O situaciji u Crnoj Gori tokom druge polovine 1919 - autentičan dokument

IZVJEŠTAJ MIHAILA-MILA PLAMENCA OD 20. SEPTEMBRA 1919. GODINE O STANJU U CRNOJ GORI NAKON NJENE NASILNE ANEKSIJE SRBIJI 1918. GODINE

Priredio: Mr Novak ADŽIĆ, dipl. pravnik i istoričar, doktorand istorijskih nauka

»Predsjedniku Ministarskog Savjeta Nj. V. Kralja i Gospodara Crne Gore

Gospodinu Jovanu S. Plamencu

Pariz

Na 17. o. m., od strane g. Brig. A. Raičevića, saopšten mi je zahtjev Krlj. Vlade, da joj uputim jedan opšti izvještaj o stanju u Crnoj Gori, bez obzira na dosadanje izvještaje. Tome pozivu rad sam se evo odmah odazvati, uz napomenu, da moj izvještaj ipak ne može pružiti potpunu sliku o stanju u našoj zemlji, i ako će se njime može u nekoliko dopuniti ono, što je Krlj. Vladi već poznato.

U nemogućnosti davanja jednog iscrpnog i potpuno pouzdanog izvještaja, i pored najvećih mojih nastojanja da doznam stanje u cijeloj zemlji, molim G. Ministra Predsjednika, da izvoli vidjeti samo jednu logičnu posljedicu brutalnog Srbijanskog režima, a ne nikako nemarljivosti ili neodvažnost moju i mojih prijatelja. Jer, da bi se moglo sigurno i potpuno doznati što se radi u pojedinim krajevima Crne Gore, trebalo bi imati ili slobodno kretanje po zemlji, ili zakonom zagarantovanu tajnu pisama. U Crnoj Gori nema se danas, niti se je od dolaska Srbijanaca imalo, ni jedno ni drugo.

Austrijanci su, za vrijeme njihove okupacije Crne Gore, davali bar slobodu kretanja jednome licu po Oblasti, u kojoj je ta osoba stalno nastanjena. Srbijanci su nadmašili Austro-Mađare. Oni ne dozvoljavaju bez propusnice kretanje ni iz opštine u opštinu, a nekmoli iz Kapetanije u Kapetaniju i iz oblasti u oblast. Pisma su stalno cenzurisana. Ni jedan viđeniji naš prijatelj ne može dobiti propusnicu za odlazak iz jednog mjesta u drugo. S toga je bilo vrlo teško, a skoro i nemoguće, dolaziti do brzih i tačnih informacija.

No, pokušaću da, prema ličnim opažanjima i izvještajima, koje sam dobijao, bar u nekoliko zadovoljim traženju Krlj. Vlade. Radi što veće potpunosti počeću malo poizdalje.

            I  PODGORIČKI  SUŽNJI

            Usljed decembarske revolucije obrelo se u čuvenoj podgoričkoj »Jusovači« 153 zatvorenika, čiji spisak prilažem. Neki od njih, prije nego su smješteni u Jusovaču, bili su zatvoreni u zgradi Monopola duvana. Postupanje sa njima u Monopolu bilo je dostojno srbijanskih vlastodržaca. Bivši ministri i državni dostojanstvenici morali su ležati na cimentu i kupati se, pri tome u mokraći, koja je obilno doticala u njihove sobe iz obližnjih nužnika. Čuvani su bili od naročito sortirane čete Lipovčana pod starešinstvom famoznog Janka Toškovića, pa je lako zamisliti kakav su jadan život morali tu provoditi. Prevođenje u Jusovaču bilo je za njih uskrsnuće, pored svih neudobnosti, nečistoća, i drugih oskudica, koje tu moraju trpjeti.

            Hrana u zatvoru nije bila loša, moglo se prolaziti. Čuo sam da se je docnije i hrana, kao i sve drugo, mnogo izmijenilo na grđe –  i to od pojave ekspedicije Krsta Popovića.

            Za postelje svaki se zatvorenik mora sam brinuti; ako ne može nabaviti spava na cimentu što se je i meni za tri noći dogodilo.

