925. godine, Njegoš je kanonizovan kao nacionalni pjesnik kraljevine na čijem se čelu nalazila srpska dinastija. No, pored toga, veliki simbolički kapital Lovćena i Njegoša stavljeni su i u funkciju odgoja i formiranja omladine te propovijedanja jugoslovenskog nacionalizma i ljubavi prema srpskoj dinastiji.

Kao studiju slučaja za ovu tvrdnju uzećemo primjer sportskih sokolskih društva, koja su za cilj imala vaspitavanje i indoktriniranje mladića u duhu patriotizma, nacionalizma, jugoslovenstva/slovenstva, fizičke spremnosti i vojničke discipline. Odmah nakon Prvoga svjetskog rata na teritoriji Crne Gore počela su se obnavljati sokolska udruženja, ali njihovo djelovanje nije imalo većega značaja, niti su bila pod ingerencijom nekoga domaćeg saveza.

Njihov rad nadgledala je sokolska župa iz Mostara. Zbog jačajućih antagonizama u južnoslovenskoj zajednici vlasti su odlučile da ojačaju djelovanje sokolskih društava, pa i ovih u Crnoj Gori. Godine 1926, ili bolje reći osam mjeseci nakon podizanja Njegoševe kapele, sokoli župe „Aleksa Šantić“ iz Mostara došli su na Cetinje sa specijalnim zadatkom - da ožive cetinjsko sokolsko društvo, prenesu svoja iskustva, a potom učestvuju na okružnome sletu u Podgorici đe bi pored njih i kolega s Cetinja učestvovali sokoli Podgorice, Nikšića i Danilovgrada.

Time je trebao otpočeti novi proces promovisanja nacionalne misli i širenje ideja jugoslovenskoga patriotizma i nacionalizma karađorđevićevskoga tipa među sokolskom omladinom u Crnoj Gori. Čitav program jačanja sokolskih društava i upoznavanje s duhom sokolstva stavljen je pod plašt pośete Njegoševu grobu – načelnici su isticali da im je prevashodni cilj natapanje njihovih pitomaca njegoševskom mišlju. Sokoli su zato nekoliko dana boravili u Glavnome gradu Zetske oblasti, Cetinju, đe im je održano nekoliko predavanja iz nacionalne istorije, sokolske filozofije i vojničke discipline.

Instruktori su posebnu pažnju posvetili interpretiranju Lovćena kao „sokolskoga gnijezda od Kosova do Karađorđa“, a crnogorske ratnike kroz istoriju i velikane poput Njegoša predstavili kao arhetipove sokolova. Pitomcima su usađivane predstave o Njegošu kao o Hristu jugoslovenstva, najvećoj etičkoj i estetskoj vrijednosti jugoslovenske „rase“, terminu koji je uopšte tih godina bio izuzetno popularan u Evropi.

Propaganda koja je proklamovala određenu rasu uvijek je gradeći stereotip za neku vremenski blisku ličnost, koja je služila naciji za ideal, pandan tražila u nekoj srednjovjekovnoj mitskoj ili istorijskoj ličnosti. Tako se npr. Hitler na skupovima nacionalsocijalista predstavljao za nasljednika Fridriha Velikoga, koji je u Hitlerovoj verziji bio reinkarnacija legendarnoga Parsifala.

Sokolske starješine su za idealni tip jugoslovenske rase uzimali Petra II, koji je, prema riječima jednog sokolskog načelnika bio nasljednik srpskoga župana Stefana Nemanje „prvog vladara jugoslovenske širine“ (!) i hrvatskoga kralja Tomislava „gospodara Jadrana“.

U toku pośete Njegoševu grobu jedan od mostarskih starješina održao je prigodan govor: „Veliki pjesniče (...) Mi sokolovi, nosioci živog jugoslovenskog nacionalizma, istinskog i bezkompromisnog narodnog i državnog jedinstva (...) stigosmo evo k Tebi, naš geniju (...) da ti se kao zahvalna deca poklonimo i položimo ovaj lovor venac (...) koji neka bude znak večnog hoda tvojim putevima (...) Dođosmo ovde (...) da čujemo Tvoj svetački glas koji glasno dovikuje; Vraćajte se braćo iz plićina mutne sadašnjice i pođite ovamo, svi zagrljeni u veliko i čisto more jugoslovenske ljubavi, nego tamo u onim malim plemenskim lokvicama koje će da isuši prva bura“.

Potom je ovaj starješina zamolio Njegoša da „razbukta plamen ognja širom otadžbine“ koji će spaliti nejedinstvenost narodnu, a pojačati ljubav za njeno jedinstvo nazvavši Petra II „velikim besmrtnikom“ i duhovnim vođom.

