Kapetan Niko Kašćelan brigadiru Andriji Raičeviću o nečovještvima koja se opisati ne mogu (14.10.1919.)

Za Antenu M piše: Mr Novak ADŽIĆ, dipl. pravnik, istoričar i doktorand istorijskih nauka

Ubijanja, mučenja, hapšenja, robijanja po tamnicama, zlostavljanja, ugnjetavanja, teror, pljačkanja i uništavanja imovine, prinudne mjere kao što su: sekvestar, konfiskacije, rekvizije, kontribucije, brojne represalije kojima su permanentno bili izloženi Crnogorci, koji nijesu bili u službi beogradskih vlasti ili njeni janjičari i bespomoćno stanovništvo, rušenje i uništavanje kulturno-istorijskih spomenika, neviđeno, primitivno i grozno skrnavljenje svetinja, državnih simbola, zastave, grba i drugih nacionalnih znamenja, zabrana crnogorske kape itd. slika je brutalnog i krvavog režima koji je vladao na teritoriji bivše Kraljevine Crne Gore od 1918. godine.

Te činjenice konstatuju i vođe crnogorskog narodnog ustanka Za pravo, čast i slobodu Crne Gore, u jednoj Predstavci o stanju u Crnoj Gori, koju su, iz šume 24. septembra 1919. godine, poslali na adresu Kraljevskog Crnogorskog Generalnog Konsula u Rimu gospodina Veljka Ramadanovića. Niko Kašćelan je jedan je od potpisnika Predstavke crnogorskih ustaničkih vođa 24. septembra 1919. godine, podnjete. iz šume, Ramadanoviću, u kojoj se govori o stanju u Crnoj Gori, borbama sa okupacionim snagama, njihovom teroru nad narodom, te ističu zahtjevi za evakuaciju srpskih trupa iz Crne Gore i protestuje protiv držanja saveznika prema Crnoj Gori. 

Komandant 1 bataljona XXXVIII Pješadijskog Puka major Dušan T. Urošević dostavlja svojim pretpostavljenim u vojnoj hijerarhiji »Zetske Divizijske oblasti« sa Cetinja, 15. oktobra 1919. godine opširan izvještaj o preduzetim akcijama pod njegovim zapovjedništvom u gonjenu crnogorskih komita u oblasti Bjelica i Cuca, u periodu od 26. septembra do 7. oktobra 1919. godine. U tome izvještaju, pored ostalog, taj srpski major navodi da je 7. oktobra 1919. godine došlo do oružanih sukoba između crnogorskih komita, koje je predvodio Krsto Popović (koji je u tom konfliktu lakše ranjen na dva mjesta – u rame i u vrat /okrznut/) i srpske vojske i gonećih odreda, pritom navodeći rezultate i posljedice tog obračuna. Major Urošević tvrdi u tome raportu da su u tim borbama učestvovali od komitskih vođa- Krsto Popović, Dušan Vuković, Radojica Nikčević, Jovan Nikolić (koji je tada ranjen u ruku), Niko Kašćelan i Andrija Dragutinović.

Jedan od crnogorskih ustaničkih vođa kapetan Niko Kašćelan naveo je, sa Lovćena 14. X 1919. godine, u izvještaju crnogorskom brigadiru Andriji Raičeviću o situaciji u Katunskoj nahiji, sukobima sa okupacionim snagama i njihovim janjičarima, kao i o zločinima prema narodu, i ovo:

»Dragi Gospodine Brigadiru,

Mogu Vam javiti da sam još živ s društvom ali sam na neopisanu muku jer je skočila vojska iz cijele Jugoslavije, da nas pošto poto uništi. Ima nekoliko vremena, da u Crnoj Gori puca top i mitraljez bez prestanka osobito u Katunskoj nahiji, koja je postala pozornica očajničkijeh borba, pljački i otimačine imovine jadnom narodu. 

Srbijanska je uprava upotrijebila sva sredstva da stanovništvo u Crnoj Gori potpuno uništi i raseli ne birajući načina i sredstava s kojim se služi. Vode borbu i protivu nejači, žena i djece i to topovima i mitraljezima, a odrasle muške vode po zatvorah; zatvori su prepuni staraca od po 70 i 80 godina. Vrše nasilnu regrutaciju od Crnogoraca pa čak u regrute vode ljude od 50 i 60 godina i takve kao robove pod jakom stražom vode u unutrašnjost Jugoslavije, što s njima tamo biva niko ne zna, ali svakojako zlo i naopako.