            Zatvorenici su, do moga oslobođenja, posjećavani nekoliko puta od raznih osoba, koje su željele da vide njihovo stanje i čuju njihovo mišljenje (Franshet d' Espereu; Američka misija; đeneral Taon; novinari strani u pratnji srbijanskih sekretara min. spoljnih poslova). Te posjete nijesu imale nikakvih povoljnih posljedica za zatvorenike, već je redovno bivalo gore, valjda zbog slobodnih izjava, koje su zatvorenici davali u političkom pogledu. Željeti je da slične posjete, bez ozbiljnih namjera, izostanu, jer ionako liče na posjećavanje menadžerija.

            Pored svih teškoća duh zatvorenika je bio odličan. Nijesu klonuli, ne popuštaju. Ali neophodna je potreba da im se po svaku cijenu dostavi glas o restauraciji Crne Gore. Samo to da im je znati, oni bi s mnogo više lakoća, upravo veselo i podnosili sve patnje zatvora.

            Pri preslušanjima zatvorenika vrši se ova anomalija: da se okrivljuju za djela iz člana 85, 87 i 92 Crnogorskog Krivičnog zakona. O ovoj anomaliji ne treba riječi da trošim. Ali kako su u tome zakoniti, tako su i u svemu drugome. Navešću samo ovo: za suđenja u prvom stepenu određen je podgorički obl. sud, protivno zakonskim propisima o sudskoj nadležnosti, a sudije su naknadno regrutovani, pa i od osoblja koje nikada nije bilo u sudu  (Ljubo Krunić, isljedni sudija); mjesto da bude saslušan u roku od 24 sata, od kako je pritvoren, i uruči mu se rješenje o pritvoru, ni jedan zatvorenik nije preslušan a da nije odležao prije toga bar 2. mjeseca u pritvoru: potpisani je k. pr. bez preslušanja proveo u zatvoru 117 dana.

            Ovako lišenje slobode zakon kvalifikuje kao zločin, koji se kazni do 15 godina robije, i nikakva eventualna amnestija političkih krivaca ne može ukinuti tu odgovornost ondašnjih upravljača većih i manjih, jer su gotovo svi upleteni u ovaj zločin.

            Od prvobitnog broja zatvorenika mnogi su oslobođeni, ali danas je broj pitomaca Jusovače mnogo veći nego ranije. Zatvoreno je mnoštvo novih osoba, zavod je prepun, pa su i bolijesti neizbježne pored i onako jadnih prilika.

            Postoji bojazan da bi zatvorenici mogli biti poubijani od strane srbijanskih organa, ako se evakuisanjem Crne Gore od srbijanskih vlasti – vojske ne bi vršilo pod jakom savezničkom kontrolom.

                        II POSTUPANJE SRBIJANACA U CRNOJ GORI

            1) Prisilno regrutovanje

            Od prvoga dana svoje uprave Srbijanci vrše prisilno regrutovanje u Crnoj Gori. Razumio sam, da akti zvanične prirode, kojima naređuju regrutaciju glase »Ko hoće dobrovoljno«. Međutim, niko ne zna za tu »dobru volju«. Naprotiv, ko, kao obaveznik, hoće da izbjegne regrutovanju, biva gonjen kao divlja zvijer od strane žandarmerije i vlasti srbijanskih, koje ako ga uspiju uhvatiti, odmah stražari sprovode nadležnoj komandi. Dakle, stvarno se vrši nasilje, a na pismeno se ostavlja sasvim drugo, radi obmane eventualne kontrole savezničke.

            2) Polaganje zakletve;

            Da bi mogli pokazati što veći broj svojih privrženika, Srbijanci su uveli obavezno polaganje zakletve Kralju Petru. Teško ga tome, ko se ne zakune! Njemu će se imovina opljačkati, kuća spaliti, porodica obesčastiti, a on ubiti! Eto to su srestva, kojima Srbijnaci iznuđavaju polaganje zakletve Nj. V. Srbijanskom! Da bude komedija što potpunija, na zakletvu su prinuđivane i žene i đevojke političkih protivnika. Srbijancima trebaju potpisi, da pokažu kako je dio naroda uz njih, stoga i rade sve ove gluposti.