Za sokole je bila organizovana svečana śednica povodom Njegoša kojoj su prisustvovali najviši zvaničnici Zetske oblasti. Na śednici su sokolovi indoktrinirani o značaju sokolstva za društvo, njihovim zadacima i ciljevima. Učeni su da je vrhunac njihova rada spremnost da u svakom času pođu u smrt za čast „Kralja i Otadžbine“. Kratka izlaganja o Njegošu imali su divizijski general Krupežević i Veliki župan Džaković, koji su obećali da će širokogrudo pomagati sokolski pokret u Crnoj Gori.

Na śednici je konstatovano da su Njegoševa književna djela „oličenje uspješnog rada i kulturne propagande“ te da su ona recept za buduće generacije na koje će sokolski odgoj odigrati prvorazredan karakter, jer „naše sokolstvo stvara pretpostavke za što skoriju konsolidaciju i stvaranje novog Jugoslovenskog čovjeka (...) opet ćemo odgojiti naše osvetnike, koji će nas dovesti do konačnog triumfa“.

Konačan trijumf prema ideologiji sokola koja je iznijeta na pomenutoj śednici o Njegošu bilo je osvajanje Skadra, Zadra, Lastova, Rijeke, Trsta, Istre, a potom ujedinjenje svih Slovena od Śevernoga i Baltičkoga do Crnoga i Kaspijskoga mora i od Balkana i Jadrana do Japana. Na śednici posvećenoj Njegošu govorilo se i o odnosu sokolstva prema politici, vojsci i vjeri.

Preko Njegoša stvarani su poželjni stereotipi o prošlim događajima, a njegova djela služila su za kontekstualizaciju akutnih društvenih problema. Tokom boravka na Cetinju, sokoli su pośetili spomenik bjelašima stradalim u Božićnome ustanku (koji je srušen 1941).

Govor i riječ o Njegošu održao je instruktor sokola iz Mostara. Njegoševu poeziju tom je prilikom tumačio na sljedeći način – njegov stih „čašu meda još niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči“ asocirao ga je na dualizam Podgoričke skupštine – med je simbolizovao ujedinitelje, a žuč protivnike ujedinjenja. Glavni motiv Gorskoga vijenca našao je refleksiju u rekonstruisanju bliske prošlosti, jer je gušenje Božićnoga ustanka načelnik sokolskoga društva iz Mostara predstavio kao „istragu poturica“.

On je okupljenim sokolima pred bjelaškim spomenikom istakao da su onih „dvadeset osam“ palih boraca za ujedinjenje u toku prvoga dana nemira koje su izazvali protivnici ujedinjenja bili pandan Njegoševoj sedmorci koja je očistila Crnu Goru „od odrođene braće“. Svoje izlaganje načelnih je završio izjavom da poginuli ujedinitelji zalužuju spomenik-piramidu „veću od Lovćena“ na koju bi „sunce“ sa svake strane ispisivalo: „Jedan narod, jedna država, jedan kralj“. Na kraju govora osvrnuo se na budućnost rekavši palima: „Lezite ovde kao termopilski junaci i posle smrti vjerni ideji čekajte pokoljenje koje će dati novog Njegoša, koji će opjevati Badnji dan 1918 i vaša djela“.

Ako sokolski odgoj stavimo pod optiku teorije Pierrea Bourdieua o „kulturnoj reprodukciji“, proces pomoću kojeg elita zadržava svoj društveni položaj putem obrazovanja, dobijamo jasnu sliku o tome kako su sokolske programske prakse i improvizacije pomoću shema koje kultura podjednako usađuje u tijelo i um, duhovno i fizički obrazovale socijalnu grupu za promovisanje nacionalističke državne ideologije.

To nam uostalom najbolje svjedoči izjava staroste mostarske sokolske župe: „Sokolstvo je nacionalna mudrost (...) koja upućuje Slovenstvo na zajednicu, a naš troimeni narod preklinje, da putem kulture odgaja bezkompromisni tip Jugoslovenskog čovjeka (...) na čelo ove najveće Slovenske i silne organizacije, u dijelu vašeg sokolstva treba da stupe elitne čete crnogorske omladine, koje će (...) poći u narod lečeći zapušteno čojstvo i junaštvo (...) Sokolstvo naše je živo Sokolstvo Njegoša, koje će se uhvatit u koštac sa svim neprijateljima narodnim (...) takne li nam u čast, Jedinstvo Državno, Narodno i Sokolsko“.

Tokom naredne dvije godine, sokolstvo je intenzivno zaživjelo u Crnoj Gori, pa će se od 1928. crnogorska sokolska udruženja objediniti pod domaćim savezom sokolskih društava. A ono je nazvano nikako drukčije do Sokolska župa „Njegoš“. Sokolska kultura bila je važan dio odgoja omladine u bivšoj Jugoslaviji, a nakon zavođenja diktature i uvođenja ideologije integralnoga jugoslovenstva, sokolstvo će postati jedan od stubova formiranja i obrazovanja jugoslovenske omladine.