Vrše takva brutalna nečovještva koja se opisati ne mogu. Čine i nasilje ženskijema, što nikad to nijesu činjeli Austro-Madžari. Narodu su sve opljačkali da je ostao svaki bez igdje ičega na ovom svijetu; to je i za nas naveliko zlo i šteta jer se nemamo odakle ishranjivati. Oni su učinjeli čuda po Cucama, sve su opljačkali i uništili gdje god su došli, ali se nadam u Boga, da im to neće ostanuti ako od nas i jedan živ preteče ovijeh dana.

Svaki od pljačkaša bande nosi sa sobom vreću radi nošenja pljačke kući, čak svukuju ženske koje sretnu na putu samo ako nose lijepu košulju ili rašu pa je golu puste te skače kao divljina, bogami da se čovjek od čuda i kakvog prizora stravi. To se sve čini pod jakom zaštitom Srpskih trupa koje s njima zajedno operišu, da nije njihovih trupa mi bi smo s takvom hordom brzo na kraj došli, ali svakojako udara nebrojano u njih svaki dan...

Samo da znate što je urađeno od sela u Bjelice i na ime od: Tomića, Mikulića, Dida, Ublica i Pejovića. U Cucama: od Lipe, Ražanog dola, Grebeca, Graba, Bate, Kućišta, Trnjina, Rovina, i mnogo drugih, te i nema ništa ni od čega što se nije opljačkalo i uništeno. Iz pomenutih mjesta, kao i drugih su pohvatali starce koji nijesu mogli u šumu pobjeći pa ih s pjesmom i urnebesom vode u zatvor, slaveći pobjedu i plijenom se dičeći: govore: 'Evo smo uhvatili one izdajnike što su došli iz Italije'.

Bogami niko Vi opisati ne može ovamošnje grozno stanje što se radi. Šćelo bi oštro pero pa tek da Vi pruži samo blijedu sliku.

Italijanci su pošli ovijeh dana svi iz Boke Kotorske pa je to onemogućilo održavanje veze s Vama tamo, i ubilo je jako moral naših ovamo.

Zaista sramota i bruka za cijelu Jevropu kad se danas dopustilo tijem krvolocima, da ovako tamani narod u Crnoj Gori, da Bog da stvorili stanje u cijeli svijet kao što su u Crnoj Gori.

Molim vas dostavi Vladi energično da se više ostavi svjetskog varanja i lažine nego ako se ikako može skupiti to malo Crnogoraca pa na silu uđite u Crnu Goru da odjednom raskrstimo ili da svi poginemo jer se budi uvjeren ovako ne može življeti više ni jedan dan. Mi se zaludu s njima tučemo dobro, ali znaš da pored svijeh oskudica na prvo mjesto nemamo municiju, što na silu od njih ne otmemo, a to ide kao što znate vrlo teško. Dosad smo i kupovali u Boki Kotorskoj ali više nemam ni za kakve pare, bivalo je slučajeva kad smo po jedan fišek plaćali po jednu krunu i to da je samo dosta da je kupimo.

Sad su ovamo panula velika vremena i kiše pa je u šumu teško ostanuti, a pošto pane snijeg i nemoguće nikako jer su staje po planinama sve popaljene, a u staje stavljena jaka posada od Srbijanske vojske, kako je nemoguće izaći onima te biše dali hranu da se sa nama sastanu.

Srbijanska uprava je digla takozvanu omladinu od fukare i (.....) te pod štitom regularne vojske-topa, mitraljeza i puške, čine čuda od jadnog naroda; prebijaju ženama i starijema kosti kundacima od pušaka, mlade ženske siluju da im čine svaki izmet, dakle, Vi znate kad se dade nitkovima vlast i zaštita što su u stanju oni izraditi. 

Tako se danas odigrava od našeg žalosnog naroda pa još imaju obraza tvrditi Beogradski krvoloci da u Crnoj Gori teče med i mlijeko i da je sve mirno i da je narod zadovoljan i srećan što s njim upravljaju. Tu neki dan došle su dvije čete Lješnjana u borbu protivu nas i tući će i biti i muško i žensko na ruku i mene učiniti do znanja da im se osigura prolaz za unutrašnjost.

Ako biste ikoga šiljali pošaljite Sava Vujovića jer je on vješt ovakvijem poslovima. Nikola Nikolić s onijem oficirima je stigao zdravo ovamo. Urgirajte i vi molim vas da se priteče u pomoć što priđe ako možete ne žalite troška samo ako se može zaključivati.
Ustaša bismo imali dobrih radi dosta samo da je hrane i oružja a tako sve povedoše u Srbiju i u unutrašnjost njihovog projektovanog kraljevstva.