            3) Crna Gora Srbijanski Okrug

            Prva uvreda, koju su Srbijanci bacili u lice Crnogorcima, u težnji da se izgubi i ime crnogorsko, bilo je davanje naziva zetske divizijske oblasti za teritoriju Crne Gore, kao vojne jedinice. Trebalo je izbrisati i samu uspomenu na slavnu vojničku prošlost Crne Gore, prekinuti sve veze sa tradicijama, svesti Crnu Goru na ulogu opšte Srbijanske provincije, uzurpatora izjednačiti sa najsilnijim Nemanjićem, - stoga je i dat gornji naziv, jer u administrativnom pogledu Crna Gora stvarno danas i nije drugo do Srbijanski Okrug.

            Druga uvreda nanesena je u Baru od strane potpukovnika Svetislava Nikolića, kada je, u govoru nad vojnikom poginulim u borbi protivu četničkog odjeljenja (riječ je o autentičnim crnogorskim ustaničkim, komitskim četama-Nap. N.A) Sava Raspopovića, rekao, da je on sa svojim bataleonom oslobodio Crnu Goru. Ova izjava izazvala je najveće negodovanje baš među Srbijanskim pršipetljama i plaćenicima, koji počinju uviđati, čemu se sve imaju od Srbije nadati.

            Da Srbijanci smatraju Crnu Goru kao svoj okrug dovoljno će pokazati činjenica da se nove taksene marke i srbijanska carinska tarifa uvode samo za Srbiju i Crnu Goru, a da i ne spominjem silnu razliku u administrativnom pogledu Crne Gore i ostalih podjarmljenih krajeva Jugoslavije, jer dok oni imaju svoje vlade, svoje parlamente, Crna Gora je usrećena sa emisarom srbijanskim Ivom Pavićevićem.

            Narod sve ovo osjeća, sve mu je ovo objašnjeno. No, gola ruka mrtvoj druga!

            4) Srbijanska Zvjerstva

            Po pojavi ekspedicije Krsta Popovića nastupila su u zemlji ubistva političkih protivnika, pljačke jako umnožene, paljevine kuća, silovanja, a sve to pod oružanom zaštitom srbijanskih vlasti.

            Dokle dopire njihovo zvjerstvo navešću samo dvoje:

            Kad je u Boljevićima u 9. sati noću zapaljena kuća g. Ministra Predsjednika u njoj je spavala u to doba njegova snaha sa svoje dvoje djece. Trezveniji palikuće jedva su uspjeli nagovoriti podgovorenu rulju, da se žena i đeca probude i spasu. Dok su oni pirovali od pljačke po kućama rođaka g. Ministra Predsjednika i dok je gorela kuća ovoga, sa avlije Kom. Ića Plamenca, potpuno iznemoglog i oslabljenog, čini se šenluk iz mitraljeza i pušaka pod Komandom srbijanskih oficira (Draškovića i Đ. Ostojića), koji su tu sa vojskom naročito ovog junačkog djela!

            Mare, kćer Per Šćepe Maručića, udata u Zoganje (Ulcinj) bila je uzastopce silovana od 16. ljudi srbijanskih plaćenika! Za kim je udata, nijesam mogao saznati.

            Sličnih slučajeva bilo je i biva po cijeloj zemlji. Stotinama kuća Crnogorskih patriota spaljeno je. Hiljadama ognjišta uništeno je.... A sve se to vršilo i vrši ne samo uz znanje i odobrenje, već i uz odlučnu pomoć srbijanskih vlasti.

            III Politički položaj u zemlji

            Mislim da neću pogriješiti, ako utvrdim, da u Crnoj Gori imamo na našoj strani apsolutnu većinu naroda. A zašto pak naši protivnici mogu još uspijevati, dovoljno će biti objašnjeno, ako se uzme u obzir značaj organizacije, koja postoji u potpunosti na strani protivničkoj.

            Da je narod u većini uz nas, ali da je neorganizovan i nenaoružan i zbog toga nemoćan, pokazaće u nekoliko i ovo. – Kad sam se 18. maja povratio u Bar iz Jusovače, priredili su mi, inače mirni Barani, takav doček, i ako je moj povratak, bio nenadan, da je to bila prava Crnogorska patriotska manifestacija, izvršene pred očima i uz prkos Srbijanskih vlasti.

