Dr Ivan-Ivo Jovićević o herojskoj pogibiji Raspopovića, Bašovića, Zvicera i drugova u borbi protiv velikosrpskog okupatora Crne Gore (1923)

Piše: Novak ADŽIĆ, dipl. pravnik i istoričar, magistar i doktorand istorijskih nauka

Dr Ivan - Ivo Jovićević (1883- 1965) iz Češljara, Riječka nahija, okolina Cetinja, bio je crnogorski političar, konzul i diplomata, afirmisani intelektualac. U Ganu- Gentu, (Flandrija, Belgija), Jovićević je stekao titulu doktora pravnih nauka, pošto je pethodno završio Pravni fakultet. Dr Jovićević bio je poliglota i prevodilac sa ruskog, francuskog i italijanskog jezika. Bio je u diplomatiji Knjaževine i Kraljevine Crne Gore. U Osmanskom Carstvu, u Skadru, je, od marta do septembra 1912. godine, bio konzul Kraljevine Crne Gore. Od 1919. do 1921. godine u Švajcarskoj, u Ženevi, bio je generalni konzul Kraljevine Crne Gore. Bio u emigraciji od 1916. do 1926.godine. Po povratku u Kraljevinu SHS bio crnogorski federalista. Dr Ivo Ivo Jovićević u memoarima pod naslovom “O ljudima i događajima (1892-1936) – sjećanja jednog federaliste”, Cetinje, 1995, str. 125. opisuje svoj potonji susret u progonstvu, u Rimu, sa crnogorskim oficirom (majorom, komandirom) i komitskim vođom, vojvodom Savom Raspopovićem. U svojim sjećanjima dr Ivo Jovićević piše i ovo:

“Jednom se sretoh sa Savom Raspopovićem, pristalicom Jovana Plamenca, koji mi reče: - Ja već vidim kud je ovo krenulo! Neka ide đe god ko hoće, a što se mene tiče ja ću pravo u Crnu Goru i poginuću za njenu slobodu.
Dvije suze zablistaše u njegovim lijepim plavim očima, a njegova gusta, plava brada zadrhta.
- Vala, ako se to dogodi a ja budem živ, spjevajući ti jednu pjesmu - rekoh mu”.

(Dr Ivo Jovićević, “O ljudima i događajima”, Cetinje, 1995, str.143.)

Dr Ivo Jovićević, u memoarima, piše da je bio emigrant u Carigradu, u Turskoj, kada je doznao za tužnu vijest o ubistvu Sava Raspopovića i drugova kod Nikšića. On navodi i ovo: “Doznadoh i za pogibiju Sava Raspopovića, koji je otrovan u nekom hanu u blizini Nikšića, zajedno sa njegovih deset drugova, đe su ih žandarmi i potukli. Odmah se sjetim obećanja koje sam u Rimu dao Raspopoviću kad smo se zauvijek rastali pa napisah pjemu “Na grobu jedanaest osvetnika” i poslah je u Ameriku “Glasu Crnogorca” u kojemu je i štampana”.
(Dr Ivo Jovićević, c. d. str. 145-146.)

Pjesma Iva Jovićevića, naslovljena “Na grobu jedanaest osvetnika”, objavljena je u listu “Amerikanski Glas Crnogorca”, Čikago, SAD, godina izlaska II, broj 11, 29. mart 1924, str. 1. Iz te, veoma opširne pjesme, epskog karaktera, (čiji original posjedujem) izdvojiću, citirati, glavne, karakteristične stihove, a ostale ću prepričati, analizirati i komentarisati.

Na početku pjesme dr Ivo Jovićević predstavlja grupu crnogorskih patriota, komita, predvođenu Savom Raspopovićem, Milutinom-Mujom Bašovićem, Petrom Zvicerom i još 8 njihovih viteških saboraca, kao borce za slobodu, koji su krstarili crnogorskim planinama, u cilju lomljena okupacionih varvarskih okova s motivom osvetnika za sve crnogorske nesreće, nastale od 1918. godine. Dr Ivo Jovićević o Raspopovićevoj, Bašovićevoj i Zvicerovoj četi pjeva ovako:

“Kroz vrleti i kroz klance,
Da varvarske lomi lance,
Ide četa, hrabra četa,
A s njom stupa svud osveta.
Sveti ona Crnogorce,
Koji trunu kroz tamnice;
Sveti ona Crnogorke,
Koje plaču divne momke.
Što ubiše ništa ljudi,
Bog neka im zato sudi.
Sveti ona narod jadni,
Potlačeni narod gladni,
Narod tužni, narod goli,
Jer nju patnja roda boli.
Sveti ona mučenike,
I srušene spomenike,
Sveti sjenku od oltara,
Sa kojega slava stara,
I sloboda slavnih ljudi,
Nadimaše hrabre grudi…
Ide četa ka oluja,
A pred njom je ljuta guja,
Sivi soko Raspopović,
Gord i ohol ka Mandušić.
Ide četa, lomi, ruši,
I vampira sluge guši,
Koji leži u sred grada,
Krvoločnog Biograda,
Ide četa i obara,
Izmećare zulumćara.
A ne smije niko stati,
Junački joj otpor dati,
Nego od nje svako bježi”.

U nastavku pjesme, dr Ivo Jovićević predstavlja komitsku četu Sava Raspopovića, Muja Bašovića i Petra Zvicera kao borce protiv nametnutog ropstva Crnoj Gori, od strane beogradske Vlade, koju on predstavlja kao tirjansku i korupcionašku. Dalje, dr Ivo Jovićević, u toj pjesmi, koja je posthumna apoteoza Savu Raspopoviću i komitima koji su bili sa njim, opisuje da su se srpske vlasti ozbiljno zabrinule i zamislile kako će pronaći soluciju da se konačno obračunaju sa komitskom grupom Sava Raspopovića, Petra Zvicera, Muja Bašovića i ostalih. Vlasti, po Jovićeviću, budući da nijesu mogli da Raspopovića i ostale “gorde lave” svežu u lancima ropstva, ili da ih ubiju, pribjegli su drugom načinu: izradi planova na koji način ih efikasno uništiti. Po Jovićeviću, od Raspopovića i njegove družine strahuju i bježe crnogorski izdajnici i najamnici tirjana. Vlasti su, po navodima Jovićevića, skrojile plan da putem špijuna i dostavljača, konfidenata, uhvate navedenu četu u zamku i da je na taj način eliminišu i likvidaraju. S tim u vezi su i sljedeći stihovi dr Iva Jovićevića:

“I domisli niska duša,
Sa izdajstvom da pokuša
Raspopovića smaknut Sava,
Sa njegovih deset lava,
Zato prosu silne novce,
Sve na žbire i trgovce
Da izdadu slavnu četu,
Na spavanju il u smetu,
Od snijega i mećave,
Osvetnici đe borave,
Za vrijeme zime jake,
Jer se boje za ortake,
Čije kuće u plam gore
Čim se dozna da otvore
I za trenut svoja vrata,
Da od zime spasu brata,
I junaka osvetnika,
Kome daše “razbojnika”.
Ime pravi razbojnici
I narodni izdajnici”.

U nastavku pjesme, dr Ivo Jovićević opisuje veoma negativne i nepovoljne okolnosti, vremenske prilike, veliki snijeg, mećavu, snažne vjetrove i zimu, koji su i životinje primorale da se sklone u jame ili da krenu u zbjegove, a kamo li ljude, koji su bili primorani da komituju, da se skrivaju i kreću. U vrijeme kad su oni tražili sklonište, kad je tama i noć onemogućila normalno putovanje ljudi, bili su komiti primorani da se, usljed takvih okolnosti, kreću u velikoj muci, poput vukova. Njihovo kretanje izaziva opšte čuđenje, jer uspijevaju da odolijevaju užasavajućim vremenskim i drugim nepogodama, sudarajući se sa glađu, izuzetno lošom odjećom i obućom, te i sa permanentnom opasnošću od akcija potjera režima, koje su stalno slate za njima. Ivo Jovićević postavlja pitanje, i na njega daje odgovor, iz vlastitog rakursa, kada pjeva:

“A kud idu kroz mećavu,
Idu u smrt i u slavu!
Zatekla ih zima ljuta,
Na planinskim visovima,
Bez odijela, bez obuće,
A bez hljeba i bez kuće,
Pa sad idu kod ortaka,
Kroz gomile gustog mraka,
Da potraže komad kruha,
Da potraže mjesta suha,
Svoje kosti da odmore,
Jer se odavno oni bore,
Protiv svake nepogode,
Otkad slavnu borbu vode.
I kod brata doše svoga,
Blizu grada Nikšićkoga,
Da prenoće i počinu,
Ali kući u blizinu,
Špijuni su krstarili,
Dolazak dostavili,
Nadležnome gopodaru,
Nadajući se dobrom daru…
O izrodi crnogorski
Zar vam sindžir, pseći, ropski,
Nije ni još dosadio,
Bog vas gubom umorio,
Već i dalje izdajete,
I za pare prodajete
Crnogorske vitezove
Kopajući im grobove!?