Tako mi Boga ne bi Vam napisao na cijeloj ponjavi uglavnom šta je ovamo i kakve su muke na nas. Upotrijebili su sve i potplatili i blago obećali ljudima koji su se poduhvatili da nas oficire pobiju, jer ovdje računaju da biše ugušili ustanak. Narod je zaludu dosta dobro raspoložen prema nama osobito ženske, da ni nije njih ne bismo ni do sada nikako mogli ostanuti, jer mi ne tičemo nikom ništa silom nako onijem krvolocima koji narod iskopaše i trag mu utriješe.

Zaboravih napomenuti, da su srpske trupe i pljačkaši počinjeli nečuvena djela u selu Jasikovcu u Ćeklićima – tu su svaku babu, ženu, starca i djecu čisto linčovali i svaku im kost slomili, imanje sve uništili, kuće obaljene jer ih je strah paliti pošto se boje od svjetske štampe da ih ne kritikuje, a oni čine viša čuda nego paljevine.

Dalje Vi nemam gdje pisati no primite iskren pozdrav od sviju nas, osobito mene tvog Nika Kašćelana-Kap. Pozdravljam sve drugove oficire i činovnike po nebojeno puta. Pozdravljam I. Bećira- doma su mu zdravo. Ako ovo pismo dobijete to je puki slučaj jer se mora nositi daleko i preko stotinu ruka pasati, a skupo sam platio da se pošlje pa došlo ili ne došlo. Takođe upućujem Konsulatu naš ustaški izvještaj pa ako se primi, dobro primi. U ime mojih nesrećnih drugova i vojnika kunem Vam se da energično zatražite od vlade da odmah uputi nekoliko pouzdana čovjeka koji će doći i donijeti što više novca, može se lako doći do mojega sela na Mirac, jer je prostor od Budve do Trsta potpuno slobodan i neosiguran od strane Srbijanaca, a kad dođe do mojeg sela dobro je«, navodi komandir crnogorske vojske Niko Kašćelan u pismu brigadiru Andriji Raičeviću.

U izvještaju pomoćnika komandanta »Krstarećeg odreda« artiljerijskog majora Mar. Š. Đuraškovića, podnijetog Komandantu 2 bataljona II žandarmerijske brigade sa Cetinja 5. XII 1919. godine, a u kojemu se govori o akcijama koje su organi vlasti sprovodili protiv crnogorskih komita na prostoru Čevskog sreza u periodu od 22. XI do 3. XII 1919. godine, pored ostalog, tvrdi se i to da su se brojne formacije srpskih žandarma i gonećih odreda pod njegovom komandom 24. novembra 1919. godine sukobile u selu Grab sa crnogorskim komitima i da su u borbi zarobljeni dvojica komita Đuro Milić i Marko Drašković iz sela Dida.

U tome dokumentu major Đurašković navodi podatke da je crnogorski ustanički vođa Krsto Popović poslao Nika Kašćelana sa 60 ljudi »protivu mog odjeljenja koje se kretalo od Njeguša«, a »protivu odjeljenja koje se kretalo iz Nikšića Nikolu Nikolića sa 70-80 ljudi, a protivu odjeljenja sa Čeva 30-40 ljudi«, piše major Đurašković, koji je komandovao tim formacijama u borbama protivu crnogorskih gerilaca. On, u tome izvještaju, navodi i to kako je Krsto Popović protiv njega (Đuraškovićevih oružanih formacija) ostavio Radojicu Nikčevića sa 40 ljudi za zadatkom da ga čeka na Grabu, te da ga uvlači preko Bate do Izvora gdje će ga Krsto Popović sačekati sa 250 ljudi, a da je iza majora Đuraškovića ostavio 60-70 ljudi pod komandom Dušana Vukovića sa zadatkom da mu udari s leđa.

Potom major Đurašković opisuje i to kako se odvijao oružani obračun na Bati u Cucima između crnogorskih komita s jedne strane, i srpskih žandarma i gonećih odreda pod komandom pukovnika Stojana Popovića s druge strane, te kako je u tome sukobu, uz ostalo, glavni komandant crnogorskih komita Krsto Popović ranjen (u tome izvještaju se navodi kako mu je u sukobu slomljena desna ruka).