            Za vrijeme moga bavljena u Baru od 18. maja pa do 22. jula, imao sam prilike govoriti sa mnogim viđenijim našim ljudima iz Crmnice i Primorske nahije. Bio sam stekao uvjerenje da u Crmnici imamo apsolutnu i jaku većinu, zašto sam u mnogome imao zahvaliti radu moje braće Ljuba i Krsta za vrijeme njihovog tromjesečnog boravljenja u šumi. Krajina i Šestani bili su nesumljivo naši, a tako i cijelo primorje bez neznatnog izuzetka.

            Pa ipak kada se je pojavila ekspedicija Krsta Popovića u Crmnici se nije našao onaj odziv, koji se je mogao očekivati! Zašto? U krtako da rečem. Ekspedicija je bila zasnovana na potpuno pogrešnim informacijama. Ljudi, koji su imali narod uza sebe, nijesu bili o njoj obaviješteni, za naše pristalice nije bilo ranije ni tada ništa privremeno. Narod se našao pred dilemom: ili goloruk i neorganizovan ići u sigurnu smrt, bez ikakvih izgleda i uspjeha, ili dati volju za nevolju, spasti sebe i svoje i poći, i ako tužna srca, protivu svojih prijatelja i jednomišljenika. Zar je čudo, ako se izabralo ovo drugo, kad je poslije svega zla priješlo u najmanju ruku 1000 bajoneta srbijanskih, konstruisani u Crmničko Primorsku oblast, sa topovima i mitraljezima.

            Za ekspediciju Krsta Popovića saznao sam 23. jula t.g. kada sam stigao na Medovo. Prateći njen rad stekao sam, po svim izvještajima uvjerenje, da je nanijela dosta štete našim pristalicama, pa i samoj našoj stvari u narodu. No, ako se je htjelo još jednom pred svijetom pokazati, da u Crnoj Gori nema reda i mira, onda se u tom uspjelo.

            Da se osvete za »drskost« Crnogorskih patriota Srbijanci su preko svojih plaćenika popalili stotinama njihovih kuća, a porodice izbacili na ulicu, ne dozvolivši im da išta iz kuće iznesu. Zatvori su prepuni naših ljudi. Npr. na Cetinju je zatvoreno preko 200. osoba, a u Crmnici, na bašti oko 250. Ovako je i po ostalim krajevima.

            Pa ipak sve te mjere ne mogu ugušiti težnju za slobodom. U Katunskoj nahiji stalno se vode borbe. Svi oficiri iz Katunske nahije, pošli sa K. Popovićem, živi su i bore se. Oko Nikšića su bile ponovo borbe. Kom. Pero Vuković dopro je u Rovca, jer se u Piperima nije mogao održati; tamo je obrazovao Komitsku četu; iz Medove mu je upućeno po njegovim izaslanicima 20 000 kruna. Račvani su svi za Crnu Goru, ali pokrenuti ih da ostave svoje kuće nemoguće je, što ne bi viđeli ozbiljnost akcije. Rovčani su odrekli poslušnost Srbijancima, neće da znadu za njihove vlasti, pa su odbili da stupaju u pregovore sa njima. Glavari Rovački nose Crnogorske grbove. Svuda se ore usklici, »živio Kralj Nikola!«.

            Duh u Rovcima podigao i održao ga Kap. Ivan Bulatović, prijeti opasnost da istoga Srbijanci pomoću novca ubiju. – O svemu ovome izvijestili su me izaslanici Kom. Vukovića. Pavić Nikezić, iz Kuča, i Radovan Tapušković, iz Rovaca. Još su mi rekli, da je i Donja Morača na našoj strani, a da Radomir Vešović, preko svojih ljudi, vrši živu agitaciju među Vasojevićima u našu korist, te da u tome i uspijeva. Za Vešovića dobio sam i docnije sličnih izvještaja a 8. o. m. dostavio mi je Kom. Marko Vučeraković, da je u Kastratima čuo, da se je Vešović odmetnuo u šumu. Ove vijesti o Vešoviću primao sam s rezervom, i ako ih, s obzirom na temperamenat i karakter Vešovićev, osobito poslije njegovog pensionisanja, nijesam smatrao nevjerovatnijema.