Ta pjesma dr Iva Jovićevića, puna prijateljske sentimentalnosti i patriotske solidarnosti sa komitima Savom Raspopovićem i družinom, nastala je kao otpor njenog autora ugnjetavanju Crne Gore, i puna je žuči, gorčine i gnjeva prema onim renegatima, koji su prokazali i izdali Sava Raspopovića i njegovu komitsku grupu. Dr Ivo Jovićević, u toj pjesmi, navodi da u Nikšiću i njegovoj okolini vlada okupacioni teror, i da su organi vlasti saznali đe se nalaze pomenuti komiti, pa su, vrlo ažurno, skupili veliku oružanu silu, koja je, uz pomoć noći, uspjela da opkoli kuću, u kojoj su se nalazili komiti crnogorski, koji su bili na počinku, na spavanju, ali, trgli su se iz sna i stupili su gerilci u borbu, jer ih, kako autor navodi “slava u smrt zove”. Sam čin sukoba vojske i žandarmerije sa komitima, dr Ivo Jovićević opisuje ovako:

“Kad pripremu dovršiše,
U jedan mah udariše,
Zapucaše na stotine,
Puške s polja i s planine,
Silni grohot u cik dana,
Iz dubokog trže sana,
Jenanaest vizezova,
Njih ne čudi paljba ova,
I skočiše gordi lavi,
Te otpoče boj krvavi,
Klikuju se ubojnici,
A jaoču ranjenici,
I boj traja pola dana,
Dok nestade džebehana,
Crnogorskim herojima
Tad njihovim dušmanima,
Sinu svima nada nova,
Jedanaest vitezova
Sve da žive pohvataju,
U sindžire povezaju,
I svezane da ih vode,
Na brijegu Dunav vode,
I predadu tu na daru,
Krvoločnom gospodaru.
No dok oni misle tako,
Dočepat se lava lako,
Ovi bombe dohvatiše,
Na megdan se pojaviše,
A pred njima harambaša,
Najprvi je bombe maša,
Pa povika, hala gorda,
“Ura!...Živjela Sloboda!”…
Zapucaše izdajnici,
Popadaše osvetnici,
Na svakojeg po sto rana,
Od izroda i tirjana.
Tako paše gordi lavi,
U naručje vječnoj slavi”.

U nastavku pjesme dr Ivo Jovićević unosi, radi što slikovitijeg prikaza crnogorske tragedije i jasne, literatno imaginarne, mitološko-fantastične elemente, kada tvrdi da se pojavljuje, u magli sa Lovćena u crno zavijena tužna vila, koja je lice prekrila crnim velom da ne bi gledala kako razbojnici skrnave tijela poginulih crnogorskih komita, rodoljuba. U tom kontekstu dr Ivo Jovićević, navodi i to kako se lovćenska vila spustila kod tijela mrtvih crnogorksih patriota, kako ih je, kao antejske, antičke, junake sve obišla, poljubila im, plačući, čelo, pa im potom na njihove mrtve glave postavila vijenac povikavši “Nema slave bez stradanja i bez muke”.
Dr Ivo Jovićević, zatim konstatuje, u pjesničkoj kreaciji, fikciji i imaginaciji, a zasnovanoj na realnoj tragediji i pogibiji crnogorskih heroja ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE, kako, najzad, na koncu te epopeje, lovćenska vila, sklopi mrtve oči izginulih komita, pa onda pobježe u oblake da ne bi gledala svako zlo i patnje naroda, koji čami ugnjeten, pod okupacionom mamuzom i udarom velikosrpspskog kopita.
Pomenutu pjesmu “Na grobu jedanaeest osvetnika” dr Ivo Jovićević završava ovim stihovima:

“Počivajte o junaci,
Počivajte osvetnici,
Počivajte gordi lavi,
U zagrljaj vječnoj slavi,
I u carstvo besmrtnosti,
A vaše će slavne kosti,
Crnogorci pokupiti
I u ćivot postaviti,
Pred oltatrom od slobode,
Kad planine naše gorde,
Otrgnu se ispod jarma,
I današnjeg crnog srama,
A vi ćete nas učiti,
Kako treba krvcu liti,
I voditi borbu svetu,
Za slobodu i osvetu”.