Komandant “Odreda za gonjenje odmetnika” pukovnik Stojan M. Popović u izvještaju broj 222 sa Čeva 1. januara 1920. godine, poslatog Komandantu “Zetske Divizijske Oblasti”, navodi da je u noći 28/29 decembra 1919. godine Krsto Popović bio u selu Trešnjevu sa 100-150 komita, a da je iste noću u okolini sela Bata u Cucima bio Dušan Vuković sa 70/80 komita, te da je, na osnovu toga, naredio akciju potjernih odjeljenja i odredio njihov raspored i zadatke. U tome izvještaju pukovnik Stojan Popović, pored ostalog, navodi kako su se goneći odredi (dva voda) kapetana Blaža Đurovića uz pomoć omladinaca, susreli 30. decembra 1919. godine oko 13 časova kod Pločnika sa jednom grupom crnogorskih komita koja je brojala 20-30 ljudi, a koju je predvodio Niko Kašćelan, te koja se pred potjernim odjeljenjima povukla u pravcu Malih i Velikih Zalaza u Njegušima, sjeverno od Kotora.

Crnogorski ustanici, koji su vodili žestoku gerilsku, komitsku borbu za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore: Živko M. Nikčević, sekretar Ministarstva unutrašnjih poslova, Milisav Nikčević, učitelj, Radojica Nikčević, četovođa, por. Jovan Nikolić, potpor. Đorđije Kustudić, potpor. Marko Vujović, potpor. Marko Popović i potpor. Spasoje Drašković su 28. marta 1920. godine (Budoš) podnijeli opširan izvještaj Predsjedniku Crnogorske Vlade u progonstvu (Nej kod Pariza u Francuskoj) Jovanu Simonovom Plamencu o sukobima u nikšićkom području krajem 1919. godine i početkom 1920. godine, o situaciji u tome kraju i nasilju, zločinima nad narodom. U tome izvještaju, pored ostalog, apostrofira se da je od strane srpskih oružanih formacija 15. februara 1920. godine ubijen poručnik Krsto Kašćelan, a da je jedan komita ranjen. U tome izvještaju oni navode da su čuli da se komandant Krsto Popović sa poručnikom Vasom Markovićem nalazi u Cucima, kapetan Andrija Dragutinović i komandant Savo Čelebić »na svojim sentima, kao i kapetan Niko Kašćelan«, dok se priča da je kapetan Dušan Stankov Vuković sa nekoko komita pobjegao za Skadar »ali to ne možemo vjerovati no i on da se nalazi u ovom sentu«, kaže se u tome raportu. 

Službeni organ Kraljevine Crne Gore u izgnanstvu, »Glas Crnogorca«, Nej na Seni kod Pariza, u broju 89 od 29. oktobra / 10. novembra 1920. godine, na strani 4. objavljuje i sljedeće tekst: »Iz Crne Gore javljaju da su tamo poginuli, tu skoro, Ilija I. Kašćelan i Đuro M. Čavor, oboje s Mirca. Kao i bezbroj drugih, i njih dvoje poginuli su od nebratske ruke, od srbijanskih okupatorskih vlasti, samo zato što su voljeli i cijenili svoju otadžbinu, koja im je bila i ostala iznad svega. Zbog svog rodoljublja oni su, kao i ostali, ispaštali i svojim životima platili. Ne priznavajući nasilno prigrabljenje Crne Gore, oni su bili zatvoreni, ali ih je sreća bila poslužila da iz zatvora pobjegnu, te su se do skoro krili po planinama, gdje su, tu skoro, i smrt našli, držeći se one narodne »bolje grobom nego robom«. U borbi koju vodi crnogorski narod za nezavisnost Crne Gore, ovo nijesu ni prve ni potonje žrtve, ali ta borba kao svaka pravedna mora pobijediti i crnogorski narod će biti zahvalan svima tim svojim borcima, koji svoje živote položiše za čast, pravo, slobodu i nezavisnost Crne Gore. Zato neka je slava svim tim znanim i neznanim palim borcima«, pisao je emigrantski »Glas Crnogorca«.

Predsjednik crnogorske izgnaničke Vlade i ministar vojni divizijar Milutin M. Vučinić je iz Rima 12. decembra 1921. godine uputio proglas crnogorskoj vojski nakon što joj je Italija otkazala gostoprimstvo. Taj Vučinićev proglas glasi:

»CRNOGORSKOJ VOJSCI U ITALIJI

Već je 9 godina od kako se viteški i bez odmora borite pod sveti Barjak crnogorski, koji ste okitili tolikim lovorovim vijencima! Devet je godina otkako ste napustili svoja mila ognjišta, svoje roditelje, žene i djecu! Devet je godina od kako podnosite nadčovječanske muke i patnje svake vrste, za svoju napaćenu ali slavnu Domovinu! Muke i patnje koje do sada ne poznaje Istorija nijednog naroda! I, vi, Junaci i Mučenici, pored svega toga i danas stojite: nepomični, gordi i dostojni zavjeti slavnih predaka pod naš sveti barjak i vjerni datoj zakletvi čekate naredbu Vrhovnoga komandanta Nj. V. Kralja Mihaila I, gotovi da podnesete nove žrtve, muke i podvige za Čast, Pravo i Slobodu naše mučeničke ali slavne Otadžbine.