            Na 30. VIII t.g. došao je prvi put u Medovu, sa svojim drugom Savom Mićkovićem, Savo Raspopović. On mi je dao apsolutno uvjerenje, da se stvari i odnosi u Primorskoj nahiji nijesu izmijenili, već da je cio narod toga kraja, bez vrlo neznatnog izuzetka, potpuno i sada na našoj strani. Sjutri dan otpratio sam Raspopovića do Pulaja. S njime je pošao Kap. Milo Leković, vrlo voljan i čestit oficir, pun osjećaja časti, koji se nije ni momenta ustezao da se stavi pod komandom Raspopovićevom, samo da koristi opštoj stvari. Sa njime su pošli još dva vojnika: Petar Pekić i Dušan Vojvodić. Vjerujem da će akcija komitska u ovome cijelom kraju od sada biti mnogo odlučnija poslije razgovora, koji sam sa Raspopovićem imao. Uvjeren sam da će se djejstvo osjetiti jako u Crmnici, koju, u koliko je nama protivna, predvode uglavnom Kap. Niko Plamenac, Dr Blažo Lekić i pop Joko Gojnić. Cijeneći čast i patriotski rad Raspopovićev i njegova društva, a uzev u obzir da je do sada živio ostavljen sam sebi, i da pri tome nije pljačkao te nam stvarao protivnika, dato mu je radi isplate duga u Skadru, davanja pomoći istaknutijim našim privrženicima, i za održavanje čete, koja sada stalno broji 30 ljudi, kruna 50.000 – Kap. Milu Lekoviću dato je 15.000 kruna na slučaj potrebe da organizuje zasebnu četu.

            Od povratka iz Medove Raspopović je imao već nekoliko uspješnih sukoba, a na 9. o.m. zarobio je u borbi u Mikulićima 42. vojnika Srbijanska, među njima 5 ranjenih. Vojnike je razoružao i pustio.

            I inače se je stanje u Primorsko-Crmničkoj oblasti znatno izmijenilo od kada su Italijani, izazvani napujdanim plaćenicima, počeli da energičnije postupaju. Internirali su na Medovi 7 Limjana, među njima »čuvenog« Mirka Klisića. Na Viru su smjestili cio 2. batoleon 68. puka, a i inače jaku posadu u Baru pojačali su sa jednim bataleonom Alpinaca. Današnja Italijanska Kom. u Baru potpukovnik D-Amore vrlo je energičan.

            U Kuče je šiljan naročiti izaslanik, potporučnik Jevto Nikić, koji je sinoć ovdje stigao. Prema njegovom izvještaju, a i prema drugim izvještajima, u G. Kučima imamo jaku većinu dok smo u D. Kučima u ogromnoj manjini. Gornji Bratonožići su takođe naši.

            1 – IX t. v. išao sam u Bušate i Barbolušu, gdje se nalaze ulogoreni bjegunci iz Plava i Gusinja. Izbjeglica što tu, a tu ih najviše, što u Draču i drugim Krajevima, ima oko 2000 vojnika. Mnogi su preveli i porodice. Izbjegli su od zuluma Srbijanskog već podavno. U Bušatima sam se častio sa predstavnicima iz oba logora: Smail Ef. Nikočevićem, biv. predsjednikom opšt. Gusinjske, i poručnikom Sokolom iz Martinića. Sav taj elemenat naš je i vazda gotov. Dato im je toga dana za Bairjam od strane Kralja Gospodara po 5000 kruna. Dati će im se i naknadno. Od ostalih viđenijih tu se nalaze: Aso Ferović, s braćom. Jusuf Ef. Aramkatić od Hota, kom. Šećo Muslijin Radončić, Adem Omeragić, iz Gusinja: Šelko Kuritić iz Plava; kao i svi glavari iz Martinića i Vuksane.

            Toplo su molili za djejstvovanje kako bi iz Bašute i Barbaluše bili premješteni na drugu stranu Skadra.

            Uspostavljene su veze sa Trabailom, Arzom, Hotima, Grudima, Kastratima i Škreljom. Glavari, preko kojih se to rada ovi su: Kom. Đon Nika Pirculi iz Trabaila (vrlo siguran); Prel Kjera iz Traboina (od jakog uticaja): Ali Zoku, iz Gruda; Maraš Daši, iz Grude; Lulaš Zek Ploni, iz Arze; Đeruki Đoni, iz Rapše; (za ova dva nije se još na čisto, da li su baš sigurni). Svi su oni položili nama zakletvu. Dato im je za prvi put po malo novca za putni trošak zbog dolaska u Kastrate svakome po 1000 – kruna), preporučio sam, da se ponovo sakupe i još im se dade prema držanju. U Škreljima imamo kao prijatelja Fat Maraša i Uca Turkova (ovaj siguran). U Kastratima bili su naši, a utvrdiće se da li su i sada: Đelnil Šaban i Đeloš Đoka.