Ovu pjesmu je dr Ivan Jovićević napisao kao emigrant u Carigradu 26. februara 1924. godine. Ne ulazeći u analizu kakvog je ona kvaliteta sa stanovišta književno-teorijske vrijednosti, estetske pjesničke forme i sadržine, ipak, se može zaljučiti da je riječ o patriotskoj pjesmi epskog naboja, posvećenoj stvarnim, istorijskim herojima crnogorske oslobodilačke borbe, u kojoj autor iste demonstrira, sasvim jasno, stav da borbu za državnu i etničku emancipaciju Crne Gore treba nastaviti. Ova pjesma, dakako, sadrži, u pogledu njene fabule i ekspresije, brojne, povijesne, podatke, na osnovu kojih bi se moglo zaključiti kako su poginuli i stradali crnogorski komiti Savo Raspopović, Mujo Bašović Petar Zvicer i ostali znameniti crnogorski rodoljubi-suverenisti.

Komitske vođe Milutin -Mujo Bašović i Savo Raspopović nakon pogibije 28. XII 1923. u Šćepan dolu u Rubežima. Mrtvi heroji slikani su istog dana izloženi od strane ubica-okupatora, na snijegu podno crkve Sv. Vasilija Ostroškog u Nikšiću.

Dakle, u pjesmi “Na grobu jedanaest osvetnika”, dr Ivo Jovićević navodi da su, izdajstvom, Savo Raspopopvić i društvo smaknuti i da su beogradske vlasti, da bi ih likvidirali, prosule silne novce “svud na žbire i trgovce, da izdadu slavnu četu na spavanju ili u smetu”. Ivo Jovićević konstatuje da su oni poginuli u borbi, pošto su prijethodno, špijuni otkrili vlastima đe se oni nalaze. Navodi on da su Savo Raspopović i njegova četa, u velikoj zimi, u snijegu i mećavi, na planinskim visovima, bez odijela, bez obuće, bez hljeba i bez kuće, otišli kod svojih jataka da se odmore, da počinu od stalne, neprekidne borbe koju su vodili. Po pjevanju Iva Jovićevića, oni su dospjeli u kući jednog svog jataka blizu Nikšića; tu su prenoćili i počinuli, ali špijuni koji su se u blizini nalazili, kad su saznali đe su odsjeli, njihov dolazak dojavili su svojim nalogodavcima, predstavnicima okupacione vlasti, nadajući se da će, zbog doušništva i izdajstva, dobiti od vlasti određene darove u novcu itd... Po tvrdnjama dr Iva Jovićevića, Savo Raspopović i njegovo društvo su izginuli, zato što je izdaja uspjela i što su konfidenti vlasti za pare i druge privilegije prodali njih, obavijesitli đe se oni nalaze. Kad su vlasti saznale đe su pomenuti crnogorski komiti skriveni, angažovali su vojsku i žandarmeriju iz okruga nikšićkog i opkolii su sa svih strana kuću u kojoj su se oni nalazili u Šćepan dolu u selu Rubeža kod Nikšića u noći 28. decembra 1923. godine.

Crnogorski komiti bili su na spavanju u vrijeme kad se obruč oko kuće stezao. Iz sna su se probudili u vrijeme kad je vojska i žandarmerija udarila, u trenutku kad su zapucale na stotine pušaka iz polja i sa, uzvišenja, brda u okolini mjesta. Ivo Jovićević navodi da su Savo Raspopović i ostali komiti prihvatili borbu i tako “otpoče boj krvavi”, koji je trajao pola dana “dok nestade džebehana crnogorskim herojima”, kako navodi Ivo Jovićević. Savo Raspopović i društvo su poginuli herojski na megdanu, u obračunu sa daleko, u ljudstvu i oružju premoćnijim neprijateljem. Crnogorski komiti su se borili s pokličom “živjela sloboda”, i u neravnopravnoj borbi su svi junački izginuli. Ubijeni su “od izroda i tirjana”, kako u toj pjesmi navodi Ivo Jovićević.

(Dr Ivan-Ivo Jovićević, “Na grobu jedanaest osvetnika”. Poema je napisana u Carigradu 26. februara 1924. godine, a objavljena u listu “Amerikanski Glas Crnogorca”, br. 11, godina II, Čikago 29 marta 1924. godine na strani 1).