Vjernost data zakletvi i muke koje ste posljednjih dana podnijeli, izazvale su opšte simpatije i poštovanje prema Crnoj Gori, od strane ovog plemenitog naroda čiji smo gosti i kome dugujemo krajnju zahvalnost. Vi ste tim izdržali veliku pobjedu koja neće ostati bez stvarnih posljedica za našu opštu stvar. To je bio podvig dostojan vas i vaših slavnih predaka i ravan onome Ostroških Junaka! Zato će i vaša imena, Junaci i mučenici, biti zapisana u Istoriji našoj, kao uzor pregnuća, samopožrtvovanja i vjernosti Kralju i Otadžbini!

Ipak pored svih nadčovječanskih muka i napora, čas naše konačne pobjede, koji mora neminovno doći, još nije kucnuo. Prestoje nam nove žrtve, novi napori i požrtvovanja, koje moramo podnositi s puno volje i pregnuća kao i do sada muški i dostojanstveno ili bolje reći crnogorski.

Kako vam je već poznato od mjeseca maja ove godine, Vlada Kraljevine Italije, izjavila je: da joj je nemoguće na svjoj teritoriji držati crnogorsku vojsku kao organizovanu jedinicu; s toga je Kraljevska Vlada uz odobrenje Njenog Veličanstva Kraljice, Namjesnice Kraljevske Vlasti, riješila, da se premjesti dio crnogorske vojske koji se nalazi na teritoriji Kraljevine Italije.

Braćo!

U ime Nj. v. Kralja Mihaila I. Njeno veličanstvo Kraljica Milena, Namjesnica Kraljevske Vlasti, izjavljuje vam najtopliju zahvalnost za dosadanje napore, muke i patnje podnijete za Kralja i Domovinu i preporučuje vam, da, ako se premiještate sa teritorije italijanske, ipak da ostanete čvrsto vezani duhom i idejama pa ma đe se nalazili i ma pod kakvim okolnostima nastavili dosadanju borbu. Zahvalnost Njenoga Veličanstva molitve i blagoslov Narodne majke svuda će vas pratiti.

Kraljevska Vlada nastaviće i dalje borbu u inostranstvu svom snagom za čast Crne Gore i za vjekovna stečena prava crnogorskoga naroda.

Kraljevska Vlada čvrsto vjeruje u bratsku saradnju sviju vas pa ma đe se nalazili.

Željeti je da što je moguće veći, t. j. svi oni koji mogu, da se vrete u Domovinu i da tamo produže političku borbu s narodom koji je sav za svoju slobodu i nezavisnost i koji posvednevno daje žrtve, da se oslobodi od varvarske najezde beogradskih dahija.

Samo u borbi, izdržljivosti i slozi nam je spas. Svaki treba da zaboravi i drugu i bratu oprosti domaće nesuglasice i ljutnje, ranije političke trzavice i trenutna ogorčenja, te da se čvrsto uhvatimo svi jednom u jedino kolo za ostvarenje naših ideala. Tako ćemo jedino doći do željene pobjede.

U ime Kraljevske Vlade iskreno vam zahvaljujem na dosadašnjem patriotskom i junačkom držanju i podvizima i pozivam vas da produžimo borbu za slobodu Crne Gore pa ma đe se nalazili.

Preporučujem vam da ovaj akt bude izveden u redu i dostojanstveno kako dolikuje junacima i borcima.

Rastajući se momentalno i ostajući u čvrstoj i nepokolebljivoj nadi, da se uskoro sastanemo na teritoriji slobodne Kraljevine Crne Gore, pozivam vas Junaci, da zajedno uskliknemo:

Da živi naš uzvišeni Gospodar Nj. V. Kralj Mihailo I.!

Da živi Nj. V. Kraljica, Namjesnica Kraljevske Vlasti.!

Da živi Crna Gora i njen napaćeni Narod.!

Da živi viteška Crnogrska vojska!

Ministar Vojni

Predsjednik Ministarskog savjeta,

Divizijar Milutin M. Vučinić« .