            Na 8. IX t.g. u veče stigao je u Medovu Kom. Marko Vučeraković, preko Kastrata. Došao je jako oslabio od napada, koje je podnio. Za 19 dana samo je 2 puta hljeba jeo, inače se hranio grožđem i smokvama. On se je do 10. VIII bavio na Skadarskom jezeru u Kastratima, poslije sloma u Sutormanu. On mi je uručio jedan izvještaj, da se njime koristim, pa iz istog navodim:

            »Ja sam sa ove pet ljudi 11. pr. m. iskrcao na obalu, poćera koja je bila za nama bješe se razišla, a protiv nas obrazovane su Komitske čete, jedna na jezero, a druga na suho, kojima je bio cilj da unište nas i naše pristalice, s toga su i produžili pljačku i neopisano tirjanstvo nad našim pristalicama.

            Ja nijesam i dalje mogao gledati, niti sam imao strpljenja, što ova pljačkaška odjeljenja – uniformisana sa Turskim crvenim fesovima – rade t.j. uništavaju i obezčašćavaju naše pristalice, jer ni Austrijanci, ni Turci u svoje vrijeme, svojoj raji nijesu takva gadna i nečovječanska djela činili, već sam sa pomenutim društvom 15. prošlog mjeseca u 10 sati prije podne našao njihovo pljačkaško odjeljenje od 17. ljudi na jezero između Luke Krnjičke i Raduša i potpuno ga uništio, tako da je samo jedan ranjeni – koji je docnije umro - ostao da im priča kako je bilo. Ja sam odatlen morao odstupiti za Golik, što nijesam uspio, jer mi je njihovo drugo pljačkaško odjeljenje, kao i vojska koja im je sa Vira stigla u pomoć presjekla put pod Golikom i opkolila nas, borba je trajala do u večer. Od mog društva poginuo je Blažo Vučeraković, moj brat, i ranjen-zarobljen Mićo Niković, sa njine strane poginule su ovdje još dva.

            Protiv nas je podignuta vojska, kao ono ranije o čemu ste bili izviješteni, te su pljačkali i uništili ono što im je ranije zaostalo. Strijeljani su četiri nevina Krjičanina, a ostale koje nijesu bili ranije internirali, zatvorili su – govori se da će ih sve strijeljati -, Krnjice su potpuno uništene, a uništen je i cio ovaj kraj t.j. G. Seoca do Granice.

            Ja sam poslije 22 dana bavljenja u šumi uspio doći ovdje, dosta slabog zdravlja.

            Dakle kao što vidite, naše su pristalice doživjele najveće zlo koje se da zamisliti, premda ih imamo zaludo dosta, ali su uništeni, iskrcavanjem i putovanjem došlih Crnogoraca iz Italije preko ove oblasti otkrivena je naša stvar prije nego smo bili gotovi za veći pokret.

            Crmničko Primorska oblast uznemirena je do najvećeg stepena, od mog dolaska naši su protivnici stalno pod barjakom, neredi su redovni, protiv Italijana veliko je ogorčenje, misle da se nalazim kod njih, Sutorman ili Vir, kao da me pomažu, mislio sam da će se do sad sukobiti, jer sam na to i radio.

            Iz ostalih krajeva Crne Gore, nemam vi sad nikakvih važnih novosti javiti, jer sam baš jučer od jednog mog prijatelja iz Zete izviješten, okolina Nikšića jako je bila uznemirena, bilo je svega, ali vam ne mogu usljed netačnog obavještenja – nešto dalje reći. Kuće Vučinića na Vranićke Njive, a sigurno ste ranije čuli, sve su izgorene. Hoti i okolina ovih dana su se pobunili i izjavili su Srbijanskim vlastima da napuste njihovo zemljište, u koliko će se to dalje razviti ne znam, jer je protiv toga Aloš Loje turčin iz Skadra, koji ...(nečitka riječ-Nap.N.A) naše protivnike, a isti se nalazi u Podgorici odakle šalje novac i municiju za unutrašnjost Albanije i u Malesiju.

            Danas sam čuo od Arbanasa, ali ne vjerujem, da je Radomir Vešović ustao protiv Srbijanskih vlasti i da se odmetnuo, ali ovu vijest nemojte uzeti za sigurnu.

            U garnizonima u Crnoj Gori, bolijesti su i bune, umiru i bježe gomilama, vlasti se služe sa vojskom iz mase, kojoj osim 10 dinara dnevno pojednom, daju i neograničenu vlast te jedu i piju, i pored toga pljačkaju i doma nose.

            Malesija i okolina Skadra sva je za našu stvar, ali su mnogi naši prijatelji postradali, jer su u Skadru gonjeni od Francuza, a u Crnoj Gori od Srbijanaca, između ostalih imenovaću Vi samo Aluš Čabu turčina sa Zoganja, kod koga je g. Ministar Predsjednik pri ustanku bio 4. dana sa 50 ljudi, istome je g. Ministar dao cedulju na izvjesnu sumu, dobro bi bilo, ako se u mogućnosti ispuniti obećanje g. Ministra, vjerujem da je g. Ministar zaboravio, i ako su to sitne stvari od velike su važnosti za ovamo.  

            Što se tiče mene, ja sam sve moje i mojih, kao i svakog mog, za domovinu izgubio, ostao je samo moj život koga ni najmanje nijesam žalio, a neću ni ubuduće dok budem mogao, premda sam dobro oslabio, sa društvom sa dosta u oskudnom stanju kako u novcu tako i u odijelu, ništa na nas nema.

1. Kom. Krsto Popović preko mene je uputio za Sava Raspopovića 20000 Austr. kruna kome sam ih odmah dao, ali sam u istog Sava pozajmio 10000 kruna, stoga što nam Krsto Popović nije bio izdao ništa, jer se nadao, da će odmah dobiti novac, čim bude dobio vezu.

            Moja familija kao i ostale dr. uništene, na tuđim su vratima bez ičega, tražio sam vam ranije pomoć, kako za familije tako i za dalji rad, nijesam dobio ni odgovora.

            Napominjem vi da u Albaniji 1000 austr. Kruna koštaju samo 200 Italijanskih lira, franaka ili srebrnih kruna«.

            Vučeraković je ostao na Medovu i ostaće tu, po mome savjetu, nekoliko dana dok se oporavi, a onda će opet natrag.

            Mogla bi se, uglavnom, utvrditi ova slika naših i protivničkih snaga u Crnoj Gori:

            Potpuno ili u većini narod imamo uza sebe u: Primorskoj, Crmničkoj, Katunskoj, Riječkoj i Nikšićkoj nahiji, Rovcima, Zeti i Zatrijepči, kao i cio muhamedanski elemenat. Protivnici su jači u: Kučima, Piperima, Bjelopavlićima i Vasojevićima. U ostalim krajevima snage su gotovo pojednake.

            U opšte, većina je, po osjećajima, sigurno naša. Ali za pokretanje te mase treba ozbiljnost akcije, imponirane brojne snage i mogućnost potpunog naoružanja naših pristalica – ako bi bilo potrebno ulaziti oružanom silom, a sigurnu bazu vazda možemo stvoriti u Primorskoj nahiji.

            Željeti je, ipak, intervenciju saveznika i odlazak Srbijanaca, koji bi sam po sebi značio poraz protivnika.

            Po mišljenju našeg prijatelja iz Medove (A.M.) potrebno je: poslati u Crnu Goru autoritativnog oficira radi rukovođenja poslovima, već dobro upućenijema, na Medovu poslati lice koje će poznavati ljude u Crnoj Gori. Misli da bi to lice trebalo biti nepoznati Medovljanima.

            Slobodan sam, na završetku, umoliti Gospodina Ministra Predsjednika za što hitniju pomoć familijama postradalih naših ljudi, - a pri davanju pomoći da se treba rukovoditi ovim: nikoga ne kupovati, a prijatelje obilno potpomagati i nagrađivati.

    S odličnim poštovanjem

                                                                                                   Milo Plamenac

Gaeta, 20. IX 1919                                                    Načelnik Ministarstva Pravde«

               (IZVOR: Spisi Jovana S. Plamenca, Državni Arhiv Crne Gore, Arhivsko odjeljenje u Podgorici, fascikla 80-81).